Tranzicijska pravda za razrušenu Baniju

Što ćemo sada učiniti s nekvalitetnom obnovom koja je napravljena tako da su se kuće rušile prilikom potresa?

Osim ako je došlo do smrtnih posljedica ili teške tjelesne ozljede ili imovinske štete velikih razmjera vezanih uz urušavanje navedenih kuća, ako slijedimo Ustavnu odluku iz 2015. godine (Odluka U-III-4149/2014. od 24. srpnja 2015.), uglavnom neće moći biti govora o gonjenju tih djela kao djela povezanih s tranzicijskim gospodarskim kaznenim djelima, opisanim u Zakonu o nezastarijevanju.

Iako imamo i druge mogućnosti saniranja šteta, od naknade štete prema građanskom pravu do gonjenja tih dijela kao teških kaznenih djela protiv opće sigurnosti (čl. 222. KZ-a, v. i Maršavelski, Autograf, 15. siječnja 2021.),

moramo pristupiti sveobuhvatnoj analizi što se točno dogodilo u obnovi Banije, a što nikako ne želimo da se ponovi.

Ako to opet ne učinimo i ne nađemo rješenje za razvoj tog prelijepog kraja prepunog kulturne baštine, budući naraštaji će imati još jednu temu za pisanje što smo sve mogli učiniti kao dio tranzicijske pravde u Republici Hrvatskoj, a nismo učinili.

Pitanje je je li smrt ljudi na Baniji ili šteta velikih razmjera u potresu upravo posljedica kriminalno izvedene poslijeratne obnove napravljene protivno pravilima struke i važećih zakona, što zasigurno pripada ili bi trebalo pripadati ratnom profiterstvu ili tranzicijskim gospodarskim kaznenim djelima

Izmjena čl. 31. st. 4. Ustava iz 2010. propisala je sljedeće:

”Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.”

Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije iz 2011. zajedno s pratećom ustavnom odredbom o nezastarijevanju iz 2010., predstavlja dio narativa tranzicijske pravde te bi se trebao shvaćati kao jedan od njezinih mehanizama.

Tranzicijska pravda predstavlja skup sudskih i izvansudskih mjera primjenom kojih različite postkonfliktne zemlje reagiraju na nasljeđe masovnih i sustavnih kršenja ljudskih prava.

Te mjere uključuju kaznene progone, komisije za utvrđivanje istine, programe reparacije te različite vrste institucionalnih reformi.

Prema tome, tranzicijska pravda nije ”posebna” vrsta pravde, već način postizanja pravde u vrijeme tranzicije iz konflikta i/ili državne represije.

Može se reći da je ambicija tranzicijske pravde pomoći ”transformaciji potlačenih društava u slobodna rješavanjem nepravdi prošlosti kroz mjere koje će osigurati pravičnu budućnost” i stoga zahtijeva, kako Alex Boraine ističe, ”holističku interpretaciju”.

Iako ne umanjuje važnost kaznenog pravosuđa, ovaj pristup ”nudi dublju, bogatiju i širu viziju pravde koja teži suočavanju s počiniteljima, rješavanju potreba žrtava i pružanju pomoći u početku procesa pomirenja i transformacije”.

Ustavna promjena iz 2010., Zakon o nezastarijevanju i odluka Ustavnog suda iz 2015. zasigurno pripadaju u narative tranzicijske pravde u Hrvatskoj koja je od važnosti i za utvrđivanje odgovornosti obnove razrušenih kuća u Domovinskom ratu na području Banije koje su se urušile u potresu u prosincu 2020. godine.

Iako je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci iz 2015. godine (Ustavni sud, U-III-4149/2014 od 24. srpnja 2015.) priznao činjenicu da je navedena promjena Ustava iz 2010. posljedica niza nezakonitosti i propusta koji su se dogodili tijekom 1990-ih, istodobno je naveo kako retroaktivna primjena ustavne odredbe o nezastarijevanju na ona kaznena djela koja su već zastarjela 2010. godine, dakle prije Ustavne promjene ”nema opravdanje u vrednotama na kojima počiva hrvatski ustavni poredak”.

Valja ipak naglasiti, nije samo načelo vladavine prava najviša vrednota već su to i druge vrijednosti. Sukladno članku 3. Ustava: Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Legitimitet i opravdani cilj Promjene Ustava 2010. te donošenje Zakona o nezastarijevanju trebaju biti pažljivo ocijenjeni u svjetlu procesa tranzicije i ostvarivanja ciljeva tranzicijske pravde.

Tranzicijska pravda nije dakle samo o tome kako nekoga uspješno goniti (što jest važno) nego i kako ostvariti i socijalnu pravdu i osigurati pravičnu budućnost

Isto tako treba biti pažljivo ocijenjena i vrednovana Ustavna odluka iz 2015. koja je ograničila domet čl. 31. st. 4. Ustava u okviru hrvatske tranzicijske pravde.

Nastavno, kao glavno pitanje u odlučivanju u tom predmetu, bilo je potrebno detaljno ispitati je li bilo opravdano donijeti gore navedeno tranzicijsko zakonodavstvo koje je namijenjeno gonjenju ratnih i privatizacijskih profitera, imajući u vidu specifičnost razdoblja na koje se odnosi, kao i potrebu očuvanja svih najviših ustavnih vrednota.

Ako je bilo, jasno je da tumačenje te odredbe na način da se odnosi samo na ona djela koja nisu zastarjela 2010. godine dovodi do apsurda, jer su brojna gospodarska djela već bila zastarjela i zato je bilo i potrebno promijeniti Ustav.

Sukladno Izvješću o vladavini prava Venecijanske komisije (Venice Commission Report on the Rule of Law 2011, paragraph 48.), pravna sigurnost također znači kako bi se radnje i obećanja koje država daje pojedincima u načelu morali poštivati (zahtjev legitimnog očekivanja).

Nadalje, ”pravna sigurnost – kao i supremacija zakona – podrazumijevaju da se zakoni primjenjuju u praksi. Navedeno također znači da je zakon provediv.” Prema tome, valja postaviti pitanje o vladavini prava upravo tijekom 1990-ih u razdoblju pretvorbe i privatizacije za vrijeme Domovinskog rata te u doba mirne reintegracije.

Je li se zaista moglo očekivati da će se gospodarska kaznena djela počinjena tijekom ratnog i poratnog perioda moći učinkovito progoniti u tada važećim zastarnim rokovima, uzevši u obzir ne samo opće stanje u državi, nego i kratkoću zastarnih rokova za gospodarska kaznena djela na koja se mahom Zakon o nezastarijevanju odnosi?

S tim u vezi valja napomenuti kako Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije u svom članku 29. ističe:

”Svaka je država stranka dužna, kad je to primjereno, predvidjeti unutar svoga domaćeg prava duže rokove zastare za započinjanje sudskih postupaka za bilo koje djelo propisano u skladu s ovom Konvencijom te predvidjeti duže rokove zastare ili zastoj zastare u slučajevima u kojima je navodni počinitelj izbjegao izvođenje pred lice pravde”.

Ne manje važno, iako je Ustavni sud u svojoj odluci iz 2015. ograničio djelovanje Ustavne odredbe iz čl. 31. st. 4. Ustava samo na one situacije gdje u vrijeme izmjena Ustava nije nastupila zastara, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci iz 2015. godine opravdavao je ipak izmjenu Ustava iz 2010. sljedećim riječima (paragrafi 127-131):

”Takva se odluka ustavotvorca nesumnjivo može opravdati (…) već i time što su progon i sankcioniranje počinitelja težih i najtežih RPiPP-djela/31-4 od posebnog državnog i javnog interesa. To stoga što su počinitelji takvih kaznenih djela nesporno pridonijeli općoj destrukciji nacionalnog gospodarskog sustava, beskrupuloznoj devastaciji nacionalne imovine i globalnom osiromašenju nacije u najosjetljivijem razdoblju novije hrvatske povijesti (v. zakonski okvir članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a u točkama od 167. do 172.) …”

Slijedom toga, pravna priroda samih RPiPP-djela/31-4, iznimni državni i javni interes za progon njihovih počinitelja, a posebno za vraćanjem društvenoj zajednici protupravno pribavljene imovinske koristi učinjene tim djelima, zajedno sa zahtjevom da sudovi ”ne odlučuju na temelju dokaza koji su mogli postati nepotpuni uslijed proteka vremena” jer se time zadire u optuženikovo pravo na pravično suđenje (v. presudu ESLJP-a Coëme i drugi protiv Belgije u točki 114.1.), govore u prilog tome da novi stavak 4. članka 31. Ustava zahtijeva žurnost postupanja nadležnih državnih tijela.

Dakle, izmjene Ustava iz 2010. počivaju na načelu socijalne pravde kako bi se izjednačila teža gospodarska kaznena djela počinjena za vrijeme Domovinskog rata i u doba mirne reintegracije s drugim kaznenim djelima koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu, a Ustavni sud prilikom sužavanja primjene Ustavne odredbe čl. 31. st. 4. na načelo vladavine prava, ne osporavajući pritom važnost nezastarijevanja i tranzicijskih gospodarskih kaznenih djela opisanih u Zakonu o nezastarijevanju.

Pitanje je je li smrt ljudi na Baniji ili šteta velikih razmjera u potresu upravo posljedica kriminalno izvedene poslijeratne obnove napravljene protivno pravilima struke i važećih zakona, što zasigurno pripada ili bi trebalo pripadati ratnom profiterstvu ili tranzicijskim gospodarskim kaznenim djelima?

Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije iz 2011. zajedno s pratećom ustavnom odredbom o nezastarijevanju iz 2010., predstavlja dio narativa tranzicijske pravde te bi se trebao shvaćati kao jedan od njezinih mehanizama

Osim toga imamo čl. 222. KZ-a za koji tek počinje teći zastara. Ne smijemo zaboraviti da kazneno pravo kažnjava činjenje, ali i nečinjene. Ali to je samo kap u moru rješavanja nagomilanih problema.

Kazneno pravo, koliko god moćno bilo, nije svemoćno i ne može samo riješiti problem zanemarivane prekrasne Banije. Čak i da progoni i goni i oduzme imovinsku korist svim akterima koji su krivi za činjenja i nečinjenja, to samo po sebi je jako puno, ali nije dovoljno.

Kako vidimo, od potresa koji je nanio velike štete i centru Zagreba prošlo je skoro deset mjeseci. Centar Zagreba je zaštićena kulturna cjelina, kulturno dobro, za koje, pak, imamo poseban Zakon i zna se tko osim vlasnika stanova mora održavati centar jednog glavnog grada.

Baš me zanima što bi bilo s centrom Beča, Berlina, Londona i Pariza da se, ne daj Bože, dogodio potres kao nama. Nekako nisam sigurna da se skoro ništa ne bi napravilo u godinu dana.

Je li prebacivanje odgovornosti odlika hrvatske tranzicijske pravde koja sad ponovno prijeti i Baniji?

Zaista je vrijeme, kako su i brojni volonteri iz cijele Hrvatske i šire pokazali, da u Hrvatskoj zaživi ne samo vladavina prava u njezinom cjelovitom značenju nego i sve njezine vrednote kako su proklamirane u čl. 3. Ustava.

Tranzicijska pravda nije dakle samo o tome kako nekoga uspješno goniti (što jest važno) nego i kako ostvariti i socijalnu pravdu i osigurati pravičnu budućnost.

Jedna grana prava ne može riješiti sve probleme u ovoj državi, niti može biti isprika za nedjelovanje drugih.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što nam poručuju tragedije iz Donje Jablanice i Novog Sada
    •  Hrvatska mora popraviti status starijih osoba u zatvorima
    •  Izbori su da učinimo nešto dobro i za opću dobrobit
    •  Koja pravila obvezuju dužnosnike u javnoj komunikaciji
    •  Upravljanje krizama je vještina koja nam nužno treba u 2024.
    •  Oblici femicida u Hrvatskoj i prevencija nasilja nad ženama
    •  Lamentacije – plaće, upravljanje krizama i vladavina prava
    •  Treba nam rezolucija o položaju i pravima starijih osoba
    •  Curenje informacije – moramo li i tajne skrivati i od samih sebe
    •  Učinkovitim kaznama do povjerenja građana i vladavine prava

> Svi tekstovi ovog autora