Tuga i jad hrvatske bijedne društveno političke današnjice

Kako je naš narod opterećen sam sobom i svojim nacionalnim identitetom! Nacionalna narcisoidnost prekrila je sve ostalo, ona je godinama opravdanje za laž i pljačku, za lopovluk, za ubojstva, koja ne moraju biti kažnjena.

Svijest našeg čovjeka – naša vlastita svijest – postala je genocidna. Naš um važe imena i prezimena precizno i polako, kao što se na malenim bakrenim pliticama oprezno važu grami zlata.

Jedan gram više ili manje može pretegnuti na neku od strana – uostalom, kao da je to bitno, zaključujemo na koncu – nije bitno što netko jest, već kako se on predstavlja, kako želi da ga percipira javnost.

Ako je netko karakterno dovoljan gad, bit će prihvaćen kao neupitni Hrvat, čak i ako se zove i Slobodan Milošević. Radi se samo o tome da je paradigma vrijednosti i društvenog ponašanja uistinu do srži prihvaćena kod tog čovjeka pogrešnog, katkada i zanemarivog imena.

Nacionalist Srbin i nacionalist Hrvat se ne razlikuju – oni su braća po svojoj unutrašnjosti, čak se i ne mrze, već uzajamno podupiru. Oni su ljudi s iste valne duljine.

Ali ono što trenutno vrijedi za civilizirane europske zemlje, s ozbiljnim pravosuđem i duboko propitanim i iskupljenim odnosom spram vlastite prošlosti, ne vrijedi za divlji Balkan, koji istovremeno sam sebi tepa da je Europa, Mediteran, predziđe kršćanstva, a krvavi nož i kama su mu i dalje sanjani vrh, ideal najpotisnutijih freudovskih snova

Dakle, što je sve potrebno da bi se bilo pravim Hrvatom?

Potrebno je da netko bude nacionalni gad koji se busa u prsa sa šahovnicom i ”Za dom spremni”, da bude sirov i agresivan, po mogućnosti, ili pak profinjen ali perfidan, koji vrši nasilje šireći svoju autokraciju i despotizam ”ispod žita”, šireći svoje atavističke strahove, hipokrizijska uvjerenja uvijena u ofucanu mitologiju i demagogiju pojednostavljenih crno-bijelih pogleda, u narcisoidno frustriranu autističku zatvorenost i klaustrofobiju, u mizoginiju preobučenu u prihvaćanje i toleranciju žena…

Potrebno je da taj netko djeluje na nekoj političkoj komponenti, balansirajući, poput klauna na žici za hodanje s kišobranom u ruci, čas lijevo, čas desno, čas između, ovisno o strujama vjetra koje se šire eterom, da vjeruje u Boga na hrvatski način (to znači da je ateist i debeli materijalist, koji nema interesa ni za što duhovno, a kamoli za metafizička i religiozna pitanja), da je naštancao dovoljno djece da se može hvalisati mnogobrojnom obitelji i unucima, da ženu tretira prema vrijednostima kakve je proklamirao pruski car Wilhelm II., sažetim u geslu ”3 Ks” (Kinder, Küche, Kirche), da mrzi sve što odskače i odudara, sve što navodi na sumnju i propitivanja, sve što u sebi ima zrno kritike, da se na ovaj ili onaj način iživljava na ženskome spolu dokazujući kako ga smatra nižom vrstom, da, dakako, mrzi Srbe, (makar možda i sam bio Srbin, u što više nitko ne vjeruje, no tim više da ih mrzi, naravno), da koristi prilike javnih istupa kako bi uzgred napomenuo da je netko od njegovih posrnulih predaka bio pripadnik ustaškog pokreta (on nad time zdvaja i toga se odriče, no nije zgorega, društvenog položaja i ekonomske sigurnosti radi, da prezentira ovu izmišljotinu)…

Evo, i propagandnim materijalima za ”Mjesec hrvatske knjige” (Mjesec hrvatske knjige? A što je s drugim – tuđim – tuđinskim knjigama? One se tijekom ovog mjeseca ne preporučaju čitati?

Ili su sve knjige tiskane u Hrvatskoj smjesta povlaštene dobiti taj epitet – ”hrvatske knjige”?) pozvani smo – mi, Hrvati, (Hrvati, braćo moja, jer drugi se u ovoj zemlji ne priznaju i ne računaju kao ravnopravni građani, tek kao oni drugoga, trećega, predzadnjega i zadnjega reda, dok hrvatskih građana istovremeno u ovoj zemlji nema) da se ”idemo HRVATI s knjigom”.

”Ajmo HRVATI se s knjigom”, stoji na prigodnim book markerima. Englezi, ”Ajmo se ENGLEZATI s knjigom”, Mađari, ”Ajmo se MAĐARITI s knjigom” i Nijemci, ”Ajmo se NIJEMITI s knjigom” itd.

Hrvati se hrvaju s knjigama, ipak tu ima nečega, jer knjige njima tome moguće i služe, prije negoli čitanju i razvijanju autonomnog, samostalnog kritičkog mišljenja, intelektualnog i duhovnog razvoja. Možda to i nije tako loš ili nezgrapno odabran slogan?

Dakako da je ovo benigni primjer, ali nije slučajan. Osim toga, jedan – samo naoko benigni primjer stoji uz drugoga, i na njih se vežu treći i četvrti, i evo ti bolesnog, nacionalnim identitetom opterećenog i izopačenog društva, u kojemu nacionalna pitanja imaju apsolutni prioritet nad svim ostalim gorućim pitanjima, zbog čijih nerješavanja društvo – sustav ozbiljno podrhtava u svojim temeljima.

Uostalom, evo vam još jednog benignog primjera – u TV epizodi naziva ”Vanjska politika”, inače vrlo dobrog serijala ”NDH”, ozbiljnog prosedea, koji se bavi nastankom i karakterom ustaške NDH, povjesničar dr. Višeslav Aralica informira nas kako je u to doba u nekim dalmatinskim gradovima živjelo i djelovalo više ”značajnih ustaša”.

Značajan ustaša? Kako, molim vas lijepo, neki pripadnik zločinačkog fašističkog pokreta može biti značajan?

Svijest našeg čovjeka – naša vlastita svijest – postala je genocidna. Naš um važe imena i prezimena precizno i polako, kao što se na malenim bakrenim pliticama oprezno važu grami zlata

I kako to može biti prezentirano u jednom ozbiljnom TV serijalu kao dio prihvatljivog pogleda, ili dio pogleda kojemu se može, ili mora progledati kroz prste, da bi stvari – ponovno – bile u takozvanom ”balansu” (dr. Višeslav Aralica o pripadnicima ustaškoga pokreta govori kao o časnim vitezovima i istinskim velikanima, dok o partizanima govori kao o nekoj paravojnoj formaciji, zblenutim i izmanipuliranim pojedincima koji su se borili za pitaj boga što, odnosno, on u istoj epizodi kaže da su se jedinice dalmatinskih partizana ”vrtile vamo-tamo po Hercegovini, ginuli po Sutjesci, Neretvi…”, i općenito se i zabrinuto pita što je ljude dalmatinskog kraja ”otjeralo u partizane? Jesu li bili komunisti? Jesu li bili u partizanima zato jer im je komunistički pokret nudio komunističku ideologiju, nacionalnu slobodu? Što je bio razlog?”, zabrinut je i smrknut, u svojoj dubokoj zapitanosti i neshvaćanju, ovaj doktor povijesti).

Razmotrimo još malo ovu nimalo banalnu napomenu o ”značajnim ustašama”. Neki pripadnici ustaškog pokreta možda mogu biti istaknuti unutar tog pokreta, na višim pozicijama, visoki dužnosnici, vojni zapovjednici, ili se može pronaći neki treći prikladan izraz, nipošto ne izraz ”značajan”.

Jer ustaša je sve samo ne značajan, kao što je četnik sve samo ne značajan, ili kao što je pripadnik Wafen SS pokreta, borbenog ogranka SS-a, ogranka NSDAP-a, nacionalsocijalističke stranke u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, sve samo ne značajan, odnosno prema Nürnberškom procesu i službeno proglašen pripadnikom zločinačke i zabranjene organizacije.

Jasno, obzirom na to da su – u službi politike koja nije poticala, nego sprječavala zločin, pripadnici Wafen – SS-a sudjelovali u brojnim zločinima kao stjegonoše nacizma, upravo kao što su pripadnici ustaškog pokreta u Hrvatskoj pod vlašću ustaške države NDH činili isto.

Prema tome, nema najmanje zamislive šanse da u jednoj ozbiljnoj dokumentarnoj TV emisiji koja se bavi mračnom prošlosti njemačke države nekakav povjesničar izjavi da je u nekom njemačkom gradu ili pokrajini živjelo dosta ZNAČAJNIH pripadnika Wafen SS-a.

Ali ono što trenutno vrijedi za civilizirane europske zemlje, s ozbiljnim pravosuđem i duboko propitanim i iskupljenim odnosom spram vlastite prošlosti, ne vrijedi za divlji Balkan, koji istovremeno sam sebi tepa da je Europa, Mediteran, predziđe kršćanstva, a krvavi nož i kama su mu i dalje sanjani vrh, ideal najpotisnutijih freudovskih snova.

U tim nipošto slučajnim, već pažljivo promišljenim, odabranim i ciljanima riječima, oslikava se tuga i jad hrvatske bijedne društveno političke današnjice, koja nam svima kroji živote.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora