Promašena krizna komunikacija između Vlade i građana

Tri desetljeća demokracije u Republici Hrvatskoj u najbolju ruku se može opisati kao tolerantan suživot građana i različitih vlada. Riječ je, naime, o suživotu, koji je karakteriziran prešutnim pristankom na, budimo iskreni, poprilično pasivan odnos prema političkim i građanskim dužnostima, a time i prema javnoj debati i demokratskoj kulturi po sebi.

Dijalog između Vlade i građana u Hrvatskoj je već općenito izrazito oskudan. Gdje ga ima, tamo je nerijetko obilježen dociranjem, spočitavanjem i optuživanjem sa strane Vlade.

Narod, pak, takav oblik političke komunikacije, pa tako i politiku po sebi, doživljava kao nešto čovjeka nedostojno. Tako je načelno nepovjerenje u Vladu postala uvriježena građanska stavka koja se uglavnom izražava političkom nezainteresiranošću, a od nedavno i prosvjedima.

Ni malo ne iznenađuje da Stožer, u odsustvu suvisle političke komunikacije, sve više ispunjava ulogu odvjetnika za brakorazvodnu parnicu između Vlade i naroda. No nema razloga za paniku, jer nam iskustvo uvijek iznova potvrđuje kako Hrvatice i Hrvati osjećaj opće pripadnosti opoziciji najkasnije gube uoči izbora, pa je za očekivati kako na koncu neće puknuti ni taj pasivan brak. Izgledno je kako će Vlada i narod nastaviti živjeti u poprilično zaleđenom odnosu, punom netrpeljivosti i toksične tolerantnosti.

Potvrde možda ne bi bile potrebne, da je Vlada, među ostalim, radila na stvaranju povjerenja u demokratske procedure, da je poticala javnu debatu koja bi narodu kritički približila aktualna znanstvena otkrića te osvještavala građane i građanke za to što je znanost, što je neozbiljan izvor, što je diskusija, a što polemika

Nedostatna komunikacija pokazala se posebno kobnom tijekom pandemijske krize. Neprestano svjedočimo tomu kako Vlada iznimno složena pitanja o izazovnim i uvijek novim pandemijskim okolnostima razlaže argumentima, koji nisu prikladni ozbiljnosti i složenosti krize.

Uvođenje COVID potvrda – u onom obliku, u kojem je mjera uvedena u RH – prije svega je neviđen čin pojednostavljivanja pandemijske problematike. Riječ je o mjeri koja načelno može (i u nekim situacijama mora) biti opravdana. No njezino je uvođenje apsolutno porazno, ako služi prostom nadoknađivanju bezbrojnih propusta.

Potvrde možda ne bi bile potrebne, da je Vlada, među ostalim, radila na stvaranju povjerenja u demokratske procedure, da je poticala javnu debatu koja bi narodu kritički približila aktualna znanstvena otkrića te osvještavala građane i građanke za to što je znanost, što je neozbiljan izvor, što je diskusija, a što polemika.

Treba istaknuti i propušteno provođenje mjera protiv sustavnog iseljavanja medicinskog osoblja, jer je preopterećenost zdravstvenog sustava ipak nezanemariv razlog zašto smo jedna od zemalja Europske unije u kojima su oboljenja od bolesti COVID-19 statistički najsmrtonosnija.

Krizna komunikacija posebno je bitna u pandemiji, čiju društvenopolitičku problematiku uvelike karakterizira okolnost, da je riječ o opasnosti koja nas sve ne pogađa jednako.

Pandemija se na pojedince odražava na različite načine, bila riječ o nejednakom osobnom riziku od oboljenja ili, pak, o nejednakoj pogođenosti poslovnih branši. Čini se kako upravo u tomu leži njezin ogroman potencijal za provociranje društvenopolitičkih podjela. Suočavanje s njom stoga zahtijeva pažljiv dijalog između građana, građanki i nositelja i nositeljica političkih odluka.

Krizu javne debate, kojom se Hrvatska bori i nakon 30 godina samostalnosti, dodatno zaoštrava okolnost, da javno mnijenje, u odsustvu povjerljivog dijaloga između države i društva, kroji ni manje ni više nego stroj za masovno štancanje i raspršivanje afekata.

Društvene mreže nisu naročito poznate po tome da podupiru senzibilnost u međuljudskim odnosima, pa tako ni racionalno vođenu javnu debatu o gorućim društvenopolitičkim problematikama. Riječ je o virtualnim prostorima koje, pored neobzirnog iznošenja nereflektiranih mišljenja, znatno karakteriziraju ljutita i podrugljiva spočitavanja.

Općepoznato je kako algoritmi primijenjeni na Facebooku i Twitteru pogoduju poticanju žustrih, ali ne nužno konstruktivnih rasprava. Gdje ima spora, tamo emocije, u valu ciničnih komentara, redovito ključaju, a nerijetko prelaze i u govor mržnje.

Emocije se ne koristi uzalud: uloga im je buditi, vezati i pojačavati afekte, a s njima i razdražljivost. Cilj takve prakse je, naravno, aktivirati našu već pomno profiliranu afektivnost kako bi na mreži provodili što više vremena.

Očito je da se ljudi, pod takvim uvjetima, ne okupljaju s ciljem identifikacije problema koje bi politika trebala riješiti. Okupljaju se oko afekata ljudi, koji si, pored prava na osobno mišljenje, nerijetko i daju pravo na osobne činjenice; okupljaju se oko polemike, naime, oko oštrih, često i osobnih napada, koji počivaju na tvrdnjama, nepotkrijepljenima bilo kakvim razumljivim argumentima.

Javna sfera tako se uobličava u ogorčenju i fascinaciji te traču i trivijalnostima globalnog razmjera, ali ne i u promišljenim i utemeljenim sudovima o političkim sadržajima.

Za razvoj demokratske javnosti potrebni su nam debatni prostori koji, umjesto da hakiraju našu emotivnost, potiču kulturu dijaloga i konstruktivnu razmjenu mišljenja.

Društvene mreže nisu naročito poznate po tome da podupiru senzibilnost u međuljudskim odnosima, pa tako ni racionalno vođenu javnu debatu o gorućim društvenopolitičkim problematikama. Riječ je o virtualnim prostorima koje, pored neobzirnog iznošenja nereflektiranih mišljenja, znatno karakteriziraju ljutita i podrugljiva spočitavanja

U Hrvatskoj to, u odsustvu političke inicijative, mogu potaknuti samo kritički mediji. No kritičko novinarstvo u Hrvatskoj prava je rijetkost. Možemo ga prepoznati po tomu što od autora ne iziskuje tek puko utvrđivanje činjenica ili, pak, spontano iznošenje osobnog stava, već odgovorno donošenje pomno promišljenih sudova.

Budući da se na činjenice svatko može pozivati, jer opstaju neovisno o iskazivanju našeg mišljenja, na koje svatko ima pravo, izgledno je kako ti oblici javne komunikacije nemaju snagu moralno nas obvezivati. Ako se pojedinac ograničava na svoj osoban neoboriv stav ili, pak, na to da bude stalni ponavljač znanstvenih činjenica, on odbija čvrsto stajati iza svog misaonog djelovanja s čitavim svojim moralnim kredibilitetom.

No nema javne debate koja ne apelira na osobnu odgovornost pojedinca. Kada pojedinac javno posreduje između činjenica i svog osobnog stava, on dolazi do zaključaka, iza kojih više ne stoje tek činjenice ili stav.

Iza njegovih zaključaka onda stoji njegovo prešutno obećanje, da do tih zaključaka nije došao afektivno i brzopleto, nego svjestan odgovornosti na koje ga javno dijeljenje mišljenja obvezuje.

U javnom nas govoru, dakle, najjače obvezuje ono, što je Hannah Arendt, referirajući se na pojmovlje iz Kantove političke filozofije, nazvala suđenjem.

Donositi sudove znači biti spreman samotno nositi odgovornost za izgovoreno i napisano. Ako povremeno nismo, nastojmo biti svjesni te odgovornosti u novoj godini.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Njemačka mora iscrpno propitati svoja vanjskopolitička načela
    •  Kako zadovoljiti ruski ''timos''?
    •  Njemačka godinama svodi geopolitiku na ekonomske odnose
    •  Moć (Putinova) verbalnog naoružanja
    •  Pubertetsko poimanje stvarnosti i zavjereničke politike
    •  Država zaražena klijentelizmom je država bez društva
    •  Auf Wiedersehen, Angela!

> Svi tekstovi ovog autora