Fincijeva knjiga fantastična sprega stvarnog i imaginarnog

Predrag Finci, ”Sve dok”, Fraktura, Zaprešić, 2021.

Čitam ovih dana jednu među posljednjim, do sada objavljenim, knjigama sarajevskog, hrvatskog filozofa Predraga Fincija, ”Sve dok…”, publiciranu ove godine kod zaprešićkog nakladnika Fraktura.

Čitam ovu predivno napisanu knjigu, uz, istovremeno, sveprisutan osjećaj grižnje savjesti, jer se premalo i prerijetko družim s knjigama ovog autora, iako sam neke od njih čitala ranije, s neskrivenim divljenjem pisala o njima…

Tako je s nekim piscima – napisali su puno vrijednih i važnih knjiga, stvorili jedan zaseban svijet, od vlastitih promišljanja i vlastitog jezika, vrlo autonoman, bogat erudicijom, gdje se, kao u slučaju Predraga Fincija, isprepleću filozofsko znanje (i općenito, šire, znanje o povijesti, umjetnosti, psihologiji…), autorefleksija, nagon k poučavanju i k samo poučavanju, sve zajedno doživljeno kao jedno poetološko istraživanje, tekst koji je jedna fantastična sprega između racionalnog i intuitivnog, između stvarnog i imaginarnog, između znanstvenog i duhovnog, između objektivnog i emotivnog, društvenog i osamljeničko spekulativnog – sve je to dakle ovdje, pored nas, i mi to znamo, a opet, naše nas vrijeme (ili naši kompromisi, naša prilagodljivost trenutku, naše tko zna što…) vuku da ovakve, istinski vrijedne stvari, neprestano odlažemo za kasnije.

Sada, kada sam pročitala ”Sve dok…”, osjećam zadovoljstvo i zahvalnost, prije svega jer je knjiga, ova tiha, neambiciozno pisana knjiga, prevladala moja očekivanja.

Sada, kada sam pročitala ”Sve dok…”, osjećam zadovoljstvo i zahvalnost, prije svega jer je knjiga, ova tiha, neambiciozno pisana knjiga, prevladala moja očekivanja

Ona je, uistinu, više od dobroga teksta, u sebi sadržava cijeli niz vrijednih komponenti, a sve su one, ponovno, sukus autorske osobnosti, osobnosti općenito, filozofa i pisca Predraga Fincija, čije nas djelo, i kroz čitanje ove knjige, poziva da mu se okrenemo (Finci je do sada objavio dvadeset i pet naslova, koji se uglavnom ubrajaju u područje filozofske esejistike, no njegov je osoban stil takav da, iako ne negira akademizam i znanstvenost, u sebi sadrži i literaran aspekt, pa je teško kazati o čemu se zapravo radi, ponegdje to jest filozofska esejistika, ponegdje literatura u najboljem smislu riječi, ponekad nešto hibridno, nešto iz bogatog i suptilnog polja poetsko filozofsko eruditskog – sve skupa pripada širokoj i dugoj europskoj tradiciji filozofskog pisma, čiji je autor bio učenik i podučavatelj, i u koju se svojim djelom, koje izvanjskom svijetu nije sasvim nepoznato, bezrezervno upisuje).

Čitajući ovu knjigu, čitatelj može u svijest prizvati Montaigneove ”Oglede” (iako, jednako tako, može pomisliti i na Rousseauove ”Ispovijesti” ili, pak, na neke autorefleksivne knjige kakve su o svome životu i putu pisali stari rimski pjesnici ili povjesničari…).

Ipak, Montaigneova je forma, pristup i stil, možda najbliži autoru, i sam pred kraj knjige spominje, kao nekog tko nije imao namjeru napisati autobiografiju, premda je u svakom fragmentu teksta ”Ogleda” prisutan on sam kao tema, no ipak – ”on sam, kao povod za kazivanje o nečem drugom”, kako kaže Predrag Finci. Isto je, kaže, i s njime u ovoj knjizi – u ovim ”esejima od osobne priče nastojim doći do načelnih stajališta i tvrdnji, kroz pojedinačno dokučiti opće, iz osobnog ukazati na objektivno…”.

Autor nas dakle u ovoj knjizi vodi kroz priču svojega života, specifičnim stilom, kojega obilježava sprega jednostavnosti i rafiniranosti, elegancije, kao i nevjerojatna lakoća kojom on prodire do biti stvari i pojava koje opisuje.

Kao zrelom filozofskom piscu uspijeva mu distancirano i objektivno odmjeriti svaki problem, situaciju, temu koju razmatra, i na jedan je uravnotežen, pedagoško meritoran način definirati, objasniti, protumačiti njenu svrhu i smisao, no u konačnici, zahvaljujući cjelokupnom stilu i oblikovanju teksta, koji je bliži načinu oblikovanja umjetničkog, književnog djela, čitalac u njemu uživa kao što bi uživao u dobroj literaturi.

U naoko lapidarnom, nehajnom izrazu Predraga Fincija, u racionaliziranom pristupu kojim sagledava vlastiti život, ima itekako sublimirane, potisnute težine.

Iako on, kao filozof po življenju i mišljenju, kao i po vokaciji, teži u svome tekstu ovladati svim temama o kojima govori, biti objektivan, realan, iskren, kroz podtekst ove knjige čitalac doživljava i proživljava drame jedne ljudske egzistencije – jedne osobnosti koja je sebe, unutar mnogih vrtloga života, tražila, kako bi se u konačnici pronašla i uspostavila upravo kroz ljubav prema mudrosti i ljepoti, kroz i uz pomoć okretanja k filozofiji, i k stvaralačkom radu.

Tu junak ove životne pripovijesti, autor sam, uspijeva pronaći svoju mjeru, svoj izraz, svoju svrhu i smisao, u svijetu koji ove pojmove u suviše ozbiljnoj mjeri ne poznaje, niti je suviše ozbiljno zainteresiran da im se približi.

Neobično je kod Predraga Fincija, a toga postajemo svjesni čitajući ovu knjigu – to da on sa sebe, i sa svoga pisma, želi pošto poto svrgnuti onaj tako privlačan plašt akademizma i elitizma, plašt oholosti, nadmenog sveznadarstva, kojemu nije sklon niti u svojim znanstvenijim djelima. On u svojemu pismu jest onaj koji mudro zbori, onaj koji podučava, ali je, istovremeno, i vrlo običan čovjek – katkada slab ili uplašen i tužan, sklon porocima i malim veseljima običnog, jednostavnog života…

Fincijev pristup, koliko god se nekome činio anti-filozofičnim, kroz sebe izravno zaziva duh starogrčke agore, duh ranih filozofa poput Heraklita, Demokrita i drugih predsokratovaca, kao i duh samoga Sokrata, oživljen kroz Platonove dijaloge – filozofa koji su bili u živom doticaju sa svijetom i građanima, i koji su kroz ulične rasprave težili dolaziti do znanja, do spoznaje.

Jer, ono čemu su nas podučavali stari filozofi, na to nas podsjeća i Predrag Finci, svojim načinom pisanja i pristupom temama koje se čine potpuno nemogućim za filozofsko literarnu obradu, kao i konkretnim razmišljanjima na ove teme u nekim svojim drugim djelima, kao, na primjer, rečenicom: ”Sve može biti predmetom mišljenja, i sve je mišljenja dostojno”.

Čitam ovu predivno napisanu knjigu, uz, istovremeno, sveprisutan osjećaj grižnje savjesti, jer se premalo i prerijetko družim s knjigama ovog autora, iako sam neke od njih čitala ranije, s neskrivenim divljenjem pisala o njima

Ili: ”Aristokratizam duha nalikuje stvarnom aristokratizmu: autoritativan, arogantan, često brzopleto selektivan, svaki aristokratizam je dakako odbacivao sve što nije smatrao dostojnim sebe samog.” (Iz knjige ”O nekim sporednim stvarima”, 1990., Veselin Masleša, Sarajevo).

Sve je u ovoj knjizi lijepo – i lijepo opisana mladost, i školovanje, i sarajevsko kavansko filozofski period ovog autora, kao i teme ljubavi, prijateljstva, učenja, poučavanja… Lijepo je opisano čak i traumatično ratno sarajevsko i svakako ne lako emigrantsko londonsko iskustvo, i ulazak u period starenja…

Sve je izneseno uz nemali literaran dar i senzibilitet, i uz jednako takvo bogatstvo erudicije, uz budnu svjesnost autora o primarnoj filozofskoj zadaći i težnji, zbog koje ljudi i posežu za filozofski intoniranim knjigama – da bi uz njihovu pomoć još jednom iznova pronašli, utvrdili, potvrdili vlastiti put do ispravnijeg, uravnoteženijeg, ispunjenijeg, istinski zadovoljnijeg života.

Knjigom ”Sve dok…”, kao uostalom i svojim mnogobrojnim prethodnim knjigama – primjerom dakle vlastitog života i rada, Predrag Finci nam potvrđuje da je to moguće.

Čitatelji će u ovoj knjizi, stoga, pronaći višeslojnih i različitih užitaka, od estetskih i spoznajnih do onih osobno identifikacijskih, kakve već dobra i prava literatura sugerira.

Osobno, u sjećanju će mi ostati neki detalji, neka naročito poetska mjesta, pomalo nedorečena, a istovremeno bogata značenjima, koja se odvijaju kao u magli – prelazak preko drvenog mosta u ratnom Sarajevu, slušanje zvukova kroz prozor stana u Londonu, vožnja u taksiju Parizom i jurnjava zbog partije šaha, opis prvog, zimskog susreta u klubu i stidljivog upoznavanja s današnjom suprugom Damjanom, rastanak s majkom sročen u dvije rečenice ”Mi odosmo” i ”Hajte, hajte…”, novinska vijest koju junak (autor, filozof i pisac Finci) čita u vrijeme ljetovanja na Hvaru, iz koje saznaje da mu je umro otac, smrt prijateljice iz Londona i posthumni razgovor s njenom dušom (ili duhom) tijekom usamljeničke šetnje parkom…

Iako uvezana i upregnuta filozofskim raciom, koji joj daje izvanjsko obličje, iznutra, ova knjiga nosi, kao i mnogobrojne prethodne, bogat poetski, imaginacijski dar.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora