Časni čovjek hadži Salim Šabić

Neka se Allah smiluje čovjeku koji je kad govori – govori ono što je dobro – pa bude nagrađen, ili se suzdrži od ružnih riječi – pa bude spašen. /Hadis 884

Za dvadesetak godina, koliko sam poznavao, s njim surađivao i prijateljski se družio, od Salima Šabića ružne riječi čuo nisam. A po onome što je govorio i činio bio je poznat i cijenjen među ljudima koji i nisu pripadali bošnjačkoj i islamskoj zajednici.

Bio je dobrohotan i plemenit čovjek, rijetkih vrlina i sve rjeđih društvenih osobina: iskren i pošten, istinoljubiv i pravdoljubiv; skroman i susretljiv; isticao se solidarnošću i dobročinstvima; politički osviješten i društveno angažiran; ponosio se svojim bosanstvom/bošnjaštvom, poštujući Druge i Drugačije.

Na početku ovog prisjećanja s razlogom navodim njegove ljudske i društvene odlike, jer Salim Šabić nije bio samo uzorni džematlija nego i ugledni zagrebački obrtnik i narodni poslanik.

U Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ) obnašao je visoke i odgovorne dužnosti (između ostalih, bio je predsjednik Sabora IVZ za Hrvatsku, BiH i Sloveniju); od struke i ceha toliko cijenjen da je postao predsjednik Udruženja zagrebačkih obrtnika; a zbog dobrog glasa i građanskog ugleda među Zagrepčanima, što nije bilo ni onda ni danas lako postići, izabran je u Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Štoviše, ovaj saborski zastupnik bio je i hrvatski opunomoćeni delegat u Saveznoj skupštini Jugoslavije.

Salima Šabića upoznao sam osamdesetih godina kada se gradila zagrebačka džamija. Naime, u to vrijeme, Šabić je predsjednik Odbora za gradnju džamije, a potpisnik ovih redaka predsjednik je Vjerske komisije, po ondašnjoj nomenklaturi Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba

Tako se zatvorio krug mladića koji je s nepunih osamnaest godina iz Gračanice doselio u Zagreb, čime, pričao mi je, hfz Muhamed i majka Hasiba i nisu bili oduševljeni, izučio je krojački zanat i osnovao višestruko nagrađivani Modni salon Šabić. Danas i ovdje, u našim čistim etničko-konfesionalnim zajednicama – složit ćemo se – nezamislivo i neostvarivo!

Koliko znam, zbog muhamedanstva nije imao neprilika.

Salima Šabića upoznao sam osamdesetih godina kada se gradila zagrebačka džamija. Naime, u to vrijeme, Šabić je predsjednik Odbora za gradnju džamije, a potpisnik ovih redaka predsjednik je Vjerske komisije, po ondašnjoj nomenklaturi Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba.

U ono vrijeme, kao i danas, vjerske zajednice Ustavom su bile odvojene od države, a vjernicima je bila zajamčena sloboda vjeroispovijesti, s jednom značajnom razlikom: vjerska pripadnost i religioznost onda su bile privatna stvar svakog čovjeka, a javne poslove vodila je i artikulirala sekularna državna vlast.

Po zakonu, i onda su vjerske zajednice imale pravo na izgradnju sakralnih objekata (crkve, džamije, sinagoge…); za svoje potrebe osnivale su vjerske škole i ustanove; imale su pravo na vjerski tisak i publikacije. Tako su npr. vjerska glasila triju velikih konfesija (KC, SPC, IVZ) Glas koncila, Pravoslavlje i Preporod dosezale nakladu i do stotinu tisuća.

Svejedno, odnosi između ovih triju konfesija i komunističkih vlasti nisu bili uvijek idilični, što zbog javno proklamiranog ateizma i ideološke isključivosti, što zbog povremenih kleronacionalističkih manifestacija.

Tako ni s izgradnjom zagrebačke džamije, od ishođenja lokacijske i građevinske dozvole do svečanog otvorenja – nije sve teklo glatko i bez poteškoća.

Mnogi su u partijskim strukturama, uglavnom na zatvorenim sastancima, negodovali i kritizirali gradske vlasti ”što muslimanima izlaze ususret i ispunjavaju sve njihove zahtjeve”. U beogradskoj štampi, tendenciozno i neutemeljeno, pisalo se o ”znakovima buđenja islama”, ”panislamizmu”, ”svetom ratu i džihadu” i sl. Ovakvi islamu neskloni i ideološki motivirani napisi o ”prodiranju islama na Zapad i prijetnji kršćanskoj kulturi”, posebno su se rasplamsali nakon požara koji je za vrijeme gradnje izbio na kupoli džamije.

Da bude sve u skladu sa zakonom i Božjom zapovijedi, članovi Komisije i Odbora često su se sastajali, razgovarali i raspravljali o čitavom nizu administrativnih, urbanističkih, proceduralnih, kulturnih, političkih, društvenih i vjerskih aspekata izgradnje zagrebačke džamije. Na te službene sastanke, o kojima su se vodili zapisnici, uz Šabića redovito su dolazila još dva člana iz Odbora ili Mešihata. Sve zaključke i odluke, nakon pro i contra argumentacije, donosili smo suglasno i zajednički, u duhu međusobnog povjerenja i razumijevanja.

Šabić je bio čovjek dijaloga, staložen i razborit, uvažavajući sugovornike i respektirajući kulturnocivilizacijski i društvenopolitički kontekst u kojem niče, kako se pisalo u zemlji i svijetu, ”jedna od najljepših i najvećih džamija u Europi”. Na tim sastancima od gradskih vlasti i nadležnih tijela nije tražio ništa manje ni više nego što imaju i traže ostale konfesije, posebno KC i SPC.

U Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ) obnašao je visoke i odgovorne dužnosti (između ostalih, bio je predsjednik Sabora IVZ za Hrvatsku, BiH i Sloveniju); od struke i ceha toliko cijenjen da je postao predsjednik Udruženja zagrebačkih obrtnika; a zbog dobrog glasa i građanskog ugleda među Zagrepčanima, što nije bilo ni onda ni danas lako postići, izabran je u Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Štoviše, ovaj saborski zastupnik bio je i hrvatski opunomoćeni delegat u Saveznoj skupštini Jugoslavije

Dobro je poznavao povijest i sudbinu muslimana u hrvatskom društvu, naročito u XX.vijeku. Za razliku od onih koji su se zanosili ”muslimanima kao cvijećem hrvatskog naroda” ili ”Hrvatima islamske vjeroispovijesti”, Šabić se ponosio svojim zavičajnim bosanstvom i muslimanskim identitetom.

Često ističući primjere dobre i loše prakse, pa i činjenicu da je još 1916. godine Hrvatski državni sabor izglasao Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti, učinivši je ravnopravnom s kršćanstvom i židovstvom.

Isto tako, znao je da je svaka instrumentalizacija vjere u političke svrhe štetna i pogubna i za vjeru i za naciju, kao što je bila u NDH Pavelićeva naredba da se Meštrovićev paviljon, usred Zagreba, s tri minareta pretvori u džamiju. Za sve što je bilo loše i traumatično u hrvatsko-bošnjačkim odnosima i kršćansko-muslimanskim prijeporima znao je reći: ”Bilo pa prošlo, ne ponovilo se!”

Nama u Komisiji, ali i široj društvenoj zajednici bilo je poznato da su zasluge Salima Šabića za izgradnju zagrebačke džamije velike i nemjerljive: od polaganja kamena-temeljca i povelje (1981.) do prikupljanja donacija po arapsko-islamskim zemljama i svečanog otvorenja (1987.) kada mu je vrhovni poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema simbolički predao ključeve džamije. O svemu tome, s komentarima i analizama, redovito su izvještavali domaći i strani mediji.

Pišući ovaj tekst, pregledao sam osobnu arhivu iz tog vremena i nalazim novinske izvještaje koji bilježe da je ”svečanom otvorenju zagrebačke džamije prisustvovalo skoro stotinu tisuća ljudi, muslimanskih vjernika zagrebačkog i drugih džemata… Uz njih su bili najviši velikodostojnici Islamske zajednice i izaslanici drugih vjerskih zajednica, brojni predstavnici kulturnog, društvenog i političkog života grada Zagreba i cijele države. Svečanost su uveličali brojni ministri i uzvanici iz arapskih i drugih zemalja, diplomatski predstavnici akreditirani u Jugoslaviji.”

Po protokolu, na kraju svečanosti, u ime grada Zagreba skupu se trebao obratiti i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, što sam i učinio. Međutim, tjedan dana ranije – kako je i red – upoznao sam gradske oce i partijske drugove sa sadržajem svoga govora. Imali su primjedbe, pa i oštre zamjerke, da ”govor nije u skladu s našim idejnim opredjeljenjima i programom Saveza komunista”.

Napisano nisam mijenjao, a neke moje drugove vjerojatno je zasmetalo što sam u govoru, između ostaloga, ”izrazio nadu da će zagrebačka džamija biti u neposrednoj vjerskoj funkciji i da će, u ekumenskom duhu, poticati kulturu dijaloga i suradnje u našoj sredini.”

Iskazao sam uvjerenje da izvorni islam, kao religija i socijalna doktrina, ima potencijala da sudjeluje u izgradnji multikulturalnog i multikonfesionalnog društva ljudskog bogatstva i uzajamnosti, tolerancije i mira.

Gradonačelnik Zagreba na vrijeme je dobio poziv, ali nije došao na svečano otvorenje niti se pojavio na svečanom prijemu.

Za dvadesetak godina, koliko sam poznavao, s njim surađivao i prijateljski se družio, od Salima Šabića ružne riječi čuo nisam. A po onome što je govorio i činio bio je poznat i cijenjen među ljudima koji i nisu pripadali bošnjačkoj i islamskoj zajednici

Ja sam i dalje ostao predsjednik Komisije, s blažim partijskim ukorom, mada je bilo i oštrijih zahtjeva, i za mene i za Salima Šabića, ali ovo nije ni mjesto ni prigoda da se o tome piše. Kao što bi rekao moj prijatelj Salim: ”Bilo pa prošlo!”

Danas Kongresna dvorana Islamskog vjerskog centra u Zagrebu nosi ime hadži Salima Šabića!

I nakon svečanog otvorenja džamije, devedesetih godina, kada više nisam bio predsjednik Komisije, naši osobni susreti ostali su bliski i česti, u đžamiji, u divanhanu, na simpozijima u organizaciji Mešihata, u klubovima i prostorijama bošnjačke zajednice, gdje su se održavale kulturno-umjetničke i humanitarne manifestacije.

Bilo je to vrijeme agresije i ratnih pustošenja, podjela i prekrajanja granica, osamostaljivanja i stjecanja nazovi suvereniteta, zločina i mržnje koji su rezultirali etničkim čišćenjima i humanim preseljenjima.

Otpočeo je tada, protivno ljudskom poslanju i Božjem planu, proces politizacije religije i religizacije politike, proces identifikacije vjere i nacije, i to bez ostatka, po kojem su isto hrvatstvo i katoličanstvo, srpstvo i svetosavlje, a bilo je i onih koji su između krsta i križa, Beograda i Zagreba, Istoka i Zapada, u vlastitom interesu i uz pomoć Allaha, od zemlje Bosne željeli stvoriti islamsku teokratsku državu, ovdje od medija i političara pogrešno nazvanu ”balkansku džamahiriju”.

U ono doba, na valu kleronacionalizma i revizionističke interpretacije povijesti, biva posve normalno, a nije, da hrvatski ministri naviješćuju puku radosnu vijest ”kako će doskora i Sv. Otac posjetiti katoličku hrvatsku državu”, lamentirajući u koru s militantnim klerom ”da je KC bila i ostala fidelissima advocata Croatiae”.

Srpska Pravoslavna Crkva redovito daje priopćenja i izjave o haškim uznicima, a na poziv ruskog patrijarha u Moskvu na poklonstvo putuje ”Srpska crkveno-državna delegacija”. Doživjeli smo i to da će nekoliko godina kasnije u Sarajevo doputovati turski predsjednik, koji će, pokroviteljski i u sultanskoj maniri ”ohrabriti braću muslimane, stati uz njih i podržati ih”.

Na svu tu bijedu politike i politiku bijede skladno su se nadovezale kulturne i intelektualne elite, zanoseći se nacionalnim mitovima i nacionalnim svetinjama. A poznato je da loše postaje ljudima i narodima kada sveci marširaju.

Salim Šabić bio je čovjek kojemu vjera i nacija nisu zamračile ljudske horizonte i nisu zatrle nadu da se može bolje i drugačije. Stoga se, prožet sviješću da smo svi mi, na neki način, suodgovorni za novonastalo društveno stanje, politički angažirao. Ali u politici koju je zastupao od etničko-konfesionalnog identiteta bila mu je važnija identifikacija čovjeka, naroda i države s najvišim moralnim, kulturnim, pravnim i demokratskim vrijednostima.

Do prerane smrti izdašno je i s empatijom pomagao beskućnicima i stradalnicima; u humanitarnim inicijativama i akcijama bio je primjer i ideal bezgranične solidarnosti; na ruševinama i krhotinama golog života podizao je mostove suradnje i prijateljstva.

Šabić je bio čovjek dijaloga, staložen i razborit, uvažavajući sugovornike i respektirajući kulturnocivilizacijski i društvenopolitički kontekst u kojem niče, kako se pisalo u zemlji i svijetu, ”jedna od najljepših i najvećih džamija u Europi”. Na tim sastancima od gradskih vlasti i nadležnih tijela nije tražio ništa manje ni više nego što imaju i traže ostale konfesije, posebno KC i SPC

Do kraja života ostao je posvećen dijalogu i ekumenizmu, međusobnom razumijevanju i kulturi mira, uključujući Druge i Drugačije, u suglasju s Poslanikovim moralnim imperativom: ”Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude.” (Hadis 795)

Na vlastitoj koži (u ranim jutarnjim satima eksplozija je raznijela izlog Modnog salona Šabić) i u sudbini rodne Gračanice i zemlje Bosne, osvjedočio se što sve sa sobom nosi projekt nacionalne države. Za nacionaliste, i onda i danas, država je ”moj dom”, a manjine i stranci su gosti, a gostima nije mjesto u ”mom domu”.

Za razliku od onih koji su krojili sudbinu njegova naroda i Bosne, a o Bosni i bosanstvu nisu ništa ili su malo znali, Salimu Šabiću ”Ta Bosna/I posna i bosa/I hladna i gladna/I k tomu još/Da prostiš/Prkosna/Od/Sna” – bila je sve.

Sjećam se kako je jedne večeri u Bosanskohercegovačkom kulturnom centru nekolicini stranih emisara održao kratku lekciju o postanku Bosne, njenoj političkoj povijesti i državnosti, o toj, kako je rekao, u svjetskim razmjerima jedinstvenoj multikulturalnoj, multinacionalnoj i multikonfesionalnoj zajednici, koja je po svom geopolitičkom položaju odvajkada bila predodređena za plodan susret Istoka (islamistička tradicija i orijentalistička filozofija svakodnevnice) i Zapada (racionalizam i katolicizam koje predvode franjevci), Sjevera i Juga (čemu su znatno pridonijele trgovačke veze Bosne sa svim stranama svijeta).

Spoj svih tih kulturnih, političkih, vjerskih i demografskih komponenti čini ono što svatko za sebe osjeća i podrazumijeva pod pojmom bosanstvo. Još je dodao da to bosanstvo (nije rekao bošnjaštvo) traje vijekovima, ono je čvrsto ali i promjenljivo, u isti čas razumljivo i zagonetno, teško ga je definirati, a onaj tko pokuša izvršiti razdiobu tog pojma, tko pokuša razdvojiti boje te duge ili razmrsiti konce tog bosanskog klupka – unaprijed je osuđen na neuspjeh.

Kako sugovornicima nije trebalo prevoditi jer su, ”po prirodi svoga posla” dobro razumjeli naš jezik, dodao je da nema nikoga od ključnih aktera u srpskom i hrvatskom susjedstvu koji nisu sudjelovali u sakaćenju i čerupanju BiH. Pri čemu, dakako, velik dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica.

Nasuprot revizionističkoj interpretaciji zajedničke povijesti, u Zagrebu i Beogradu omiljenoj političkoj literaturi o sukobu civilizacija (Huntington), Šabić je znao da je povijesna istina u slučaju Bosne posve drukčija, gdje kršćani i muslimani, sa Židovima od XV.st., a s ostalim etničkim i vjerskim skupinama, već osamsto godina žive kulturu suživota.

Štoviše, u takvim razgovorima u kojima se raspravljalo o uzrocima i posljedicama rata, podjelama i sukobima, što nas je to u prošlosti više razdvajalo, a što spajalo, znao je podsjetiti na povijesno savezništvo između Hrvata i Bošnjaka, što se simbolički očituje i u bosanskom kraljevskom grbu Stjepana Tomaševića u kojem se nalazi ljiljanov cvijet.

Do kraja života ostao je posvećen dijalogu i ekumenizmu, međusobnom razumijevanju i kulturi mira, uključujući Druge i Drugačije, u suglasju s Poslanikovim moralnim imperativom: ”Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude.” (Hadis 795)

Čuveni arapski pjesnik i mudrac Abul-Ala-Al-Maari podijelio je ljudski rod u dvije kategorije: ”Na zemlji obitavaju dvije vrste ljudi – oni koji imaju pamet, ali ne i vjeru; te oni koji vjeruju, ali su bez pameti.”

Posljednji naš rat pokazao je da među nama obitavaju i oni treći: ljudi koji nemaju ni pameti ni vjere! Oni su svoj trag ostavili u Vukovaru i Srebrenici, po cijelom ratištu. Na tisuće spaljenih domova, srušenih džamija i crkava, njihovo su djelo. Rijeka Šabićevih zemljaka, beskućnika i izbjeglica, gladnih i bosih slijevalo se oko zagrebačke džamije. I njima je Salim Šabić izdašno pomagao, pružao  nesebičnu pomoć pod univerzalnim humanitarnim geslom: ”Da nitko ne bude ostavljen po strani!”

Jedna od najmračnijih i najbestijalnijih pojava koja se dogodila u ovom ratu, do urbocida (”klanja gradova”, B. Bogdanović), genocida (kojeg je Berber umjetnički transponirao u likovnom ciklusu Srebrenica), ekocida i kulturocida, bilo je silovanje. Posebno silovanje žena u Bosni.

Salim Šabić i ovdje se pojavljuje kao mecena i dobri duh zagrebačkog bošnjačkog kruga. Nazvao me jedne večeri i zamolio da se sutradan nađemo s književnikom Nusretom Idrizovićem, koji je potresen sudbinom silovanih žena napisao zbirku ispovijednih i dokumentarnih eseja pod naslovom Hude sudbe – silovanje Azre. U to vrijeme zločini su se uglavnom javno prešućivali ili se od njih okretala glava. Meni su povjerili da priredim rukopis i objavim knjigu.

S pogovorom, zapravo studijom o patologiji mržnje, koju je napisao naš ponajbolji sociolog religije Esad Ćimić (Teže od smaknuća. Skica sociologijskog promišljanja silovanja) i likovnom opremom Mersada Berbera, knjiga je, zahvaljujući Šabiću, ubrzo objavljena.

Takav je bio čovjek Salim Šabić.

Jedan od rijetkih ljudi, ali ih, nasreću, još ima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  In memoriam: Veljko Bulajić
    •  Na Balkanu je lakše ući u rat nego postići mir
    •  Kaptol ga nije volio
    •  Otvoreno pismo muftiji Azizu ef. Hasanoviću
    •  In memoriam Boško Zatezalo
    •  Krleža i Makedonija
    •  Krleža i hrvatsko iskustvo
    •  Krležini europski horizonti

> Svi tekstovi ovog autora