Otvoreno pismo bivšem subratu fra Stipi Nosiću, klevetniku

Ovako sam počeo prethodnu kolumnu: U ponedjeljak 23. rujna objavio sam kolumnu koja je naslovljena ”Zašto partizani nisu pobili sve fratre u Korčuli?”

Riječ je o retoričkom pitanju kojim skrećem pažnju na neprihvatljivo pismo provincijala franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri koje je fra Andrija Bilokapić uputio 21. rujna kao priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima, a u kojemu demantira ”grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)”.

Moje je polazište bilo da Bilokapić ima pravo ne vjerovati crkvenim i građanskim izvorima koji terete Sokola da je cinkario partizane njemačkoj komandi na Korčuli, ali da nema pravo prebacivati teret ”zločina komunista” na sve potomke partizana, pa tako ni na sve antifašiste među koje se ubrajam i ja.

***

Bilokapić je reagirao i našu prepisku ste mogli pročitati prošlog ponedjeljka.

Niti mrzim fratre, niti opravdavam ubojstvo fra Bernardina Sokola, niti opravdavam strašan pokolj učinjen na otočiću Daksi, niti smatram da su se partizani trebali osvetiti na bilo koji način, a kamoli spaljivanjem samostana

Provincijal moje bivše franjevačke zajednice me je optužio da sam ”mentalni komunist” i bio sam primoran prenijeti što smo si kazali i kako sam odgovorio na tu uvredu.

Nisam tada želio dodati da sam u ponedjeljak 24. rujna dobio (preko tajnice redakcije tjednika Nacional, gdje pišem kolumne) pismo prepuno kleveta koje je poslao fra Stipe Nosić koji živi u samostanu Male braće u Dubrovniku, a bio mi je gvardijan u samostanu u Rijeci, u koji sam poslan živjeti 1989. kada sam upisao teološki studij u tom gradu kao nastavak mojih studija u Argentini. Mislio sam da je to naša interna stvar.

Nosića pamtim kao korektnog čovjeka, pomalo rezerviranog i ne baš veselog, ali i smotanog jer dugo nije znao riješiti gorući problem koji smo imali u župnoj crkvi (koju je projektirao čuveni arhitekt, tvorac Hajdukova stadiona, pokojni Boris Magaš), naime, da je nakon svake kiše u crkvi bilo 200 i više litara vode.

Elem, s Nosićem nije bilo konflikta sve do sada.

U pismu Nacionalu me ružno napada nižući više puta demantirane laži. Poslao sam mu odgovor i upozorio sam ga da ću, ako objavi te laži nakon mog pisma, morati poduzeti pravne korake. On je pak isto pismo koje je poslao Nacionalu objavio na ekstremno desnom, neki će reći i proustaškom hercegovačkom portalu Kamenjar uredno se potpisujući.

Možemo pretpostaviti da je tekst poslao istodobno Nacionalu i Kamenjaru (možda i drugdje, provjeravam to) a da nije svjestan kleveta, što ga ne ekskulpira da kao akademski obrazovan čovjek provjeri što piše prije objave.

Ali njegovo pismo stoji na portalu Kamenjar i nakon mojeg upozorenja da teško griješi i da laže o meni. Nosić, dakle, svjesno laže i preuzima teret otrovnih kleveta na moj račun.

Moram u miru razmisliti hoću li si natovariti sudski postupak u susjednoj Bosni i Hercegovini, kamo je Nosić kukavički pobjegao objaviti svoj pamflet, ili će mi biti dovoljna ova današnja kolumna.

Satisfakciju ne tražim, samo istinu.

U pokušaju da dođemo do istine donosimo u rubrici Književni ogledi važan tekst o ubijenima u Korčuli nakon vrlo vjerojatnog cinkarenja partizana njemačkoj komandi od strane fra Bernardina Sokola kojeg fra Stipe Nosić, drugi fratri i Kolinda Grabar-Kitarović već pretvaraju u blaženika, a da nisu simbolički oprali sa svojih ruku krv tih partizana ili krv svih žrtava ustaše Ive Rojnice u Dubrovniku i okolici, zločinca kojem su se klanjali fratri uzimajući njegove donacije, o čemu sam već pisao i o čemu sam osobno svjedočio živeći u Buenos Airesu.

Nikada nisam bio u vezi s nekakvim partizanskim oficirom Anićem. Knjigu Nikole Anića ”Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1., Biblioteka ”Da se ne zaboravi”, Dubrovnik, 2013. NE POZNAJEM. Laž je koju iznosiš da sam navedenu knjigu predstavio. Ponavljam, tu knjigu ne poznajem niti sam je predstavio

Moram, dakle, donijeti pismo koje sam poslao mom bivšem subratu fra Stipi Nosiću, a dao na znanje uredniku Nacionala Berislavu Jeliniću i provincijalu fra Andriji Bilokapiću, na kojeg pak apeliram da obuzda Nosića, što očito nije bio voljan učiniti.

***

Stipe,

iz redakcije tjednika Nacional mi je poslano tvoje pismo (u prilogu). Premda nisi novinar trebao bi znati da tjednik Nacional nije obvezan objaviti pismo o nečemu što nije objavljeno u tom tjedniku, već na portalu Autograf.hr.

Što ti je palo na pamet ne znam. Ako si do mene želio doći, znaš kako se to čini, nisam nedostupan. Uostalom, lako je do mene došao i gospodin provincijal fra Ante Bilokapić.

Ukoliko zaista imaš najmeru objaviti to pismo, želim te upozoriti na opake klevete koje iznosiš, jer su utužive. Ne sumnjaj da ću se javiti tužbom ako ih javno izneseš nakon ovog obrazloženja i upozorenja.

Zašto nisi provjerio elementarne činjenice također ne znam.

Pođimo redom:

1) Uvreda je i kleveta da zastupam stav/”rakurs” Marina Jurjevića Baje da ”bilo kako bilo ubit ih se mora”. Ja sam kršćanin i ne pravdam niti jedan zločin, o čemu svjedoče stotine mojih tekstova i javnih nastupa.

2) Nikada nisam bio u vezi s nekakvim partizanskim oficirom Anićem. Knjigu Nikole Anića ”Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1., Biblioteka ”Da se ne zaboravi”, Dubrovnik, 2013. NE POZNAJEM. Laž je, koju iznosiš, da sam navedenu knjigu predstavio. Ponavljam, tu knjigu ne poznajem niti sam je predstavio.

3) Laž je, više puta javno demantirana, da sam ”na izraelsko veleposlanstvo u Buenos Airesu bacao molotovljeve koktele”. Istina je sljedeća: god. 1978., kada mi je bilo 16 godina, zajedno s pokojnim bratom Brankom bacio sam kamen na prozor jedne sinagoge u našem susjedstvu, barrio Florida, Vicente López.

4) Laž je i gruba uvreda da opravdavam i zagovaram smrtnu kaznu, bilo čiju, pa ni fra Bernardina Sokola. Idući ponedjeljak u kolumni ”Democroacia” biti će objavljena moja prepiska s provincijalom, tvojim, ne mojim, fra Andrijom Bilokapićem, gdje opet to potanko govorim.

5) Nikada nisam bio ustaša niti sam pripadao ustaškom pokretu. Bio sam indoktriniran ustaškim idejama, u ustaškoj sredini u kojom sam odrastao; time se ne ponosim. Možeš to provjeriti u mojim objavljenim knjigama.

6) Nisam nositelj nikakve nagrade bilo koje antifašističke udruge ili organizacije.

Nikada nisam bio ustaša, niti sam pripadao ustaškom pokretu. Bio sam indoktriniran ustaškim idejama u ustaškoj sredini u kojoj sam odrastao; time se ne ponosim. Možeš to provjeriti u mojim objavljenim knjigama

Stipe,

ako su me na teološkom fakultetu učili, u metodologiji znanstvenog rada, da činjenice treba provjeravati, to pretpostavljam i ti trebaš znati, tu elementaru stvar.

Dekan isusovačkog fakulteta filozofije i teologije Colegio Máximo u San Miguel, o. Jorge Bergoglio DI (papa Franjo), gdje sam studirao tijekom postulature, 1986. i 1987. (što možeš provjeriti kod fra Jordana Ostojića ili u arhivi Provincije, jer sam te dokumente morao predati tadašnjem provincijalu fra Alfonsu Orliću, odnosno u Arhivi teologije u Rijeci), učio nas je i to da se, kada saznajemo da smo počinili pogrešku, osobito ako je gruba, moramo ispričati (Vidi i u: Jorge Bergoglio – Abraham Skorka, ”O nebu i o zemlji”, VBZ, Zagreb, 2013., str. 140). Očekujem tvoju ispriku.

Srdačno,

Drago

***

A evo i dodatak, u istom pismu, za franjevačkog provincijala fra Andriju Bilokapića.

***

Gospodine provincijale,

molim vas da iskoristite ovlasti vašeg položaja kako biste odvratili fra Stipu Nosića od iznošenja kleveta i uvreda na moj račun i kako biste ga bratski savjetovali da smiri duh.

Niti mrzim fratre, niti opravdavam ubojstvo fra Bernardina Sokola, niti opravdavam strašan pokolj učinjen na otočiću Daksi, niti smatram da su se partizani trebali osvetiti na bilo koji način, a kamoli spaljivanjem samostana.

Zahvaljujem!

Drago Pilsel

***

U petak sam se vratio iz Kölna gdje sam bio nekoliko dana (o tome u idućoj kolumni). U zrakoplovu za Zagreb sam razmišljao što bi bilo da sam se nakon vjenčanja 2006. odlučio preseliti u Njemačku gdje je tada živjela moja odabranica. Palo mi je na pamet da pitam ekipu na Facebooku kako bi reagirali na vijest (bilo je to hipotetičko pitanje) da Claudia i ja napuštamo Hrvatsku. Dvije trećine ispitanih je izjavilo da bi ih uhvatila tuga jer smatraju kako radim(o) važan posao, posebice s Autografom. Ali mnoštvo je reklo da se ne bi iznenadili da odemo, dapače, da bi bilo dobro da odemo, jer da ovdje nema sreće.

Razmišljao sam u tom zrakoplovu kako bi pak bilo da sam ostao fratar i da moram slušati Nosićeve tirade ili da mi Bilokapić, ako bih bio kakav jesam danas, prigovarao da sam ”mentalni komunist”

Naravno, nema sreće kada ti je šef države žena s propuhom u glavi i kada te na mrziteljskom portalu naružnije napada osoba koja se zavjetovala da ti bude brat i da te franjevački zagrli i prihvaća.

Razmišljao sam u tom zrakoplovu kako bi pak bilo da sam ostao fratar i da moram slušati Nosićeve tirade ili da mi Bilokapić, ako bih bio kakav jesam danas, prigovarao da sam ”mentalni komunist”.

Bio bi to pakao.

Ali Hrvatska izvan Nosićeva samostana nije ništa manje naporna.

Ja neću otići. Nastavit ću najbolje i najsavjesnije raditi ono što znam i moram. Josip Kregar mi poručuje da ”nema predaje”. Točno, u evangelizacijskom poslu i u širenju mira i dobra, pravde i solidarnosti ne može biti prostora za uzmak.

Volio bih znati da li bih se ponio junački da sam bio među onim Korčulanima koji su pali kao žrtve Sokolove izdaje Evanđelja i pravila života svetoga Franje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora