Na europskom putu

Mido i ja se čudimo što nam još nema druga, kad eto ti njega i već s vrata će:

– Jeste li vidjeli one naše luzere? Toliko njih otputovalo u Bruxelles, toliki putni troškovi, dnevnice, slikanja za razne televizije da bi stvar proglasili uspješnom jer, kao, Europa je potvrdila bosanskohercegovačku perspektivu na europskom putu, u euroatlantskim integracijama…

– Mi mislili ti ćeš o novoprijeđenim kilometrima na biciklu, o dijeti, a ti opet o politici… – Mido će osvježen svojim novim planinarskim pohodom.

Ja uskočim jer vidim da Mido nije u toku, pa kažem:

– Pusti ga, neki dan me gnjavio kako je gledao film Glup i gluplji i kako ga ona dvojica podsjećaju na naš slučaj i naše političare. Doduše, zna on da je u komediji nužna mjera pretjerivanja, čak pretjerivanja do apsurda, ali i da se u govorenju o našem političkom životu naprosto ne može pretjerati… Oni su slika naše stvarnosti… Naše glupave stvarnosti.

Ali da, ovi naši su tu negdje… I zbog takvih kao što su naši i takve politike kao što je naša vidiš kako ni Monty Python, ni Crna Guja, koji su meni daleko draži, nimalo ne pretjeruju

– Uh, ne volim ti ja baš tog Jima Carreya, je l’ on ono tamo igra? Nikad mi se nešto njegova kreveljenja nisu sviđala. Ali da, ovi naši su tu negdje… I zbog takvih kao što su naši i takve politike kao što je naša vidiš kako ni Monty Python, ni Crna Guja, koji su meni daleko draži, nimalo ne pretjeruju.

– Naši ti u svojoj ljudskoj i političkoj tupavosti i primitivnosti često, nesvjesno, više kažu jednom polurečenicom ili gestom nego svim, svjesnim, demantijima i naknadnim tumačenjima. Premda su i načini demantiranja i količina demantija i naknadnih objašnjenja nerijetko najbolja potvrda onoga što tobože niječu. Odaje ih zapravo njihova stupidna nekompetencija i polupismenost ujedinjena s bahatošću koju im daje moć.

– Gledaj ih samo ovih dana pred Bruxelles, u Bruxellesu i nakon njega – nastavljam ja. – Već petnaestak godina ponavljaju istu smiješnu mantru da su predani europskom putu, a ovi iz Bruxellesa ih čas malo ruže, čas malo ohrabruju na tom putu… More ispraznosti i nonsensa su izrekli.

– Čuj samo tu političku kvalifikaciju ”ohrabruju” – drug će. – Kao dijete koje treba da prohoda, da učini prvi korak od stola do majke… De, hajde, kreni, evo mamina ruka, hajde srećo mamina…

– Da – počinjem se i ja otimati za riječ – sad je došlo vrijeme za ohrabrenje, za bodrenje, da i oni, koji inače nikud iz svoje avlije ne mogu, koji nikome nisu zanimljivi, malo odu negdje u inozemstvo. Da im ne prođe mandat a da i ne upotrijebe diplomatski pasoš.

A onda, što je najgore, nabrajaju što sve još treba uraditi da bi BiH dobila kandidatski status. Čak su, gle, optimistični! I govore to s takvim sjajem u očima kao da su ne znam što uradili, kao da je kandidatski status na dohvat ruke ili, i da jest, kao da je kandidatski status nešto posebno. A toliko su nam puta nudili svoj optimizam. Čović ponajčešće. Voli on to tako.

A kako će tek to, kad se jednog dana dogodi, proglasiti uspjehom! Znaju li oni otkad je Turska u tom statusu? Misle li doista oni ili njihovo biračko stado da je to nešto golemo? Neko postignuće? Pa pogledajte koliko su puta ovi naši ili srpski luzeri obećavali svojima da će u EU i do koje će to godine uraditi… A nema toga bez vladavine prava, jačanja institucija države…

– A čim dođu kući opet sve po starom. Nije slučajno jedan strani diplomat rekao da nikad nigdje, kao kod nas, nije sreo političare koji toliko lažu.

– Pa, evo, čak i dan prije odlaska u sjedište EU svi odreda rušili su institucije koje treba osnažiti da bi bilo koja država mogla i sanjati nekakav ulazak u taj ekskluzivni klub zemalja.

– Da – drug će – Bakir napada Milorada što je išao u susjednu zemlju, a onda on ode sedam dana iza toga. I to kao predsjednik stranke. Jer, on ustvari vodi svu politiku, a ne njegov član Predsjedništva, ni njegov premijer, ni… I čak bi sve tako, kako on kaže, i izgledalo, da je otišao samo kao predsjednik Stranke (s Čovićem), da nije poveo ministricu vanjskih poslova, koja se susrela sa svojim hrvatskim kolegom i to bez ikakvih državnih obilježja… E, na tome je pokazao što misli o institucijama države! Kome je tu Bisera bila pratnja, kome je bila odgovorna? Premijeru BiH, Predsjedništvu koje vodi vanjsku politiku ili šefu Stranke? Ili je i ona bila privatno (bez zastavice zemlje koju predstavlja!?), vaninstitucionalno?

– Suludo… Da, time je, nakon što je to već uradio u BiH (razni dogovori po kavanama!), i u susjedstvu na ružan način izvrgnuo ruglu institucije države i pokazao gdje je vlast i tko je vlast – Mido se vragolanski nasmijao.

– A čuj ovo! – ja ću na to. – Njegov član Predsjedništva, odnosno obojica njegovih članova Predsjedništva (Jer pazite, hrvatski član Predsjedništva se hvali kako je savjetovao predsjednika vodeće bošnjačke stranke da ne ide u susjednu zemlju…

I govore to s takvim sjajem u očima kao da su ne znam što uradili, kao da je kandidatski status na dohvat ruke ili, i da jest, kao da je kandidatski status nešto posebno. A toliko su nam puta nudili svoj optimizam. A kako će tek to, kad se jednog dana dogodi, proglasiti uspjehom! Znaju li oni otkad je Turska u tom statusu?

I što je on u toj ulozi? Savjetnik predsjednika stranke koja ga je većinski izabrala?), dakle, ta dvojica članova Predsjedništva bila su protiv ”malog Schengena” (sumnjičeći ga za političku podvalu), a njihov se predsjednik stranke izjasnio da je ”za”?! Osporavanja tog ”malog Schengena” pokazala su se smiješnima, jer Schengen, kao simbol sloboda protoka ljudi, roba, kapitala, prvotno ima ekonomska obilježja…

Baš čudno kako svi mi ovdje volimo neku svoju ideju o EU, volimo neki svoj veliki Schengen, sve njegove Irce, Portugalce, Latvijce, ali ako nekako može bez Bošnjaka, Srba ili Albanaca? Snažno bismo voljeli udaljene europske narode, ali zar baš moramo i prve susjede?!

A onda im predsjednik Stranke, da bi odmah za njim i oni, kao papagaji (a ne kažu zašto su najednom promijenili mišljenje), nakon Bruxellesa osobito, počeli govoriti da su i oni za taj ”mali Schengen”, da je to dobro. Situacija kao iz Glup i gluplji, no tamo je to smiješno, a ovdje kod nas tragično, jer se tiče naših života, naših sudbina. I tako desetljećima.

I na sve to iz Bruxellesa dobiješ njihova kiselo nasmiješena lica iza kojih se krije ”uvjerenje” o napretku BiH na europskom putu, o predanosti Europe našem putu u EU, čak uvjerenje kako ta EU, jako podupire i ohrabruje europsku perspektivu BiH i spremnost BiH da ustraje na putu k tom cilju… Kao da je problem u EU, a ne u nama!

A kakav je praktično taj put i naš odnos prema tom putu, bogme će sve to potrajati do novih globalnih klimatskih promjena, do novog ledenog doba ili do nove pandemije koja opet može biti tako divan alibi za sve što nisu uradili.

Što nisu znali ili, pogotovu, htjeli, oni koji možda i jesu mali, sitni političari, ali nijednog trena ni blizu ”d” od državnika, a trebali bi biti već i zato što su na tim (državničkim) pozicijama.

A da neće to ni biti, čak ni formalno, pokazuje se svakodnevno, jer im politiku s mindera vode predsjednici stranaka kojima ništa ne znače ni institucije ni zakonodavne, ni izvršne, ni sudbene vlasti.

A i zašto bi im značile kad je sva vlast feudalno koncentrirana u rukama po jedne osobe u svakom narodu? A zna se feudalni vlastodržački imperativ: Cuius regio, illius religio!

– Član Predsjedništva je davno otvoreno rekao da će provoditi Bakirovu politiku… – reče moj drug. – To je potvrda više ovoga što govoriš…

– A i onaj drugi, Prevljak, je li se tako zove, za kojega Bakir reče ”znamo da nije završio Sorbonu”, hvali se da je ”poltron obitelji Izetbegović” – dodam kao ilustraciju.

– E baš smo na europskom putu, vidim to svaki dan putujući bosanskim cestama, vozeći se bosanskim željeznicama… – govori Mido, okrećući priču na prave putove.

– Tuga te uhvati kad znaš da si jedina europska zemlja bez autoputa, da ti vlakovi, ako i voze, voze 30 kilometara na sat – drug će.

Osporavanja tog ”malog Schengena” pokazala su se smiješnima, jer Schengen, kao simbol sloboda protoka ljudi, roba, kapitala, prvotno ima ekonomska obilježja…

– Da, nažalost, imaš avioprijevoznika bez aviona i mornaricu bez brodova, a tako bi ih rado ispod pelješkog mosta izvezao na otvoreno more… – Mido će šeretski.

– Znate li vi da vlak Sarajevo – Bihać vozi 8 sati? Neki dan sam pročitao – kažem.

– Zar ikako vozi? – drug će iskreno iznenađen.

– Nemam pojma. Piše. Ja sam za to vrijeme vlakom prešao put od Münchena do Hamburga… – kažem rezignirano. – I to u kakvom vlaku i kako gospodski.

– A vidim jučer izvješće Svjetske banke da BiH treba 100 godina da stigne standard EU… – Mido otpuhnu.

– E baš su nas ovi naši kleptomani primaknuli EU, ovaj put posebno… – drug će.

– Da, baš smo na europskom putu, europski kokuzi – osnaži Mido.

– E, sjebaste mi i ovu kavu jutros. Najbolje mi je kad sam u planini.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora