Domovinski okret Miroslava Škore

Dan siv da sivlji ne može biti. Na vijestima sveopće crnilo. U Siriji nove borbe. Očajni, gladni i promrzli migranti jurišaju na grčke granice. Tamo očajnike čekaju pucnji i suzavac. Pored Lezbosa utopilo se dijete. Sirijsko dijete. Čamac, u kojemu je bilo, prevrnuo se. Ubijen je i sirijski migrant pri pokušaju ilegalnog ulaska u Grčku…

Naši političari samo o zaštiti granica, s jedva primjetnim izuzetkom predsjednika Zorana Milanovića, ni traga suosjećanja s patnjom ovih ljudi očito potpuno nesvjesnih koliko su neželjeni u zemljama Europske unije u koje tako bezglavo hrle. Ne mogu ne suosjećati s očajnicima koji u naručju nose djecu i bebe, s ljudima u čijim se zemljama, državama iz kojih bježe ratom prelamaju neki tuđinski interesi koji nemaju veze s njima, njihovim životima i kulturom.

Taj imperativ pranja, taj imperativ “čistih ruku”, logično me podsjetio na Berlusconija, nakon što je u subotu na prijestupni 29. veljače uskrsnuo predsjednički kandidat Miroslav Škoro s istoimenim Domovinskim pokretom. Ruke jednom umočene u politiku ne daju se oprati. Ne bi pomogao ni Bandićev savjet da peremo ruke lugom kao oprobanim sredstvom dezinfekcije!? Zaraza je trajna

Nakon karnevalskoga šarenila ”depra” je i u mom gradu. Petero ljudi oboljelo je od koronavirusa. Većina je to od osam trenutno oboljelih u Hrvatskoj. Nije vam svejedno kad netko pored vas kihne u banci, dućanu, pošti… Razum govori kako je vrijeme prehlada i gripe – ali strah je posijan. Blizina Italije udaljene svega sedamdesetak kilometara stvara dodatnu nelagodu. Brojni mladi ljudi studiraju u Trstu, Veneciji, Padovi, Bologni… Mnogi su hrvatska brodogradilišta, staračke domove, tvornice i bolnice zamijenili talijanskima. Rade ljudi. Živjeti se mora.

Eto, nisam paničarka, ali nije mi svejedno kad čitam da trebam biti zabrinuta zbog godina, štetnih navika, bolesti koje dob nosi. Manje su mi šanse da virus prebolim bez posljedica, a i za one kobne veće su mi šanse nego drugima. Perem ruke.

Svi ponavljaju perite ruke nakon bankomata, rukohvata na eskalatorima, nakon što ste doticali kvake, utičnice, parlafone… Ne dodirujte rukama usta, nos, oči. Kašljite u papirnatu maramicu, rukav i “stojte doma”. Čiste ruke i što duži boravak u vlastitome domu zasad je jedina prevencija.

Dok je virus, kako reče epidemiologinja, “obiteljski”, dok liječnici uspijevaju prepoznati eventualne prijenosnike ne treba paničariti, no ni podcijeniti temperaturu, grlobolju, kašalj, kratak dah, umor… Sve to traži savjet liječnika, pogotovo ako ste bili u kontaktu s nekim iz zemalja gdje se epidemija značajnije proširila.

Uh, kad će više to proljeće i više temperature. Virus je navodno osjetljiv na atmosferske prilike, da malo predahnemo i mi i promrzli migranti u čekaonici za EU. Dotad čiste ruke ili kako su to svojevremeno govorili ranih devedesetih talijanski političari: “Mani pulite!”

Politika čistih ruku u Italiji ranih devedesetih dovela je do brisanja sa scene čitavog mnoštva političara umiješanih u koruptivne afere, ali i njihovih stranaka. Baš kao i kod nas, bilo je i bježanja preko granice i samoubojstava. Činjenicu da je poljuljano povjerenje u postojeće stranke spretno je iskoristio moćni poduzetnik Berlusconi i njegova novopokrenuta stranka – pokret Forza Italia. Samo koju godinu kasnije baš će on kao premijer ukinuti zakone koji su predviđali zatvor za korumpirane

Taj imperativ pranja, taj imperativ “čistih ruku” logično me podsjetio na Berlusconija, nakon što je u subotu na prijestupni 29. veljače uskrsnuo predsjednički kandidat Miroslav Škoro s istoimenim Domovinskim pokretom. Ruke jednom umočene u politiku ne daju se oprati. Ne bi pomogao ni Bandićev savjet da peremo ruke lugom kao oprobanim sredstvom dezinfekcije!?

Zaraza je trajna.

Škoro koristi situaciju da je velik broj političara afirmiranih stranaka kompromitiran nečinjenjem i korupcijom i ulazi u prostor koji su mu otvorili. O tome da bi mu se pokret prije, kao bivšemu hadezeovcu i njihovu dužnosniku, trebao zvati Domovinski okret – nećemo. No usporedba sa Silvijem Berlusconijem u ovim vremenima ruku čistih zbog epidemije, nameće se sama po sebi.

Politika čistih ruku u Italiji ranih devedesetih dovela je do brisanja sa scene čitavog mnoštva političara umiješanih u koruptivne afere, ali i njihovih stranaka. Baš kao i kod nas, bilo je i bježanja preko granice i samoubojstava. Činjenicu da je poljuljano povjerenje u postojeće stranke spretno je iskoristio moćni poduzetnik Berlusconi i njegova novopokrenuta stranka – pokret Forza Italia. Samo koju godinu kasnije baš će on kao premijer ukinuti zakone koji su predviđali zatvor za korumpirane.

Kako nitko ne može učiti na tuđim iskustvima kad je u pitanju politika, s epidemijama nam je ipak nešto lakše. Mnogi će, vidi se to po komentarima na društvenim mrežama, nakon što je uljuljkan u briselske jasle utihnuo sudac Mislav Kolakušić, spas od raširene korupcije vidjeti u populizmu Miroslava Škore. On obećava da će u politiku vratiti odgovornost i dati prednost javnome interesu nad interesima onih koji će se unutar njegova pokreta baviti politikom.

Možda griješim, tek vidim hrvatskoga Berlusconija (i za njega su Talijani vjerovali da neće grabiti jer je već dovoljno bogat). I Škoro kao i on igra na kartu uspješnog glazbenika i poduzetnika koji se žrtvuje za svoj narod, mada je postigao sve što se u pedesetima godinama života može postići.

Sklonost suverenističkoj politici i vodstvu tipa Orbana namah je prepoznao Davor Ivo Stier i javno zažalio što Škoro nije i nadalje u redovima HDZ-a. Meni se, pak, čini da nije ni izašao, barem iz onog HDZ-a iz ’90-ih iz pokreta jednog drugog doktora znanosti – pa ga je trideset godina kasnije odlučio imitirati (čak i miješanjem u urednički novinarski posao). Pokret ili okret, mora se zapitati svatko za sebe – prije no što povjeruje u borbu protiv političke trgovine i korupcije. Kasno je ruke prati kad se epidemija proširi

Zamijetila sam narcisoidnost u nazivu pokreta, pa makar to bio i mali sufiks, kako on kaže. Zasmetalo me i što novinari nisu mogli prisustvovati osnivačkoj skupštini jer je on, eto, procijenio da bi im to bilo dosadno…

S konferencije za novinare su tek mogli doznati da je spreman biti premijer koji neće biti za zabranu abortusa, makar je njegov protivnik, ali i to da nije pobornik ideje da homoseksualci udomljuju djecu, da u Pokretu ne želi one koji bi trgovali i bogatili se dok su na funkcijama, da ne odobrava predizborne koalicije te da mu je, usprkos karti velike Mađarske, Orban draži od Plenkovića. Škoro je za suverenističku politiku Hrvatske i kontra privilegiranog statusa manjinskih predstavnika u Parlamentu.

Sklonost suverenističkoj politici i vodstvu tipa Orbana namah je prepoznao Davor Ivo Stier i javno zažalio što Škoro nije i nadalje u redovima HDZ-a. Meni se, pak, čini da nije ni izašao, barem iz onog HDZ-a iz ’90-ih iz pokreta jednog drugog doktora znanosti – pa ga je trideset godina kasnije odlučio imitirati (čak i miješanjem u urednički novinarski posao).

Pokret ili okret mora se zapitati svatko za sebe – prije no što povjeruje u borbu protiv političke trgovine i korupcije…

Kasno je ruke prati kad se epidemija proširi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora