Dvoumice zbog autokritike jednog pape na pragu smrti

Kontroverze vezane uz ulogu Josepha Ratzingera u aferama seksualne zloporabe maloljetnika u Nadbiskupiji München-Freising, dok je Ratzinger bio nadbiskup, zatim njegovo postupanje u brojnim aferama diljem katoličkog svijeta u vrijeme dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere i, naposljetku, kao papa, nisu se stišale.

Štoviše, svojim nes(p)retnim performansom s pismima i molbama tek za oprost (8. veljače 2022.) do kraja je otvorio Pandorinu kutiju, i sada su mnogi epigoni stekli dovoljno hrabrosti iznositi do sada nepoznate nove slučajeve i nove aspekte već javnih skandala koji sa svih strana nagrizaju Ratzingerovo životno djelo, njegovu teologiju i njegovo djelovanje.

On koji se trudio očuvati Crkvu i njezine vrijednosti i kormilariti kroz Scile i Haribde moderne, doživljava sada – pred kraj svojega života – da nagomilani skandali zasjenjuju sav njegov dosadašnji rad u službi Crkve. I više od toga – izlazi na vidjelo duboka sistemska kriza, jedna od najdubljih kriza u crkvenoj povijesti, koja njima zaista ne oskudijeva.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća Joseph Ratzinger bio je, u vrijeme Drugoga vatikanskog sabora, na glasu kao perspektivan teološki mislilac koncilske eklesiologije. Bio je glasnik i oličenje nade vjernika koji su očekivali ne samo koncilske konstitucije o ”Crkvi u suvremenom svijetu”, nego djelatno ostvarivanje poruka Koncila i reformske poteze.

A zatim, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, i potom kao papa, Ratzinger je ulagao energiju, snagu i moć, sve u cilju očuvanja autoriteta Crkve i Vatikana.

Istina je, prema njegovim stavovima, identična s naukom Katoličke Crkve: moderno društvo nije mogao prihvatiti, jer je u njemu pronalazio samo relativizam. Nije mogao ni priznati osebujne vrijednosti vaneuropskog svijeta, domorodačke kulture i vjere nekršćanskih naroda i plemena.

Samo da podsjetim na njegovo izlaganje o islamu, održano u Regensburgu 2006. godine, kada se slušateljstvo u čudu i nevjerici zapitalo, nije li krivo čulo ili nešto pogrešno shvatilo.

Svojim nes(p)retnim performansom s pismima i molbama tek za oprost (8. veljače 2022.) do kraja je otvorio Pandorinu kutiju, i sada su mnogi epigoni stekli dovoljno hrabrosti iznositi do sada nepoznate nove slučajeve i nove aspekte već javnih skandala koji sa svih strana nagrizaju Ratzingerovo životno djelo, njegovu teologiju i njegovo djelovanje

Njegova izjava prigodom pastoralnog pohoda u latinoameričkim zemljama, da su domorodačka plemena Latinske Amerike željno očekivala europske kršćanske misionare, raspršila je sumnje u nerazumijevanje Ratzingerovih suptilnih misli.

Profesor Novozavjetne teologije i povjesničar na Sveučilištu Groningen, Clemens Six (10. veljače 2022.) ustanovio je da Ratzinger nikad nije imao razumijevanja za vaneuropske teologije i teologe koji su Katoličku Crkvu pozivali da osvijesti svoju vlastitu kolonijalnu baštinu i europocentričnu jednostranost.

Teologinje i teolozi nisu uslišani sa svojim zahtjevima upućenim doktrinalnoj službi Crkve da shvati da oni Crkvu doživljavaju drugačije od ostatka svijeta, da ta drugotnost ima svoje mjesto i mora dobiti mjesto u Crkvi.

Danas je deset godina otkad je Ratzinger – iznenadno, iznebuha – svijetu obznanio svoju ostavku. Kriza koja se nazirala tijekom njegova pontifikata i danas je prisutna pod pontifikatom Pape iz drugog kraja svijeta kojem se, pak, ne može spočitnuti suženi eurocentrični vidokrug.

Pitam se, ne optužuje li se Ratzinger nepravedno, kao uzročnik krize? Međutim, on je bio prefekt Kongregacije za vjeru kroz većinu godina pontifikata Ivana Pavla II. i kao takav utjecajan, ako ne najutjecajniji, Wojtylin suradnik.

Ratzinger je bio na glasu kao ”siva eminencija”, koja je omogućavala, pomagala, podupirala bujanje autoritarnih struktura unutar Vatikana, za problematična imenovanja biskupa i nadbiskupa, za nametanje pastira bez ugleda i upitnog profila, mimo volje mjesnih Crkvi i njihovih vjernika.

Takva imenovanja bila su – javno – povezana s prešućivanim pedofilskim i seksualnim aferama, no ipak ih je Wojtyla iznudio, a Ratzinger odobravao ili šutke prelazio preko njih.

Meksičkog svećenika Marciala Maciela, papa Ivan Pavao II. pozvao je u Rim, ne da ga kazni, nego da ga zaštiti unapređenjem. Papa Benedikt ga je mogao sankcionirati, a nije ga dirao. U međuvremenu se Chronique scandaleuse obogatila za nove (ustvari već stare, zastarjele) slučajeve.

S druge strane, Joseph Ratzinger se kao prefekt Kongregacije za nauk vjere doista pobrinuo za zaoštravanje kvalifikacije seksualne zloporabe osoba od strane svećenika, kao i za kanonskopravne sankcije protiv počinitelja.

Već 2001. godine, Ratzinger je u ime Kongregacije obvezao sve biskupe da prijave sumnjive slučajeve Kongregaciji.

No to je samo jedna strana medalje – njezino je naličje tretman seksualne zloporabe od strane Kongregacije. Seksualna zloporaba ne pojavljuje se u njezinom katalogu kažnjivih djela.

Grijeh protiv šeste zapovijedi glasi ”Ne čini preljub”. Svećenik ne može počiniti preljub – on se može ogriješiti samo o obavezu celibata, a to je bezazleniji oblik grijeha – iz perspektive svećenika.

Kanonsko pravo nije se zauzelo za perspektivu žrtve. Grešni svećenik će se sankcionirati, ali uz ”puno poštovanje ugleda osumnjičene osobe”, sve u smislu ”svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja”, što se u praksi prevodilo i provodilo kao ”svatko je nevin, dok mu izvan crkvena javnost ne sazna za krivnju”.

S pogledom unazad, Ratzinger je podsjećao da je tada vjerovao kako ”Crkva koja je majka i ljubav, ne smije kažnjavati, i da kazna rijetko kad potiče popravak”.

Ratzinger se pobrinuo za neke reforme kanonskog prava i postupanja protiv grešnih svećenika, tako da se i papa Ivan Pavao II. u zadnjim godinama svojega pontifikata prihvatio tog problema. No nitko nije učinio ništa više osim ”ispravki” crkvenog prava, a u praksi se nije išlo dalje od premještanja grešnika iz biskupije u biskupiju.

Kontroverze vezane uz ulogu Josepha Ratzingera u aferama seksualne zloporabe maloljetnika u Nadbiskupiji München-Freising, dok je Ratzinger bio nadbiskup, zatim njegovo postupanje u brojnim aferama diljem katoličkog svijeta u vrijeme dok je bio prefekt Kongregacije za vjeru i, naposljetku, kao papa, nisu se stišale

Nedjela su ostala u nadležnosti kanonskog prava, i činjenica je da su rijetko kad iz biskupija ili nadbiskupija dospjela u Rim do Kongregacije za vjeru. I dalje su ostala unutarnja stvar Crkve.

I sam Ratzinger priznaje da je tek kad je kao Papa pristao razgovarati s nekim žrtvama u SAD-u, ”shvaćao i učio…”.

Ipak, moram se zapitati, nije li Ratzinger i sam slutio da mora ”ratovati” ne protiv svjetovnih neprijatelja, nego i protiv sabotera unutar svojih krugova, čak i na samome vrhu. Papa Ivan Pavao II. je štitio svećenika Marciala Maciela, štitio je nadbiskupa Groera u Beču.

Nije isključeno da je Ratzinger morao postupati po diktatu ili da je bio zakočen u svojim namjerama, ili je postupao ne obazirući se na odluku svojeg ”šefa”.

Zašto je papa Benedikt ubrzao, mimo kanonskih propisa, kanoniziranje svojega prethodnika? Još jednom: zašto se pape osjećaju ponukanim (prisiljenima, pritisnutima???) promaknuti svoje prethodnike u blaženike i svece? Na taj običaj upitne vrijednosti i nije imun ni papa Franjo.

Na kraju života Josephu Ratzingeru nije preostalo drugo nego moliti za oprost – iako ni ta molba nije upućena žrtvama.

”K vragu”, rekao je predstavnik žrtava na Papinu molbu za oprost: ”Što je imao sa svojim Bogom, neka riješi s Njime. A zašto je šutio kad se čovjeku uništio život!?”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora