Što je to akademska autonomija?

Uglavnom u doba kada se započnu razgovori o novom zakonskom uređenju sektora znanosti i visokog obrazovanja otvara se i pitanje akademske, preciznije, sveučilišne autonomije.

Koliko je to kod nas kompleksno pitanje dobro ilustriraju stavovi Ustavnog suda kada govore o intencijama zakonodavca da uređuje visokoškolski sustav određujući opsege djelovanja pojedinih kategorija visokoobrazovnih ustanova s jedne strane i potrebe da se uvažava akademska sloboda tih istih aktera u određivanju opsega vlastitog djelovanja s druge strane.

Ovih se dana sve više spominje potreba donošenja novog zakona o znanosti i visokom obrazovanju, zakona koji bi trebao odražavati ozbiljne reformske napore u ovim djelatnostima. Upravo zbog potrebe da se sustav reformira nužno će doći do diskusija o akademskoj autonomiji i otpora reformama kroz pozivanje na autonomiju.

Akademska autonomija mora imati svoje uporište u javnom interesu i svaka njena definicija mora jasno iskazati koje javne interese ispunjava i na koji način.

Što se javnosti tiče: ”Akademska autonomija se često vidi kao sebični zahtjev profesionalnih skupina za privilegijama za visoko obrazovane radnike koji na javni trošak osiguravaju monopol nad uslugama koje obavljaju” ¹.

Odgovor na ovakvu percepciju mora biti u jasnom i preciznom iskazu o tome na koje sve načine profesionalna autonomija služi javnom interesu. Odgovor je u znanju. Akademska zajednica postoji zato da bi tražila i stvarala novo znanje te ga potom slobodno davala javnosti na upotrebu.

Bez akademskih sloboda nema ni akademske zajednice ni prava javnosti na slobodno znanje. Znanje pretočeno u informaciju u pravom trenutku jest istinski interes javnosti.

Dakle, jedan od bitnih interesa javnosti je dobiti objektivnu i poštenu informaciju o pojedinim procesima u društvu, novim tehnologija, lijekovima, procesima u obrazovanju i sl.

Utjecaj velikih kompanija, državnih institucija i drugih interesnih grupa često dovodi do povezivanja pojedinaca iz akademskih sredina uz te interese i time ih eliminira iz procesa služenja javnom interesu bilo da šute kada bi zapravo trebali govoriti, bilo da izravno sudjeluju u promociji nekog proizvoda ili partikularnog interesa.

Utjecaj velikih kompanija, državnih institucija i drugih interesnih grupa često dovodi do povezivanja pojedinaca iz akademskih sredina uz te interese i time ih eliminira iz procesa služenja javnom interesu bilo da šute kada bi zapravo trebali govoriti, bilo da izravno sudjeluju u promociji nekog proizvoda ili partikularnog interesa

Ovo je samo jedan primjer ugrožavanja akademske autonomije.

Tih procesa ima puno i u svakom društvu pa je zbog toga potrebno da svaka akademska sredina i profesija kontinuirano brine o svojoj autonomiji i na primjeren način reagira na specifične okolnosti u društvu. Kako se te okolnosti mijenjaju tako se moraju prilagođavati i mjere za njenu zaštitu.

Sveučilište se tu pojavljuje kao prirodna institucionalna sredina unutar koje se razvijaju kodeksi i dogovori o funkcioniranju akademske zajednice, ali se oni ne smiju nekritički poistovjetiti s akademskom autonomijom.

Dapače, sve je izraženiji trend i kod nas, a posebno u najrazvijenijim sredinama u svijetu da sveučilišta ugrožavaju akademsku autonomiju vršeći pritisak da se surađuje s industrijskim i drugim partnerima (u Hrvatskoj su to često i javna poduzeća) i da pojedinci sami postaju poduzetnici.

Takav pritisak je razumljiv jer donosi financijsku dobit sveučilištima i pojedincima i pomaže razvoju ekonomije stvaranjem novih poduzeća i proizvoda. Problem je u tome da se tako u duljem roku ozbiljno ugrožava akademske slobode, a sveučilišta se transformiraju u neki oblik poduzeća.

Ako bi akademska autonomija potpuno nestala vrlo vjerojatno bi sveučilišta nastavila funkcionirati, ali bi prestala biti izvorom kritičkog i objektivnog prosuđivanja društvenih interesa u najširem smislu.

Možemo si sada postaviti pitanje što sačinjava akademsku autonomiju i na koji se to način mogu braniti akademske slobode te koju ulogu tu imaju institucije, prije svega sveučilišta i profesionalna društva, a koju država.

Prva akademska sloboda² je pravo i dužnost kolegijalnog dogovaranja, donošenje i primjena kriterija za evaluaciju koji su primjereni toj određenoj struci ili akademskoj sredini. Sveučilišta su ta koja svojim institucionalnim pravilima moraju osigurati tu razinu samoupravljanja.

Profesionalna društva, s druge strane, mogu osigurati širu raspravu o mogućim konsekvencama pojedinih rješenja za struku u cjelini i ujedno vršiti promatranje i pritisak na pojedine aktere koji mogu negativno utjecati na akademske slobode. Tu uključujem i lobiranje na političkoj razini.

Druga akademska sloboda je vezana uz definiranje obrazovnog programa te financiranje znanstvenih i nastavnih programa na sveučilištima. Financiranje mora biti potpuno slobodno.

U našoj zemlji se sveučilišta financiraju uglavnom javnim sredstvima što bi u principu osiguravalo da se privatni interesi financijera ne stavljaju ispred javnih interesa.

Problem ipak postoji jer se financiranje odvija kroz ministarstva pa se time politički utjecaji prelamaju kroz akademsku zajednicu, a to se potom odražava na poziciju pojedinaca unutar institucija i društva.

Kao rezultat imamo ”hiberniranu” akademsku zajednicu koja umjesto da prva upozorava na problematične odluke i nudi rješenja radije šuti.

U takvim okolnostima, a i zahvaljujući usitnjenosti (i tome pridruženim procesima ”familijarnosti”) akademske zajednice, nemoralni pojedinci optimiziraju vlastiti probitak i time vrlo ozbiljno ugrožavaju akademsku autonomiju.

Financiranje znanosti i visokog obrazovanja trebalo bi prepustiti specijaliziranim nevladinim agencijama, a uspješnost bi se trebala mjeriti koristeći postojeću dobru praksu i evaluatore iz drugih, interesno nepovezanih, sredina.

Šira društvena zajednica uključivo i politički akteri bi trebali imati dužnost i pravo nadzirati svrsishodnost trošenja javnih sredstava, a nikako imati utjecaj na izbor nastavnih programa, nastavnika, predmeta istraživanja i imenovanje radnih tijela unutar akademskih sredina.

Treća akademska sloboda je kontinuirani dijalog s javnošću i to prvenstveno kroz profesionalne asocijacije.

Takvih društava mi imamo puno, ali ona objektivno nemaju financijske snage da se transformiraju u jake lobiste za promicanje interesa struke i članova akademske zajednice koju zastupaju i da predstavljaju prirodnog sugovornika kada institucije u sustavu, uključivo i državu, žele raditi značajnije promjene koje bi mogle utjecati na akademske slobode i struku općenito.

Država bi, zbog interesa javnosti trebala jače podupirati rad profesionalnih društava s ciljem stvaranja kvalificiranih i relevantnih sugovornika u domeni obrazovanja i istraživanja.

____________

¹ J. Newson & C. Polster, Science studies 1, 2001., 55-75.

² Podjelu sam preuzeo iz ref. 1.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Majkama bi trebalo prepustiti upravljanje svijetom
    •  Političarima i uz javnu sramotu godi titula doktora znanosti
    •  O plinu, Vladi, odgovornosti i izborima
    •  Ansichten eines Clowns ili Razmišljanja jednog klauna
    •  Kultura zaborava poraza i pamćenja pobjeda
    •  Djeca se pitaju čemu sve to, a jasnog odgovora nema
    •  O izgubljenom vremenu
    •  U Splitu rastu djeca koja vjeruju da je mrziti ljude vrlina
    •  Nekoliko značajnih postignuća u fizici u 2022. godini
    •  Domoljub daruje trosjed, noću: ostavi ga uz cestu

> Svi tekstovi ovog autora