Zaboravljeni u potresu

Jednoga dana otputovala sam u Sisak. Govorim namjerno ”jednoga dana”, kako bih učinila da se taj posjet rodnome gradu udalji od mene, da postanem spram njega odmjerenija, da učinim da ga promatram s manje emocija i strasti.

Ali to je u stvari nemoguće, jer to ”jednoga dana” je izmišljotina, stilska igra, obzirom na to da je ”jednoga dana” u stvari bilo jučer.

Dakle, jučer sam još bila u Sisku, i dok ovo pišem, mislim na ono osjećanje koje je posjet ovome gradu stvorio u meni. Prvi puta nakon potresa, velikog, snažnog potresa koji se dogodio zimus. Radi se o potresu od 6,5 po Richteru, neki su možda već zaboravili.

Nakon toga uslijedio je ogroman broj nemalih potresa, samo nešto slabijih od ovog prvog. To se sve događalo mjesecima, nije prestajalo. Ljudi su živjeli u nemogućim uvjetima, u potpunoj odalečenosti od mogućnosti da vode normalan život.

Normalan život, što to uopće znači, nakon rata koji je izranjavao ovaj kraj, nakon ponižavajuće nebrige države i nepravdi koje su uslijedile, nakon potpunog gospodarskog sloma, pljačke i propasti mnogih industrija koje su držale i hranile ovaj grad?

Govorim to kao dijete jednog tvorničkog radnika, čiji je rad u vrijeme najstrašnijih ratnih uvjeta omogućavao da studiram i završim studij koji sam željela.

Normalan život, što to uopće znači, nakon rata koji je izranjavao ovaj kraj, nakon ponižavajuće nebrige države i nepravdi koje su uslijedile, nakon potpunog gospodarskog sloma, pljačke i propasti mnogih industrija koje su držale i hranile ovaj grad? Govorim to kao dijete jednog tvorničkog radnika, čiji je rad u vrijeme najstrašnijih ratnih uvjeta omogućavao da studiram i završim studij koji sam željela

E pa, normalan život znači da možete imati miran san i krov nad glavom, da su zidovi vaše kuće nepropusni za kišu, vjetar i snijeg, i da imate dovoljno novca za hranu i petnaest metara drva. I, jasno, za pivo i za cigarete.

Potres je i ovo pomaknuo, spustio je još jednu granicu tolerancije. To se sada na licu mjesta može uvjeriti. Sve ono što su mjesecima prolazili ljudi koji ovdje žive nije nestalo.

Uostalom, oni pričaju nevjerojatne stvari – o šumi Brezovica koja se podiže i spušta, kao nošena na ogromnim valovima, o parketu u kući koji se podiže i savija na visini od pola metra, o cesti i mostovima koji su se pomaknuli i raspukli, i više ne stoje na istome mjestu.

Kuće koje su srušene nitko ne spominje, to su stvari na koje se oguglalo još od rata. S potresima su stigle druge fantazmagorije, i dubok, neprevladan strah. Kao da se neki drevni, davno uspavani, atavizam probudio i podigao ponovno između ljudi.

Čovjek hoda ulicama ovoga grada gdje na kiosku više ne može kupiti novine, i to je normalna stvar, i pita se što još drži ove ljude ovdje? Oni i nakon svega, još uvijek imaju volje da budu tu, i nakon ove posljednje tragedije koja ih je zadesila.

To sigurno ne znači u potpunosti da nemaju gdje drugdje otići, već govori o vezanosti, dubokom osjećanju pripadnosti ovog čovjeka ovdje, svome kraju. To se, u stvari, zove ljubav, ali ona se, izgleda, tiče samo njih koji žive ovdje, trave, busenja i drača u kojega sve počinje urastati, i kokoši koje kokodaču u centru grada.

U nevolji, naposljetku, prepušteni sami sebi, u totalnoj nebrizi, potpunom odsustvu skrbi koja se trebala davno pojaviti od strane sustava, od državnih tijela koja su nadležna za ovako izvanredna tragična događanja.

Gradska bolnica je, osim ginekološkog odjela, potpuno izvan funkcije. Neki se bolesnici nalaze u velikim šatorima, kao u ratu, posred fronte. Kažu da ti šatori imaju grijanje, noći su ovdje još uvijek hladne, ali ipak, je li moguće da nema drugih načina da se bolnički zbrine bolesne ljude?

Dom zdravlja također nije u upotrebi. Gdje su, u stvari, sve te zdravstvene ambulante? Nitko više točno ne zna, i kao da je neprijatno da se o tome razgovara.

O kontejnerima u kojima stanuju ljudi kojima su kuće srušene, ili je postalo suviše opasno da se živi u njima, bolje da ne govorim. Ono što sam vidjela suviše je loše, strašno, nemoguće je, u stvari, zamisliti, da netko, a kamoli cijele obitelji, žive u onim malim, skučenim limenkama.

Žene stoje uokolo tih kontejnera s malenom djecom u naručju i razgovaraju. Muškarci su, vjerojatno, negdje otišli, možda negdje gdje mogu džabe dobiti nešto hrane.

Nasuprot ove ledine, stoje veliki trgovački centri, gdje se prodaje zapadnjačka roba proizvedena robovskim radom na Istoku, i gdje ovaj izmučen čovjek, na brzinu, prima dozu osjećanja lagodnosti i užitka života. Za one kojima je takvo što moguće.

Kuće koje su srušene nitko ne spominje, to su stvari na koje se oguglalo još od rata. S potresima su stigle druge fantazmagorije, i dubok, neprevladan strah. Kao da se neki drevni, davno uspavani, atavizam probudio i podigao ponovno između ljudi

Gradska tržnica u subotnje jutro prepuna je ljudi. Ondje slušam ženu koja govori drugoj kako joj je ostalo da proda još pola guske. Ima prodavača koji prodaju svježe zaklane, očerupane kokoši, jedna ili dvije kokoši u prozirnim najlon vrećicama. To isto sliči na neke ratne prizore iz filmova, gdje narod prebrojava komade mesa i vreće brašna.

Najduži su redovi na tržnici pred pekarnicama. Oznojena lica pekara izvlače velike limene plehove iz vrućih peći. Na koncu ostaje potreba za masnim, sigurnim namirnicama, kojima se želudac dobro napuni i dugo ostane sit. Osim toga, ovo je ipak i najjeftiniji obrok.

Sve se ispremiješalo, sve je ovdje protreseno do temelja. A temelji su popucali, ne samo na kućama, već i unutar ljudi. Sramota je da oni ovdje žive u ovakvim uvjetima, da oni koji nisu dovoljno imućni niti utjecajni da bi si osigurali liječenje u Zagrebu, ili u nekoj drugoj bolnici u Hrvatskoj, leže po šatorima, umjesto u normalnoj bolničkoj sobi, sa svime što im je potrebno da bi nekako stigli do ozdravljenja.

Neka netko poradi na tome, makar kako bi sebi uz pomoć takve geste podigao političke bodove, to je, u ovome času, potpuno nebitno. Stvar je hitna.

Ovdje se najporaznije vidi duboki procijep, jaz koji se otvorio između bogatih i siromašnih u društvu, rascijepivši tlo upravo poput neke tektonske raspukline.

Međutim, pitanje je, koliko je ispravno siromašne smatrati društvenim teretom, ”kriviti” ih za njihovo siromaštvo, što se, uhodanim mehanizmom svijesti, u divljem kapitalizmu devijantnih sustava vrijednosti čini, nakon svega što se u ovome kraju dogodilo, i što se još uvijek događa?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora