novinarstvo s potpisom
Iz godinama nagomilanih izrezaka izronio mi zaboravljeni tekst ”Hrvatska će biti lijepa ili je neće biti” Zvonimira Berkovića, iz 2003. Bila mu je to posljednja kolumna, kruna nakon deset godina pisanja pod nazivom ”Zvonar katedrale duha” (toga pronicljivog, duhovitog promatrača domaće intelektualno-kulturne scene više nije želio ni Globus ni Vjesnik).
U ove dane gdje je potres rušio kamenje s naših katedrala sjetih se jednoga mog razgovora s Berkovićem u kavani Dubrovnik. Ne sjećam se povoda, odjednom je, svojim polaganim nazalnim govorom, ozbiljno upitao: ”Zašto Crkvi treba toliko kamenje?”
Rekoh da je kamen u gotovo svim religijama simbol vječnoga trajanja i moći.
Kad je čovjek izišao iz pećine i oblikovao prvu religiju počeo je slagati kamenje u sve veće gomile, da bi označio silu i blizinu božanstva. Još stoje mnogotisućljetni zigurati, babilonske svete građevine u Mezopotamiji (Irak, Iran). Još stoje golemi hramovi umrlih civilizacija Maja, Inka i Azteka u Srednjoj i Južnoj Americi. Na tim kamenim kolosima ljudi su udobrovoljavali bogove klanjem djece, mladića i djevojaka.
Slaganje milijuna tona kamenja egipatskih piramida, neznano otkud i kako dovučenoga, gutalo je desetke tisuća ljudskih života, da bi osiguralo vječni život mrtvim faraonima. Engleska ima svoj tajanstveni divovski kameni krug Stonehenge, orijentiran na božanstvo Sunce.
Biblija Staroga zavjeta obiluje kamenom. To su žrtvenici za klanje i paljenje životinja i plodova zemlje kao zadovoljština i prošnja Bogu. Tu se dogodilo i prvo bratoubojstvo, oko sporenja koje se žrtve Bogu sviđaju. Mojsije je u kamenoj pustinji dobio od Boga temeljni zakon ispisan na dvjema kamenim pločama. Kamenovanjem su se nasmrt kažnjavali prekršitelji Zakona.
U krvavo osvojenoj Obećanoj Zemlji potom su podignuta redom tri jeruzalemska hrama. Silna, blistava građevina bila je prebivalište Boga u sredini naroda izraelskog. Kad su neprijatelji, ovaj put Rimljani, 70. godine razorili i treći hram, doživljeno je to kao da je Bog protjeran iz njihove sredine.
Od hrama je ostala do danas samo zapadna strana donjega dijela, čuveni Zid plača. Tu kamenu stijenu vjerni židovi danas snažno doživljavaju kao zamjenu za negdašnji stan Boga među njima.
U Novom zavjetu sveta simbolika kamena je narušena. Kamenje predlaže Sotona Isusu u pustinji da ga pretvori u kruh, i On to odbija. U Isusovoj prispodobi umire sjeme koje padne na kamen. Mlinski kamen oko vrata zaslužuju oni koji čine zlo djeci. U razgovoru sa ženom Samarjankom na bunaru, Isus je za buduće bogoštovlje odbacio potrebu svetoga brda i hrama.
Gnjev svećenika izazvala je Isusova bogohulna najava o hramu da ”kamen na kamenu neće ostati”. Posljednji u Evanđelju zapisan kamen je onaj navaljen na Isusov grob. Treći dan bio je odvaljen i za sva vremena netragom nestao.
Prvi kršćani – bijahu to u glavnini Židovi – nisu imali hrama. U Rimu su dva stoljeća obavljali bogoštovlje u grobnim labirintima ispod grada. Kad su iz podzemlja izišli na svjetlo dana i kršćanstvo postalo državnom religijom, oni se dadoše na posao: hramove rimskih božanstava su što rušili, što pretvorili u vlastita svetišta.
Slično su Turci po osvajanju Carigrada prisvojili tisuću godina staru Hagia Sofiju, nenadmašeno veličanstvenu kamenu katedralu, otklesali svece na zidovima, prekrili ih kuranskim citatima i dobili divnu džamiju.
Suprotno, u Córdobi su Španjolci u 15. stoljeću oteli muslimanima šest stoljeća staru džamiju, čudo svjetske arhitekture, i pretvorili je u katedralu. Uklonili minaret i podigli zvonik. Tako je i splitska katedrala visokim zvonikom utvrdila prenamjenu grobnice progonitelja kršćana, cara Dioklecijana.
Oči svijeta bile su prije osam godina uprte u vatikansku Sikstinsku kapelu, gdje se birao novi papa. Imenovana je po papi Sikstu IV. Potekao je iz plemićke obitelji Della Rovere u Liguriji. Majka ga je prije rođenja predodredila za fratra, i on je to postao.
Dok je današnji papa uzeo ime Francesco, po svetom Franji, Siksto je svoje krsno ime Francesco napustio kad je od franjevca postao papa. Bijaše to skroman, povučeni profesor teologije koji je najviše vremena provodio u tišini biblioteke. Kao takva kardinali su ga postavili za papu, kao suprotnost preminulome Pavlu II, taštom, hirovitom izazivaču nemira. Ali, postavši Sikstom Francesco više nije bio isti čovjek, bila je to vulkanska erupcija energije.
Nekoliko tjedana nakon izbora pokrenuo je vojnu protiv Turaka, osnovao strašnu Svetu inkviziciju u Španjolskoj i u roku od nekoliko mjeseci proizveo osam nećaka i pranećaka u kardinale, k tome još gomilu druge muške i ženske rodbine obdario visokim crkvenim položajima. No najznamenitiji je Siksto IV. po velikim graditeljskim pothvatima.
Prva je bila crkva Santa Maria del Popolo, gdje je izgradio raskošnu grobnicu za sebe i obitelj Della Rovere. Slijedila je Sikstinska kapela, završena 1483. Zamislio ju je kao obrambenu tvrđavu, a veličinu joj odredio točno po biblijskom opisu hrama kralja Salomona u Jeruzalemu.
Nakon Sikstove smrti papom postaje jedan od nećaka koje je načinio kardinalima, Julije II. Novi, još veći graditelj, a i ratni osvajač, prozvan il papa terribile. Slavna bazilika sv. Petra, najveća crkva na svijetu, njegovo je djelo.
Ništa njemu nije bilo sravniti sa zemljom preko tisuću godina staru baziliku na tome mjestu. Kao da mu je za novi pokazatelj duhovne i svjetovne moći Crkve poslužila Isusova riječ kako ”kamen na kamenu neće ostati”.
Bila je to vrlo skupa građevina. Novac se namicao jako razmahanom podjelom čistilišnih oprosta uplatiteljima ”Petrova novčića”. Onda je veličanstvenu građevinu valjalo još skuplje platiti: gubitkom dobroga dijela Europe za katolicizam, slijedom Lutherove pobune protiv ”trgovine oprostima”.
Po namisli pape Julija u bazilici sv. Petra trebala je biti izgrađena i najveća grobnica kršćanskoga svijeta – za njega! Zamišljena je kao trokatna piramida sa 40 natprirodno velikih mramornih svetačkih kipova. Na projektu je Michelangelo radio 30 godina, da bi se papa Julije odjednom predomislio te umjetniku povjerio nov posao – da slikarijama dovrši djelo njegova strica, Sikstinsku kapelu.
U starim europskim gradovima kočopere se i necrkvene kule i tornjevi: to su se i svjetovni moćnici nadmetali tko može više od onoga drugoga ići nebu pod oblake. Naša je riječ za to ”prkos-kula”.
Na našim katoličkim i pravoslavnim prostorima gradile su se i prkos-crkve. Na primjer, pravoslavna crkva na obali u gradu Visu pod Karađorđevićima je trebala obilježiti prevlast tada državne vjere. Njezinu konačnu posvetu katolički su mještani spriječili masovnom pobunom.
Danas crkveni zvonici rapidno padaju u sjenu novih simbola moći što streme prema nebu. Došli su neboderi, naftni tornjevi, televizijski tornjevi, lansirne rampe svemirskih raketa. Nogometni stadioni jesu katedrale novoga doba. Ponosna novogotička katedrala sv. Patricka u New Yorku čuči jedva još zamjetljiva u sjeni novih neboderskih kolosa.
Na koji će onda način Crkva u budućnosti vidljivo i zvučno obznanjivati svijetu da je tu? U krajevima gdje je pogled vjernih još usmjeren na prošlost i dalje se poduzimaju skupe gradnje crkava s tradicionalnim arhitektonskim obilježjima dominacije nad okolinom. Ponegdje se visinom zvonika hoće pokazati nadmoć nad susjedima druge vjere. Kao recimo u Mostaru. Nije još posve odzvonilo prkos-kulama.
Sve više divnih starih crkvenih građevina u novim prilikama gubi svoju funkciju: ili u okolini više nema vjernika ili su stare zgrade preskupe za uzdržavanje. Brojne katoličke biskupije u Americi, Britaniji, Njemačkoj i drugdje gledaju kako da se riješe svete kamene baštine. Na čitavim nekoć vjerski živahnim prostorima prodaju se crkve građevnim poduzetnicima i većinom ruše.
Ali ne možeš prodavati veličanstvene gotičke katedrale! Zato mnoge sve više pribjegavaju usporednoj ulozi turističkih muzejskih objekata.
*
Kako kraj ubrzanoga nestajanja kompaktnih, stabilnih vjerničkih zajednica graditi bogoslužna okupljališta za budućnost? To pitanje postavljaju oni u Crkvi koji misle na budućnost.
Nije li vrijeme da se počne revalorizirati rano, bez-hramsko kršćansko doba? Pa i – zašto ne? – podsjetiti se na ono što je protiv kamenih bogoštovnih mjesta govorio Isus ženi inovjerki na zdencu u Samariji?
Ili čak usmjeriti pogled još dalje, u predhramsko biblijsko doba kada mjesto Božje prisutnosti nije bila gomila kamenja, nego šator. Simbol zemaljskoga putovanja umjesto trajanja u nepromjenjivosti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.