Glasovi prošlosti stopljeni u sveobuhvatnu svijest

U knjizi Cècile Wajsbrot – romanu ”Memorijal”, neobične forme, u kojemu pripovjedačica pripovijeda o sudbini svoje porodice koja je bila ratno izbjeglička, uz glas pripovjedačice ponajviše prevladavaju također neobične vrste dijaloga, koji to i jesu i nisu. U svakom slučaju, neobično je puno upravnog govora, preci i rođaci, bezimeni i nepoznati svjedoci, živi i mrtvi, iskrsavaju u ovoj pripovijesti koja kao da se događa negdje onkraj sna, u titravoj i fantazmagoričnoj atmosferi ukazanja i nestajanja, vibriranja ne samo onkraj sna, već i onkraj stvarnosti, na granici između postojanja i nepostojanja.

Glasovi se pojavljuju iznebuha, izranjaju poput duhova iz magle, iznose svoje komentare, opaske, interpretacije događaja koji su im se zbili, među kojima ima i veoma tragičnih, jer svi su događaji povezani s temama egzila, migracija, ratova, seoba u druge zemlje i prostore, u druge jezike.

Pripovjedačica tako razgovara sa svojim rođacima, ali i s drugim, neimenovanim ljudima jednakoga iskustva, iskustva progona, odnosno bijega poljskih Židova iz malog poljskog gradića na jugoistoku te zemlje, imena Kielce, među kojima su se neki, poput članova porodice same autorice, uspjeli spasiti od završetka u koncentracionom logoru, emigriravši u Pariz. Ti rođaci su u ovom romanu poput utvara ili sjenki, katkada kao da govore u glas, katkada se neki glas izdvoji, katkada imamo osjećaj da se svi pretapaju u jednu sveobuhvatnu svijest.

Miješaju se vremena i događaji, odnosno, sve kao da se događa izvan vremena i prostora, razgovara se s mrtvima – nekada ti glasovi zvuče, podsjećaju na glasove kora iz starogrčkih tragedija, premda glasovi u romanu nemaju onu ulogu koju su imali pjevači korskih pjesama koji su u helensko doba izvodili i plesove pjevajući i komentirajući dramsku radnju, međutim i ovdje se s vremenom glasovi sve više pretapaju u nešto skupno i zborsko, što ne isključuje i svojevrsnu melodiju, koju ovaj neobično, no ne i nekomunikativno komponiran tekst, oblikuje.

S vremenom, tijekom pripovijesti proširuje se, prirodno se i nenametljivo oblikuje, i veća slika, ona koja ne obuhvaća samo pojedinačno iskustvo jedne porodice, za rasvjetljavanjem kojega pripovjedačica traga putujući vlakom u gradić svojih predaka … već se slika proširuje na iskustva ratova i progona, uništenja i zla, ljudske povijesti i povijesnog iskustva općenito.

Neobično je kako glasovi iz romana iznose teške pripovijesti na način kao da su lišene emocija, naprosto kao gole činjenice, zapravo onako kako se to često i čini među takozvanim „običnim svijetom“, u stvarnom životu, u porodicama, nakon što prođe neko vrijeme i emocije zacijele, nakon što se gubitci bliskih osoba promatraju iz daljine, dovoljno udaljeno da se može kazati da se je netko utopio u rijeci, da je umro od zarazne bolesti, ili da je ubijen u masovnom pokolju…

Autorica ovog jedinstvenog romana, Cècile Wajsbrot, spontanošću svog literarnog  pisma katkada zaokreće teme pune težina i gubitaka ka gotovo pa dječjom zaigranošću i lucidnošću, zahvaljujući imaginarnoj snazi i lucidnosti svog spisateljskog jezika, stila kojim je djelo uspješno oblikovano. To je jezik naspram kojega čitatelj gaji puno simpatija, ne samo zbog njegove neuniformiranosti, odnosno neformalnosti, već i zbog njegova šarma, inteligencije koja ga je oblikovala i koja kroz njega isijava.

Suprotno očekivanjima, obzirom na težinu teme kojim se roman bavi, teme koju naš um izbjegava i u novinskim vijestima, a naročito u literaturi, ”Memorijal” nije turobna knjiga, premda nije niti najmanje površno napisana. Pripovjedačici kao da uspijeva da stvari stavi na njihovo mjesto kroz oblikovanje zaigrane naracije, koja katkada poprima i blago publicistički ton, konkretnije i prizemnije analize određenog povijesnog trena (slično kao u djelima W. G. Sebalda), činjenica vezanih uz njega, no potom ponovno slijedi val koji pripovijest prebacuje u sfere neuhvatljivog – područje imaginarnog i simboličnog, gdje se javljaju razne asocijacije na mitološke teme i simbole, poput rijeke Stiks, koja u grčkoj mitologiji dijeli svijet živih od svijeta mrtvih, rijeke Aheront kao rijeke boli i Lete kao rijeke zaborava, ili motiva snježne sove, koji je u romanu prisutan kao motiv provodnika, koji se javlja poput veznika između pojedinih epizoda, sove za koju neki narodi vjeruju kako ima moć prenošenja duša preminulih u drugi svijet ili glasnika, prenositelja poruka iz duhovnog svijeta…

Roman je satkan na jednoj vrsti opozicije između stvarnog i nestvarnog, činjeničnog i naslućivanog, intuitivnog, pa tako govor autorice o kompleksnim pitanjima političkog izgnanstva i migracije, ratova i povijesne cirkularnosti zadobiva dublju, duhovnu komponentu koja se naslućuje kao sveprisutna, ona koja svojom aurom obavija cijeli tekst.

Ne gubeći osjećanje za humanost i pravednost, za suosjećanje i, općenito, razumijevanje kompleksnih ljudskih pozicija oblikovanih razornošću povijesti i ratova, Cecil Wajsbrot ne idealizira svoje junake, koji su upravo zbog svoje pripadnosti – pretapanja s onim općim, odnosno kolektivnim, onim što zovemo ”masom”, u romanu predstavljeni ne kao pojedinci, ne kao osobe s imenom i prezimenom, već kao jedno generalizirajuće ”mi”.

To generalizirajuće ”mi” u svojim verbalnim iskazima predstavnik je kolektivne svijesti – ono misli, govori, ponaša se kao što masa govori, misli i ponaša se. Stoga su njihove rečenice katkada smiješne do groteske, naročito zato jer im je suprotstavljena svijest pripovjedačice, koja je na jedan način amblematična svijest individue, pojedinca s izgrađenim stavom i kritičkim odmakom od onog kolektivnog. No i među masom iskrsavaju prikriveni, nedorečeni pojedinci, na primjer mladić koji se je utopio u rijeci i koji razgovara s pripovjedačicom, čudeći se kako to da se njegova rodbina nije puno raspitivala o njegovoj smrti, nakon što se je utopio.

Posebno je važan dio romana s putovanjem u vlaku (vlak kao mogući simbol odlaska u područje nesvjesnog, onoga što se je utisnulo u svijest, odnosno podsvijest, što je preneseno kroz pretke, njihove pripovijesti, traume, ali i opće povijesti – onoga što su povijesni događaji oblikovali i što prepoznajemo kao ”opće”) gdje pripovjedačica susreće ženu iz Osvjenćima (Oswiecim), grada u južnoj Poljskoj poznatog danas po svojim znamenitostima, po radnome logoru Auschwitz i koncentracijskom logoru Birkenau.

Ovdje pripovijest nosi neobično pitanje – što znači biti rođen i živjeti u gradu čije je ime simbol za jednu nepremostivu tragediju, kao što je to Oswiecim, odnosno Auschwitz, ili kao što je to Hirošima, ili Černobil, primjerice?

Autorica ispituje jednu takvu „slučajnost“, kao što ispituje „slučajnost“ pitanja što znači biti rođen u jednoj porodici za nekoga kome je suštinski osjećaj proizašao iz iskustva življenja u toj porodici, osjećaj nepripadanja?

Jer, kazati će autorica, – ma koliko ti glasovi umeli da govore, nisu slušali, umeli su da pitaju, ali nisu odgovarali…, ili pak – sam pojam porodice je zatrovan.

Tragedije kolektiva i tragedije pojedinaca odnosno ljudskih intima dolaze u suptilnu korelaciju u ovome tekstu koji bez dvojbi i grižnje savjesti ističe pojedinčevo pravo na drugačijost, na vlastitu – drugačiju istinu, bez obzira na nametnute i dominantne istine gotovo pa željeznih standarada ili normi.

Imati pravo iznijeti tu istinu bez straha od kazne, bez gorčine i bijesa, kao naprosto jednu od činjenica, uvijek je bila povlastica rijetkih pisaca, onih koji su znali da se zbiljska pripadnost cjelini rađa upravo iz otvorene i drugačije pojedinačnosti, i da njeno prihvaćanje uči dubljem razumijevanju životnih stvarnosti. Upravo to je razlog zbog kojega se ovaj roman, od društveno političkog i povijesnog, otvara ka filozofskom i egzistencijalnom općenito, ka onome što obuhvaća cjelokupnu stvarnost kao jedno pitanje i nepoznanica, kao apsurd i besmisao, ali u osobnoj otvorenosti ka poimanju slobode.

– Pričajte mi.

– Nemamo šta da ti kažemo.

– Ispričajte mi svoju priču, dajte mi neku ideju, neki znak odakle da krenem.

– Nema šta da se nađe. Ništa što ti pripada ili sliči.

– Vi ste samo duhovi koji lutaju kroz život koji vam ne pripada, u potrazi za nečim drugim – što ne postoji.

Prešućivanje zločina koji su se dogodili u kolektivu jednako se referira na društveno tkivo i kolektivnu svijest kao i prešućivanje nepravdi ili nasilja koji su se dogodili unutar privatnih sfera, zataškavanje i idealiziranje tobožnjih života bez pukotina. Na mjestima obrednih zločina učinjenih tijekom ili nakon rata, masovnih pogubljenja i masakra, podižu se memorijali, uspomene na masakr, zamijetiti će autorica romana ”Memorijal”, romana ispisanog na umjetnički i intelektualno vjerodostojan i dosljedan način, koji u sebi podrazumijeva velika – najvažnija pitanja povijesnog, ljudskog iskustva proteklog stoljeća, ali također i ona književna, naročito u pogledu poetika pisanja, oblikovanja modernog, suvremenog romana.

Ovaj roman objavljen je ove, 2026. godine, u Novom Sadu, kod izdavača Akademska knjiga, a s francuskog ga je prevela Ana Stošić.

Čitalačkoj publici u Hrvatskoj još uvijek nepoznata, nagrađivana francuska književnica Cècile Weisbrot, rođena je 1954. godine u Parizu, a živi u Parizu i Berlinu kao romanopisac, esejist i prevoditelj s engleskog i njemačkog jezika. Većina njenih djela, eseja ili romana poput ”Izdaje”, 1997. ili ”Totalnog pomračenja”, 2014,  tematiziraju Holokaust i tišinu generacija o traumatičnim događajima iz prošlosti. Za roman ”Nevermore” dobila je Leipcišku književnu nagradu 2022. i Nagradu ”Knjiga godine”. Dobitnica je i nagrade Berlinske akademije za književnost i umjetnost, 2016., kao i nagrade ”Aleksandar Tišma”, 2024., za cjelokupan književni opus. Članica je Njemačke akademije za jezik i književnost. Piše romane, radio – drame i eseje.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Christa Wolf, spisateljica ''temeljite iskrenosti''
    •  Kazimierz Moczarski: ''Razgovori s krvnikom''
    •  Vrijednost Sentimentalne vrijednosti
    •  Titraj žaljenja, tople i pouzdane melankolije gubitka
    •  Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras
    •  Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan

> Svi tekstovi ovog autora