Pretvaranje ljudi i žrtava u brojeve izaziva ravnodušnost

Do sada sam već nekoliko puta pisala o medijskom pritisku na narode stalnim navođenjem brojki. Broj umrlih od bolesti COVID-19, zaraženih, na respiratoru, navodno ozdravljenih, a sada su zamijenjeni brojem poginulih ili ranjenih u Ukrajini s obje zaraćene strane, brojevima izbjeglica, ubijene djece…

Učinak neprekidnog ponavljanja brojeva poznat je psiholozima, ali i svima nama koji nakon nekoliko dana to više ne možemo ni slušati pa nam na kraju sve postaje bezlično.

Stara je činjenica da je nekoliko individualnih priča iz Drugog svjetskog ili Domovinskog rata pobuđivalo emocije, dok pretvaranje ljudi u brojeve izaziva ravnodušnost ili čak otpor slušanju vijesti.

Kao liječnica i humanist osuđujem svako ratno zbivanje i smatram da niti jedna osoba nema pravo drugoj oduzimati život, sakatiti ju, razarati kuće, stanove i općenito uništavati ono što je drugi stvorio.

Ovakvi stavovi mogu se činiti da se zalažem za pacifizam, pojam koji u našem jeziku znači osudu bilo kakvog ratnog ili agresivnog rješavanja bez obzira na uzrok.

To je samo dijelom točno, jer u slučaju da je netko ciljano napadnut i zbog svakodnevnog granatiranja, odvođenja, zlostavljanja ili ubijanja ljudi, te niza drugih aktivnosti mora bježati ili je prisiljen boriti se za golo preživljavanje, tada je gotovo nemoguće zagovarati pacifizam.

Ipak, često predradnje političara i njihovih suradnika iza kulisa i ono što narod nikad ne sazna kao potpunu istinu, dovode iz dana u dan do situacija u kojima dođe do takvih okolnosti da izbije rat.

U povijesti je bilo i podmetnutih događaja koji bi isprovocirali sukob ako do njega ne bi došlo pobunjivanjem i suprotstavljanjem strana. Zbog toga sam sklona čak žešće zagovarati pacifizam, jer i nakon rata preostaje da se narodi dogovore kako će živjeti i unutar kojih granica.

Život je jedan i oni koji ga u sukobu izgube, neće dočekati te dogovore pa smatram da bi bilo dobro kada bi svi malo više bili skloni pacifizmu u pozitivnom značenju te riječi.

A to je mirotvorstvo koje bi moralo biti ugrađeno u nastavu povijesti kako bi ona postala učiteljica života, a ne loš repetitorij proteklih događaja.

O mirotvorstvu čitam odnedavno više i saznajem za grupe ljudi koji se time bave profesionalno, najčešće u tišini, bez publiciteta. Za takav rad se moraju steći vještine, ali je očito da društva puštaju da se time bave samo oni koji žele, odnosno da se o tome nedovoljno zna.

Na početku Domovinskog rata, saznali smo kasnije za neke neuspjele slučajeve u kojima se pozivalo na mirno i dogovorno rješavanje, a relativno nedavno i za neke koji su tada bili uspješni.

Kad sada o tome razmišljam na osnovu onoga što znam, čini se da je strah ljude sprječavao da mirotvorstvo uspije, ali i jedna negativna pojava, koju i sada vidimo u ukrajinskom ratu, a to je ”opredjeljivanje za strane”.

Smatram da je jasno tko je agresor i na čijem teritoriju se odvijaju sukobi, i tu nije teško zauzeti stranu. Za dalje, mirotvorno djelovanje je, međutim, nemoguće nastaviti raditi prema ”stranama” jer se mora proniknuti u sve moguće uzroke i znati točno koji je lijek za koju dijagnozu.

U medijima, na žalost, gotovo ništa ne čitamo niti čujemo o tome kako ti stručnjaci rade, koliko ih je, mogu li biti uspješni u ovoj fazi rata, mogu li doprijeti do obje zaraćene strane te kako to funkcionira. Slušamo samo o tome kako treba poslati oružje ili vojnike.

Prilikom izvješćivanja o tijeku rata, inzistira se na fotografijama i snimkama kojima nije samo cilj pobuditi sućut zbog tuđe nevolje nego i razbuktavati mržnju prema agresoru, ali i čitavom narodu iako većina ljudi ne poznaje dobro niti jednog Rusa ili Ruskinju.

Štoviše, već se ponegdje očituje mržnja prema onima koji ovdje rade, a imaju veze s Rusijom ili su rodom odande, ili čak djece prema njihovoj djeci. Bezumlje zauzima vrlo brzo sav prostor, a imam osjećaj da je važno sa svih strana pozivati da se ne dopusti ponavljanje pogrešaka iz povijesti.

Nadalje, pokušala sam ogoliti činjenice vezane uz rat u Ukrajini, pa se pitam: je li opravdano početi rat samo zato jer je netko van granica države nagomilao oružje ili povisio vojnu spremnost? Ali ju nije upotrijebio niti se time prijetio.

Pri tome i druga strana ima silno, čak nuklearno oružje, ali je to, kao normalno da ima jer je velesila. A imaju i drugi koji se godinama isprepliću u međuodnosima tih država. Mogu li započeti rat zbog straha, kako kažu opravdanog straha ili nekih drugih zbivanja?

Naravno, kažu, ali ne znam imaju li dokaz, da su pripadnike njihovog naroda koji je manjinski u toj državi (nevažno ako ravnopravno žive tamo), nekažnjeno napadali ili čak ubijali.

Uzmimo da imaju dokaze, konkretna imena, i da je bilo tako, smatram da je situacija bila vrlo napeta, ali nikako nije opravdanje za rat. Zašto?

Jer rat znači da ubijaš narod koji nije kriv što takve događaje njihove vlasti nisu kaznile kao što se bilo koje zlodjelo ili ubojstvo kažnjava. Ubija li ih se u ratu zato da ih se kazni jer su takvu vlast odabrali i prešutno trpjeli iako su vidjeli da zločini nisu kažnjavani? Ispada da je sada tako.

Razumijem stradanja Ukrajinaca. Razumijem i osuđujem rat i začetnika. Ali osuđujem što predsjednik Ukrajine misli da će mu sankcije i osuda svijeta u što većem broju pomoći. Neće, jer je tako povijest pokazala.

Hoće li on imati koristi ako Rusi krenu na ostale države? Vjerojatno računa da kad se bori protiv više država da će rat prije završiti. Nisam vojni stručnjak, no zasigurno nije moralno povlačiti druge države u rat, a upitno je bi li i koju korist imao? Ne znam.

Inače i izbjeglica ima svakakvih – jadnih i siromašnih koji su tamo jedva živjeli, a po Zagrebu ima i onih koji su tu gotovo turistički. No i turistički, ako si tu prisilno a ne zbog planiranog godišnjeg, je prinudno i nije dobro. Piše se da neki imaju i nekretnine u kojima stanuju.

U svakom ratu ima onih koji prvi odlaze iz domovine, imaju rezerve novaca i onih drugih, jadnih, starih, bolesnih, majki i djece koji su sav raniji život ostavili te s dva kofera (ili manje) izbjegli bez ušteđevine i ikakve sigurnosti, ostavljajući muškarce da brane domove i ostatke gradova i sela.

Razmišljala sam kako je biti takav čovjek koji zna da je zbog njegovih odluka već mnogo mrtvih, ubijene i osakaćene djece, a u vlastitim redovima mladih vojnika koji se neće vratiti i čiji ugašeni životi ostavljaju trajnu neizbrisivu tugu roditeljima i obitelji.

Kako se osjeća i kako spava znajući koliko suza liju žene i djeca daleko od domova čiji je život razoren u jednom danu i koje u neizvjesnosti čekaju hoće li se ikada vratiti. Razaranja su tolika da se čini kako ruska politika ne očekuje da netko njihov doseljen tamo živi baš kao ni oni koje su oružjem istjerali.

Što to više opravdava i kako li oni koji navijaju za Putinov tim nalaze pozitivno u tome što su te ljude otjerali, ubijaju ih i ruše im domove?

S druge strane, znamo li što se točno čini da se sukob ne prelije dalje? Jer, bojim se da na razum ruske strane ne može nitko više računati. Oni su sad u svom filmu i samo ih ekonomija može stisnuti da budu racionalniji.

Čim se žrtve broje na tisuće, oni će dalje motive naći u svojim poginulim vojnicima i sve više biti uvjereni da su u pravu. Izoliranost i sankcije ovo će samo pojačati, to nas povijest uči.

Kao i inače u povijesti, ratnim zbivanjima prethode brojne stepenice i suma događaja koji utječu na nešto što se zbiva nekoliko desetljeća kasnije.

Raspadom SSSR-a u biti došlo je do pada socijalizma u Europi i dijelu Azije. Tranzicija je, iako mirnim putem, međutim dovela do brojnih posljedica i u našim krajevima, a ponajviše novim pogreškama u divljoj uništavajućoj privatizaciji.

Posljednjih godina činilo se da je došlo do prekidanja antagonizma između Europske unije i Rusije barem u ekonomskom pogledu te je ovaj rat grubo prekinuo šansu da se ovo nastavi uspostavom novog euroazijskog ekonomskog čvrstog bloka. Neki stručnjaci ukazivali su na štetnost gledanja na Rusiju kao nekoga s kim treba nastavljati tada prekinuti hladni rat.

Nestao je glavni povod, jer nije nitko imao (navodno) ništa protiv ruskog naroda, nego socijalizma i nemogućnosti da tamo kapital pronađe plodno tlo.

I zaista, sad smo svjedoci pojave koje ima i tu kod nas, da su oni koji su do jučer bili socijalisti i deklarirali jednakost i jednake šanse, sada na strani kapitala, ali i dijelom sjede na drugom stolcu kojeg su koristili da bi dobivali izbore, a to je nacionalizam različitog intenziteta ovisno o stranci i trenutnoj masovnosti.

Paradoksalna je situacija da su ti isti koji su rušili socijalizam i popljuvali s njim sve ono što je valjalo, na kraju od njega uzeli najgori dio pa sada zatiru demokraciju. Ne zavaravam se da je demokracija u bitku drugačija bilo gdje pa i u SAD-u koji se time naročito ponosi.

Dok oni toliko deklarativno i fasadom brinu o slobodi, jer tamo možeš ispred Bijele kuće vikati protiv predsjednika i ne ići u zatvor, u Rusiji to nije slučaj.

Konačno, mnogi od nas trebaju prestati biti zaslijepljeni emotivnim reakcijama i razmišljati o tome što svatko od nas kao i vodstva država (koja, ipak ovise o nama i atmosferi u društvu) možemo učiniti da se ovdje održi mir, dok je na vodstvu Ukrajine kao i Putinu da smire svoje uzavrele emocije za dobrobit obaju naroda i smjesta prestanu s oružanim sukobima i dogovore mir.

Ako ne mogu sami, ostali vođe moraju to zajednički učiniti jer će, u protivnom, i oni puno izgubiti, a to bi mogao biti glavni motiv da ih se prizove obvezi smirenja sukoba.

Vjerski vođe imaju također vrlo važnu ulogu te također moraju više slijediti izvore svoje vjere, a manje onaj ljudski dio koji reagira kratkovidno, emocionalno, uskogrudno, štetno i za vjerske vođe i za one za koje misle da im koriste (uz časnu iznimku onih poput pape Franje koji ukazuje na potrebu momentalnog prestanka rata).

I za kraj smatram da jednako vjernici i oni koji se ne osjećaju tako, trebaju pročitati, podsjetiti se, dobro proučiti i razmisliti o fenomenu okretanja drugog obraza kao jedne važne poruke kršćanstva. Možda bi tako, napokon, bilo moguće okončati ovaj i mnoge besmislene sukobe koji redovito narodu ostavljaju bolne posljedice, a koriste onima koji vuku konce.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora