Čestiti ljudi ne mrze, a mržnju prepuštaju zatrovanima

Tužan je mjesec juli u Bosni i Hercegovini. Raspolućena na mnogim poljima, naša zemlja dodatno se u julu podijeli oko Srebrenice, a ne bi smjela.

Politikantstvo, zlonamjernost i neodgovornost u vrhovima vlasti već četvrt stoljeća prave teledirigovani ambijent ratnog stanja u kojem, po običaju, defiluju malobrojni profiteri i brojni gubitnici. O bolu i dostojanstvu nitko ne razmišlja.

Kad se politika ne bi bavila Srebrenicom i kad bi se više javnog prostora dalo svijetu koji i od mučnog iskustva zna izvajati nadu, nemirne duše Srebrenice našle bi svoj zasluženi spokoj. Valja znati da je u stvarnom životu i među običnim ljudima sve posloženo kako treba, samo mi to izgleda ne vidimo.

Priča koja slijedi istinita je i svjedoči o neuništvoj dobroti i plemenitosti, o dobru koje djeluje kao da se osipa, ali koje oživi baš kad treba, u vrijeme naših vječnih iskušenja. Kako kaže Aleksandar Obradović, dobro je himna i svjetlost duše i opstaje i u vremenima apsolutnog mraka. Ono će nas spasiti jednog dana.

Politikantstvo, zlonamjernost i neodgovornost u vrhovima vlasti već četvrt stoljeća prave teledirigovani ambijent ratnog stanja u kojem, po običaju, defiluju malobrojni profiteri i brojni gubitnici. O bolu i dostojanstvu nitko ne razmišlja

Na zapadnom izlazu iz Sarajeva, blizu Vrela Bosne, nalazi se moje rodno selo Osijek. Poslije rata to srpsko selo pripalo je Federaciji BiH. Mi smo ostali na svojoj zemlji, ali mnogi nisu.

Marta 1996. većina starosjedilaca napustila je selo. Opustio je prostor gdje je do juče život vrio. Svijet se razbježao gdje je stigao, ostavivši ono što se može nositi samo u srcu jer je u to nenosivo bio utkan cijeli život.

U prazne kuće od sredine marta počele su se useljavati izbjeglice, najviše iz srebreničkog kraja. U kuću uz naše imanje uselila se čestita mlada majka Fatima s dvoje male djece. Rođena oko 1970. godine, pojavila se pored nas s bolom u duši i brigom za djecu. Muž nije mogao doći jer je ubijen crnog jedanaestog jula hiljadu devetsto devedeset i pete.

Sudbina zna snažno i bolno udariti. Fatima je jedna od njenih brojnih žrtava, a udarac je došao prerano i nepravedno. Ostavši bez ičega, Fatima je kratko lutala od ognjišta do ognjišta da bi je ona ista sudbina dovela tamo gdje nije mogla ni sanjati da će doći.

Sasvim prirodno i spontano Fatima se odmah sprijateljila s mojom mamom Milenom, rođenom 1941. i mojom sestrom Sanjom, njenom starijom vršnjakinjom, rođenom 1965. godine. Postali smo joj najbliži.

Bili smo novi i nenadani partneri za iskonske svakodnevne seoske komšijske kafe. Nije to bilo ni čudno ni teško jer smo i mi i ona osjetili da nas sve spaja. Ono što nas razdvaja nismo ni tražili pa stoga nismo ni našli. Osim možda što smo bili svjesni da ne možemo porediti našu i njenu sudbinu.

Iako je doživjela strašnu i nezasluženu tragediju, Fatima je ipak djecu odgajala uz osmijeh i nadu.

Živio sam u Francuskoj pa sam je rijetko viđao, ali sasvim dovoljno da pamtim tu heroinu snažnog karaktera po osmijehu i jednostavnosti, kao i po neiscrpnoj energiji i optimizmu. Teško, vrijedno i strpljivo dolazila je do hljeba, a svu svoju majčinsku ljubav i najljepše ljudske vrijednosti obilno je unosila u odgoj svog jedinog bogatstva.

Nije željela da tragika i depresija, a naročito mržnja, postanu sastavni dio života njene djece. Uvijek je bila vedra, a samo ona zna koliku – za druge nevidljivu – bol je nosila skriveno u sebi.

Kako kaže Aleksandar Obradović, dobro je himna i svjetlost duše i opstaje i u vremenima apsolutnog mraka. Ono će nas spasiti jednog dana

Po svakoj logici Fatimi je Sanja trebala biti bliža drugarica. Ali brzo se vidjelo da je Fatima svoje društvo i najbližeg sagovornika našla u njenoj novoj drugarici Mileni i da su zapravo one bile dvije srodne duše koje se razumiju, koje imaju jedna drugoj šta kazati ili se povjeriti.

Ostavši rano bez muža, naša mama je znala šta znači brinuti se sama o djeci u neimaštini i bolu. Kako je vrijeme prolazilo mama joj je bila i sestra i majka pa je o važnim životnim pitanjima razgovarala isključivo s njom.

Posmatrajući ih kako razgovaraju i kako se vole, kao da sam osjetio jednu novu dimenziju ljudske tragedije. I zasta, možda jedna od dubokih dubina srebreničke tragedije počiva baš u tome što su mlade djevojke preko noći postajale najmanje duplo starije. U djeliću sekunde ubijene su im najsretnije i najljepše godine.

Jednog dana, najbolje drugarice morale su se rastati. Privremena Fatimina kuća bila je prodata pa je prije petnaestak godina Fatima otišla iz sela.

Poslije novog lutanja vratila se u rodni kraj. Tamo se najljepše osjeća i ne misli više ići dalje. Prerijetko navrati do Sarajeva, ali svaki put kad se pojavi obavezno posjeti našu kuću i sa mamom se slatko ispriča, nasamo. Na rastanku se poljube rasplakane, ali srećnije.

Mnogo nam znače Fatimine posjete koje svjedoče da čestiti ljudi ne znaju mrziti i da mržnju prepuštaju onima koji su zatrovani ili onima koji od te zatrovanosti dobro žive.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora