Naši i njihovi fašizmi

 O Gabrieleu D’ Annunziu prvi put sam nešto ozbiljnije slušala ranih osamdesetih godina u Razvojno urbanističkom institutu u Rijeci. Da, da čovjek ne povjeruje u “mraku socijalizma” Rijeka je imala i institut tog tipa, a neki pametni ljudi ozbiljno su promišljali grad. Nas, tada studentariju angažirali su za raznorazne ankete o prometu, stilu života građana Rijeka i pokrivenosti grada sadržajima neophodnim za svakodnevni život, a ljubljanske i zagrebačke studente arhitekture za izradu maketa.

Sve u svemu dalo se dobro zaraditi preko Student servisa, a pritom si se kretao u društvu koje je imponiralo znanjem.

Sobu sam tada dijelila s ekonomsticom Dunjom kojoj se nažalost prezimena ne sjećam i po mnogo čemu osebujnim riječkim arhitektom Marjanom Vejvodom, koji je u to vrijeme bio zaokupljen ekologijom i fotografijom. Nerijetko su se tada iznad radnog stola, što smo ga nekoliko mjeseci dijelili, na špagi razapetoj ponad stola “sušile” crno-bijele fotografije prekrasne, mlade djevojke koju je on nazivao Planetica.

Za mene je D’Annunzio bio (i ostao), diktator, fašističke provenijencije koji ti eventualno padne na pamet dok prolaziš ili se voziš Via Romom pored riječkoga simbola Guvernerove palače, današnjega Pomorsko-povijesnoga muzeja. Palače  u kojoj je ta neslavna povijesna ličnost stolovala punih šesnaest mjeseci

U vrijeme marende selili smo se na kolače, čaj ili kavu u obližnju slastičarnicu “Mira”, ili pak u sobičak do našega u kojemu  je “stolovao” psiholog, urbani sociolog i književnik Ivan Rogić Nehajev. Kao urbani sociolog poticao je, uvijek iznova, zanimljive priče o gradu na Rječini. Jedno vrijeme bio je jako zaokupljen i Peskarezeom koji je inspirirao Mussolinija Gabrielom D’Annunzijem, i njegovim književnim opusom.

Nisam upamtila detalje tih davnih razgovora. Bolje rečeno Nehajevih monologa. Sjećam se samo da sam se lecnula na spomen njegova imena, dovoljno mlada da ne razumijem kako je moguće njegovo književno djelo jasno odijeliti od nimalo slavnog političkog djelovanja. Mnogo kasnije na to su me uputili neki Krležini tekstovi. Sjećam se samo nelagode što uopće iz dana u dan slušam Rogića, mada ga on koliko pamtim, ni u jednom trenutku nije veličao.

Za mene je D’Annunzio bio (i ostao), diktator, fašističke provenijencije koji ti eventualno padne na pamet dok prolaziš ili se voziš Via Romom pored riječkoga simbola Guvernerove palače, današnjega Pomorsko-povijesnoga muzeja. Palače u kojoj je ta neslavna povijesna ličnost stolovala punih šesnaest mjeseci.

Taj okupator Rijeke, značajni član iredente i po mnogima duhovna inspiracija Benita Mussolinija našao se nedavno u žiži interesa ne samo riječke već i hrvatske javnosti.

Povod je dvojak. Zastava Kraljevine Italije koja je uz razbacane letke osvanula na Guvernerovoj palači i zavijorila na samu stotu obljetnicu ulaska D’Annunzijevih crnokošuljaša u grad. Iredentista koji su potom proglasili Talijansku upravu za Kvarner i nanijeli mnogo zla svim građanima koji nisu bili talijanske narodnosti.

Potpuno mi je logično da gradonačelnik Rijeke reagira promptno i žurno osudi veličanje čovjeka koji je, nema sumnje, bio preteča talijanskoga fašizma jer je, barem kad je Rijeka u pitanju podcjenjivao i obazvredjivao svo netalijansko u njoj, ondašnje stanovništvo Rijeke, njihovu tradiciju i kulturu

Drugi je događaj postavljanje statue Gabrielea D’Annunzia na Piazzi dela borsa u Trstu.

Potpuno mi je logično da gradonačelnik Rijeke reagira promptno i žurno osudi veličanje čovjeka koji je, nema sumnje, bio preteča talijanskoga fašizma, jer je, barem kad je Rijeka u pitanju podcjenjivao i obazvređivao svo netalijansko u njoj, ondašnje stanovništvo Rijeke, njihovu tradiciju i kulturu.

Vojku Obersnelu neshvatljivo je da Italija, kao zemlja članica Europske unije tolerira takve poteze tršćanske samouprave koja na sve načine pokušava revidirati D’Annunzijevu ulogu u povijesti ovog kraja. U žestokoj osudi gradonačelnik opravdano nije propustio spomenuti da su Rijeku, kao uostalom i Trst od fašista oslobodili partizani.

Obersnel je zaista dosljedan u slavljenju antifašizma ali i u osudi fašizma ma gdje se on zbivao i od koga dolazio. Zato je uvjerljiv, barem meni, kad govori o ovim incidentima, za razliku od naše Predsjednice, koja fašizam dijeli na naš i njihov. Gotovo ni jednu priliku ne propušta da stavlja znak jednakosti između fašističke NDH i poratnih zločina pobjednika u Drugom svjetskom ratu kakvi su nažalost postojali i u drugim europskim državama u poraću. Dovoljno je prisjetiti se Francuske.

Nerazumljiva mržnja prema sustavu u kojemu je rođena i školovana dovedena je kod nje do karikature. Predsjednica ide tako daleko u uspostavljanju kvaziravnoteže da ne preza ni od laži (kajkavska popevka je samo jedna u nizu), kojima se neprestance umiljava krajnjoj desnici, indoktrinira mlade i djecu.

Na pokušaje revidiranja ustaštva, na ponekad i šakama iskazanu ksenofobiju i mržnju prema pripadnicima srpske manjine Predsjednica gotovo u pravilu reagira sa zadrškom, mlako, kad baš mora i pritom u pravilu relativizira i minimizira probleme koje nedvojbeno imaju u Hrvatskoj. Misli da dosljednost pokazuje objavom identičnog pisma kakvo je Miloradu Pupovcu uputila 2016. godine. Pisma koje je i tada i sada sramotno – za svaku osudu

Na pokušaje  revidiranja ustaštva, na ponekad i šakama iskazanu ksenofobiju i mržnju prema pripadnicima srpske manjine gotovo u pravilu reagira sa zadrškom, mlako, kad baš mora i pritom u pravilu relativizira i minimizira probleme koje nedvojbeno imaju u Hrvatskoj.

Misli da dosljednost pokazuje objavom identičnog pisma kakvo je Miloradu Pupovcu uputila 2016. godine. Pisma koje je i tada i sada sramotno, za svaku osudu.

Ona i vrh HDZ-a ponašaju se, kao što je netko digao na Twitter, po principu: “Svoj fašizam ne damo tuđi nećemo”. Dok Milorada Pupovca stavljaju u poziciju da se ispričava zbog izrečenoga, njima ni ne pada ispričati se zbog ploča s ustaškim pozdravom, naziva ulica i bojni koje nose imena ustaških čelnika, ikonografije koju njeguje u svom domu donedavni “Bogu fala ministar” i aktualni saborski zastupnik.

Šteta da Predsjednica na Pantovčaku, u nekom sobičku, nema nikoga za razgovor, nekoga tko bi ju uputio da pokušaji obnove “našega fašizma” nisu ništa benigniji od onih  talijanskih, koje je eto odmah prepoznala. Bit će da su s Titovom bistom naglavce izbačeni svi koji bi joj u tome mogli pomoći.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora