Ima li u Milanovićevoj Hrvatskoj gladnih?

Proteklih se mjesec dana prilično raspravljalo o izjavama i javnim nastupima predsjednika Milanovića.

U hrvatski politički prostor ušli su neki novi termini, ponešto se raspravljalo i o logičkim pogreškama, a najviše o primjerenosti da PRH svoj posao razumije kao nervoznog narcisa koji sluša što je netko rekao o njemu pa potom sjeda na Fejs da bi rokao po toj osobi na sve strane. Nešto poput logorejičnog Trumpa.

I o sadržaju njegovih izjava se puno pisalo i ispitivalo njihovu istinitost bilo da je to o crticama iz biografija ili o stihovima iz pjesama.

Ipak, jedna izjava je prošla prilično nezapaženo. Ona se dogodila na samom početku Milanovićevog verbalnog pohoda i brzo su je zasjenile njegove ad hominem eskapade.

Na pitanje o tome što je radio u famoznom momačkom klubu uhićenog Dragana Kovačevića, Milanović je uz već kultni odgovor kako je otišao pojesti višak ribe da se ne baci dodao, valjda ponesen temom bacanja hrane, kako u Hrvatskoj srećom nitko ne gladuje već dapače da ima viškova.

Nije jasno što je Milanović mislio s time da ima i viškova, ali ako je mislio na problem bacanja hrane onda je u pravu.

U Hrvatskoj se baca oko 380 tisuća tona hrane godišnje. Gledano iz tog kuta lijepo je da je predsjednik odlučio, čak i po štetu vlastitog ugleda, smucanjem po privatnim klubovima u doba lockdowna ne dopustiti da se riba baci.

Na pitanje o tome što je radio u famoznom momačkom klubu uhićenog Dragana Kovačevića, Milanović je uz već kultni odgovor kako je otišao pojesti višak ribe da se ne baci dodao, valjda ponesen temom bacanja hrane, kako u Hrvatskoj srećom nitko ne gladuje već dapače da ima viškova

No važna je sljedeća činjenica. A to je da ta brojka bačene hrane ne znači da svi imaju hrane na bacanje.

Je li Milanović u pravu kad kaže da u Hrvatskoj nema gladnih?

Pa ako misli na to da kod nas nema ljudi koji leže s izbočenim kostima i djece s napuhanim trbusima onda je u pravu. Ali takva kronična pothranjenost inače nije odlika zemalja koje su članice EU-a tako da to baš i nije neka prednost.

Bacimo oko na neke druge brojke koje jesu relevantne za društvo zemalja u koje spada i Hrvatska.

Ljetopis Državnog zavoda za statistiku iz 2018. godine (koji pokazuje podatke za razdoblje od 2013. do 2016.) pod rubrikom ”Pokazatelji materijalne deprivacije” iznosi podatak da si u 2016. nešto više od 12% ljudi nije moglo svaki drugi dan priuštiti ”obrok koji sadržava meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent”.

Ako uzmemo kao ukupan broj stanovništva brojku od 4 milijuna (isto od Zavoda za statistiku) ispada da je u takvoj situaciji bilo oko 480.000 ljudi što je više nego zbroj stanovništva Rijeke, Splita i Osijeka.

Studija o dječjem siromaštvu Ekonomskog instituta iz Zagreba iz 2017. godine pokazuje da svaki peti pripadnik siromašnih obitelji ide povremeno gladan na spavanje. Naravno, najčešće je to roditelj.

Ove studije ne govore o kroničnoj pothranjenosti već o prehrambenoj nesigurnosti što znači da određeni broj ljudi nema sve vrijeme ekonomski pristup sigurnoj i nutritivno adekvatnoj hrani koja ispunjava njihove prehrambene potrebe i preferencije za zdrav život.

A to je problem koji je itekako prisutan u Hrvatskoj. Na to mislimo kada kažemo da su ljudi gladni.

I taj će problem biti još veći kako se broj zaraženih povećava i kako nam se u punoj brzini približava val financijske krize. Hrana je, uz higijenu, jedan od najfleksibilnijih troškova.

Račune i režije morate platiti ili ćete biti ovršeni ili izbačeni iz stana, ali uvijek možete preskočiti ručak, uvijek možete uštediti na hrani, uvijek je moguće kupiti nešto jeftino bez obzira na to koliko može biti nezdravo.

I da, u Hrvatskoj su se dogodile neke stvari po pitanju prehrambene sigurnosti koje su prepoznate i u EU. Inicijativa za oslobađanje donirane hrane od PDV-a uspjela je u svom naumu 2015., još za vrijeme Milanovićeva mandata kao premijera, čime je trgovačkim lancima i proizvođačima olakšala doniranje hrane.

Studije ne govore o kroničnoj pothranjenosti već o prehrambenoj nesigurnosti što znači da određeni broj ljudi nema sve vrijeme ekonomski pristup sigurnoj i nutritivno adekvatnoj hrani koja ispunjava njihove prehrambene potrebe i preferencije za zdrav život

No sudeći po podacima, unatoč tome donirane hrane još uvijek nema dovoljno. Ministarstvo poljoprivrede naručilo je stručnu studiju o banci hrane i pokrenulo IT sustav koji bi povezao cijeli distribucijski lanac od donatora do krajnjih korisnika. Ali, ne zna se u kojoj je to fazi.

Uglavnom, lakonski bacati s vrha vlasti izjave kako nema gladnih teško da može stvoriti klimu koja će potaknuti i povećati količinu donirane hrane. I to govorimo samo unutar zadanih uvjeta – onih u kojima i dalje ovisimo o doniranoj hrani, da se ne baci.

Naravno da bismo trebali biti hrabriji i razmišljati o modelima koji garantiraju pravo na hranu. Trebali bismo prehrambenu sigurnost staviti na političku agendu kao važno političko pitanje, a ne samo kao pitanje karitativnog djelovanja.

I ne smijemo smetnuti s uma da kada govorimo o prehrambenoj sigurnosti onda govorimo i o vrsti hrane koja bi ljudima trebala biti dostupna.

Prehrana bogata proteinima je, na primjer, posebno važna starijim osobama, ali ako su one siromašne one će do nje vrlo teško doći.

Osobama koje već imaju novaca da si priušte odrezak od tune ili koji su pozvani pojesti ostatak ribe u privatnom klubu taj odrezak i ta riba u nutritivnom smislu ne treba jer sigurno već u svakodnevnoj prehrani dobivaju dovoljno proteina.

Distribucija proteina bi trebala biti takva da ih najviše dobivaju oni kojima su upravo proteini potrebni, a upravo su oni koji do njih otežano dolaze.

Sve su ovo važna pitanja koja trebaju postati politička, pogotovo u vremenu koje dolazi.

Nemojmo dopustiti da izjave političara vezanih uz ove teme prođu neopaženo jer mogu usmjeriti pažnju na probleme kojima se kao društvo nedovoljno bavimo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ima li veze moj račun za grijanje s agresijom na Ukrajinu?
    •  Dužnost da se zviždi - Etika Ankice Lepej i Edwarda Snowdena
    •  Slučaj Dragana Umičevića pokazuje bešćutnost hrvatske države
    •  Može li nasilje biti opravdano?
    •  Je li Operacija Trajna sloboda uopće mogla osloboditi žene?
    •  Zlo negiranja genocida
    •  Ima li ideologije u komunalnim pitanjima?
    •  Do kada ćemo raditi ono što moramo, a ne što želimo
    •  Hrvatska nije sposobna građanima garantirati pravo na vodu
    •  Možemo li izvući neke pouke iz nedostatka cjepiva?

> Svi tekstovi ovog autora