Čarobna formula je stati na vrijeme prije nego što zakuhamo

Iz ”Malog mista” odnosno čuvenog Dioklecijanovog grada, došla sam u svoj novi dom, dvadesetak kilometara južnije u mjesto koje se zove Duće.

Duće je mjesto koje se proteže nekih pet kilometara uzduž Jadranske magistrale ispred Omiša, poznatog po gusarskoj prošlosti i divnom kanjonu rijeke Cetine koja je upravo u njemu našla svoje ušće. Duće je, pak, poznato po prekrasnim pješčanim plažama koje su nama djeci za vrijeme odrastanja bile drugo dvorište.

Mogla bih nizati slike svog djetinjstva kojih je mnoštvo, ali to je za stranice omeđene koricama knjige.

Sve su one negdje pohranjene i najljepše od njih služe kao utočište kad poneki dan postane pretežak pa se vratim nekoj od njih kao mirisu majčine juhe koja bi me dočekala po povratku s nastave ili mirisu brnistre koja je cvala nadomak kuća i žutila se poput sunca. Pa onda miris mekika, slastica koje su po okusu najsličnije nečem između krafni i fritula, a nudile su se pred školom u pletenoj košari za vrijeme velikog odmora.

Tako svaki čovjek ima neke svoje uspomene kojima se vraća, neke male velike stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, a tek desetljećima poslije pridavali im pravu vrijednost. Baš kao što zdravlje prihvaćamo kao nešto što se podrazumijeva, misleći kako se teže bolesti događaju uvijek nekom drugom.

Sjećam se kad sam prije nekoliko godina doznala da je jedan moj poznanik i poslovni partner obolio od karcinoma nakon čega sam ga nazvala, ne znajući kako započeti razgovor s njim. To su delikatne situacije i osjećate da bi štogod da izgovorite moglo zvučati čudno ili eventualno neispravno.

Sad, kad sam i sama na toj drugoj, manje poželjnoj strani, imam bitno jasniju sliku koji je način komunikacije najpoželjniji takvim pacijentima.

Svaki čovjek ima neke svoje uspomene kojima se vraća, neke male velike stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, a tek desetljećima poslije pridavali im pravu vrijednost. Baš kao što zdravlje prihvaćamo kao nešto što se podrazumijeva, misleći kako se teže bolesti događaju uvijek nekom drugom

Sve u svemu započeli smo razgovor, opisao mi je kako je doznao za dijagnozu, kako se trenutno osjeća i kakve su projekcije njegove bolesti.

Rekao mi je: ”Znate, više ne pitam ljude kako su. To jutro sam otišao odlično raspoložen i u sjajnoj tjelesnoj formi na sistematski, očekujući dobre nalaze. Kao kad dobar auto, koji niti u jednom trenutku nije zakazao ili ukazivao na potencijalan kvar, vozite na tehnički pregled.

U svega nekoliko sati, doznao sam da imam karcinom gotovo u terminalnoj fazi, da su prognoze loše, ali da ćemo se liječnici i ja ipak boriti, jer uostalom što nam drugo preostaje. Da stvar bude poučnija, na putu od doma do poliklinike sreo sam poznanika koji me upitao kako sam. Odgovorio sam uz osmijeh: ”Nikad bolje!”

Od tad više ne pitam ljude kako su već jesu li se pregledali, jer nitko od nas bez ozbiljnijeg pregleda ne zna što nosi u sebi”.

Znala sam da će mi taj razgovor ostati u pamćenju, ali kako to već biva, ponese vas život ustaljenim ritmom pa i sebe i druge nastavljate pitati ”Kako si?”, često tek kao uvod za druge teme, a ne ozbiljniju introspekciju u svoje ili značajniji uvid u tuđe trenutno stanje.

Još davne 1982. godine slavni kardiokirurg Christian Bernard, poznat po tome što je prvi uspješno izvršio transplantaciju srca, napisao je knjigu ”Čovjek kao stroj”. Kad sam je dobila, kao nagradu za drugo mjesto na natjecanju literarnog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola, potpuno me okupirala narednih tjedana.

I da, doista se čovjekovo tijelo može promatrati kao stroj, skup raznih dijelova koji svaki ima svoju funkciju i koji svaki zahtijeva ispravno korištenje i održavanje.

Moj prvi automobil bio je Lada, koji je, osim one smiješne, neugledne kaki boje koja u prijevodu znači prašina, imao i problem jer je zakuhavao. Svega par mjeseci nakon što sam položila vozački ispit u svojim dvadesetim, odlučila sam krenuti na more.

Bila je sredina ljeta i temperature su bile gotovo nesnosne. Otvorila sam sve prozore i upalila grijanje kako bih povukla vrućinu s motora u kabinu. Pustila sam kazetu s omiljenom glazbom i puna entuzijazma krenula na put.

Auto je zakuhao već drugi put do Karlovca gdje su kolone automobila vozile prema jugu pa sam morala stati na zaustavnoj traci. Znala sam što mi je za činiti i nisam bila zabrinuta.

Taman sam ulijevala vodu u spremnik iz dvolitarske flaše kad su naišli dečki iz službe pomoći na cesti. ”Gdje ste se uputili s tim autom?” upitali su me na što sam im odgovorila: ”Prema Splitu!”. ”Ne možete s takvim autom na tako dug put, vratite se u Zagreb”, zabrinuto je zvučao njihov komentar.

Nije mi preostalo drugo nego poslušati ih. Vratila sam se i na benzinskoj stanici kupila dva kanistra vode, svaki od deset litara, smjestila ih u prtljažnik i odlučila se za drugi pokušaj.

Zašto ovo pišem. Zato što i mi zakuhavamo, svako malo. Pronalazimo svoje načine hlađenja i prelazimo dalje ”kilometre života”. Često se ne obaziremo na upozorenja misleći kako smo pronašli svoju čarobnu formulu s kojom zakrpimo koji popucali šav i nastavljamo istim tempom do željenog cilja ili naprosto do narednog dana, mjeseca, godine

Kako su svi prozori bili otvoreni, propuh je podizao moju kosu kao na najjačem vjetru, glazba se orila u tko zna kojem radijusu oko Lade i služila je kao pogonsko gorivo vozačici, odnosno meni, a nužna zaustavljanja su bila svakih pola sata kako bi siroti auto dobivao novu količinu vode i kako ne bi do kraja zakuhao.

Sve u svemu, na kraju sam stigla do svojih Duća. Tad sam to smatrala svojom velikom pobjedom. U mojoj vozačkoj biografiji, taj pothvat je za mene izgledao kao neka vrsta inicijacije, dokaz hrabrosti i upornosti za konačan prihvat u ”pleme vozača”.

Otac, kad je vidio s kakvim sam autom prešla sve te kilometre, doslovno se uhvatio za glavu. Već sutra je auto odvezen na reparaturu. I to ozbiljnu.

Zašto ovo pišem. Zato što i mi zakuhavamo, svako malo. Pronalazimo svoje načine hlađenja i prelazimo dalje ”kilometre života”. Često se ne obaziremo na upozorenja misleći kako smo pronašli svoju čarobnu formulu s kojom zakrpimo koji popucali šav i nastavljamo istim tempom do željenog cilja ili naprosto do narednog dana, mjeseca, godine.

Na kraju, ako nam to postane način života, dočeka nas trenutak kad se upale sve lampice i kad nam ne preostaje drugo nego otići u remont u nadi da je on uopće još moguć. Ponekad sve ono što činimo da bismo uspjeli, da bismo postigli neke naše male ili velike pobjede u konačnici nas mogu odvući k porazu.

Znati stati na pravom kilometru, u pravom trenutku, u svakom slučaju prije nego što ”zakuhamo”, to je jedina čarobna formula koju nažalost samo neki umiju u potpunosti razumjeti i živjeti po njoj.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  I moj je život igra bez granica
    •  Figura za žrtvu stvorena da čuva kralja
    •  Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme
    •  Vrijeme
    •  Zeleno il' plavo
    •  Turizam naš (ne)svagdašnji
    •  Ogromna je ljubav što nam Zemlja i Nebo daju
    •  U potrazi za srećom
    •  Otac drži ruku svoje voljene kćeri
    •  Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života

> Svi tekstovi ovog autora