Tri naša unitarizma

Male zemlje i mali narodi pate od ništa manjih bolesti kao i velike zemlje i veliki narodi. Jedva da je itko, u velikoj igri taština ili čak manija, pošteđen sna o vlastitoj veličini.

Veličini u čemu? Bit će ponajviše u tragičnosti povijesnog usuda. No znamo, zajedno s Gospodinovom, kako se nijedna nacija ne odriče svoje nesreće, ”budući da mu je ona sirovina, materijal spreman za sve, opravdanje, alibi, razlog za pretenzije…”

I otuda je taj san, osim što je porođen u bolesnoj vlastitosti, najčešće sanjan na tuđem ramenu ili na tuđem jastuku. A otuda je i potican i hranjen, najčešće zarad i po mjeri tih tuđih interesa.

No i ako je takav san sam po sebi autonomna maligna izraslina u nečijoj glavi, on unezvjeren luta okolo, nudi se i ne smiruje se dok se ne nađe pod nečijim skutom, ako je te sreće, ili pod nečijim repom, ako je manje sreće, uvijek zadovoljan ponuđenom toplinom u hladnoći velikog svijeta ili, pak, hladom u velikoj sjeni uzavrela i pregrijana svijeta.

Europsko tlo, bit će predugo uljuljkivano u bezratnom blagostanju, iznova budi natjecanje – političko sanjanje naglas.

I gotovo da bi to bilo simpatično kao sportsko natjecanje u kojemu mala Makedonija pobjedom u Italiji udalji od Svjetskog nogometnog prvenstva jednu svjetsku nogomentnu velesilu, da u ovoj vrsti natjecanja ne budu svi uspavani, anestezirani, pa čak, mislili smo, amputirani dijelovi svijesti gonjeni raznim manijama, paranojama, shizofrenim pobudama, a s njima i sa svim strastima najniže vrste.

Najednom imperijalni snovi počnu dobivati materijalizaciju na mapama u vladarskim kabinetima dojučerašnjih velikih ili malih-velikih misionara i propagandista bivše, dakle i buduće, vječne veličine, stvarnih ili umišljenih careva, sultana, imperijalnih predvodnika, ujedinitelja, populista…

Pa se neki sjete da nemaju more, a mogli bi ga imati; drugi da pokoji njihov sunarodnik živi s onu stranu granice, a mogao bi biti unutar nacionalnog tora; treći da njihov susjed nije to što on o sebi misli da jest, pa bi dobro bilo malo ga podučiti što jest; četvrti kako bi se naprosto mogla pružiti bratska podrška prvom susjedu…

A onda to probudi i još neke i još neke, pa se budilici svidi ne prestajati zvoniti, izgleda sve do tada dok se svi na otrijezne u nekoj 1918. ili 1945. i ne počnu govoriti: ”Nikad više rat na europskom tlu…”

Pamet do kadije i pamet poslije kadije, kako kaže bosanska poslovica, nikad nisu bile u srodstvu. A naknadna pamet ionako nikad nije bila nikakva pamet. Jer, reći će Gospodinov, kako ljudi nisu bili svjesni (a ni danas to nisu!) da je ”nacija, sama po sebi, plačljiva povijesna beba, maskirana u biblijskog starca.”

I dok nas probuđene strasti nekog novovjekog cara ili sultana, dragog i velikog vođe brojnog naroda, koji zlo čini i zlom prijeti, mogu brinuti, neke druge strasti nam izgledaju lakrdijaški smiješne, ali nisu manje opasne, jer su one nerijetko kutija žigica poslana tamo negdje na rub (Sarajevo, 1914.) da se zapale na mig odozgo. Mig velikog brata, mig onih istih koji će, nakon svega, rado biti i veliki svjetski vatrogasci.

Naš prostor je mali i beznačajni kotao, karakazan na rubu nekog svijeta, malo bure baruta, ili kako se sve već to ne zove, na svim marginama tog nekog svijeta, pa ipak i oko njega šeću piromani i čekaju pogodan trenutak.

Ali bojazan od piromana svakim se danom pokazuje manjom i sve beznačajnijom od sve vidljivije nesposobnosti domaćih vatrogasaca i od njihove neopremljenosti čak i za gašenje i običnog ljetnog požara, a kamoli kataklizmičnih vatri koje kucaju na blindirana vrata Europe.

Ovi domaći u maloj zemlji koja jedva da može skupiti i tri milijuna žitelja, zabavljeni čuvanjem vlastitog napljačkanog blaga, jedino se još brinu kako što dulje ostati na vlasti, jer to im garantira život s ove strane brave. A to se jedino još može uzgajanjem nacionalizma, nacionalnog jedinstva i sve rigidnijeg nacionalnog uniformizma i unitarizma.

A matrice za takvo djelovanje već su viđene, isprobane i dovedene do savršenstva. Treba li reći da je matrica Jugoslavije ovdje svaki dan na djelu? (Zašto ne bi bila kad je čak i Putin koristi?!)

Svi su, izgleda, bili protiv Jugoslavije, samo je do nje bilo stalo jednom narodu. (Što li su, bože, svi bili protiv, a samo jedni za?)

Nije baš u redu, domišljali su se ti jedni, da govorimo o Velikoj Srbiji, jer bismo odmah sve okrenuli protiv sebe, pa ćemo malo o Jugoslaviji kao najboljoj kući za sve. Ali Jugoslaviji po našoj mjeri i ako ikako pritom može jedan čovjek – jedan glas. A ako to ne može, e vidjet ćete svoga boga…

Bosanski unitarizam je novi jugounitarizam, probosanske snage (tu se Hercegovina nikad ne spominje) one su za koje mi kažemo da su to i na način na koji to mi kažemo.

A da ne bude zabune, možemo mi to demonstrirati i na drugi, na primjer, Miloševićev, način. Protiv tog unitarizma su svi normalni ljudi, ali i druga dva nacionalna unitarizma (tim gore, zar ne, za te normalne ljude?!) u kojima ”velike baje” određuju tko jest naš, a tko to nije. Tko je spreman na prvi poziv vođe dotrčati u obranu Republike Srpske ili Čovićlanda.

Ostali ne samo da su ne-naši, nego su i izdajice, neprijatelji, strani plaćenici. To Dodik govori i radi javno i drsko, a to Čović govori i radi skrivećki i umiveno.

S trećim će se stvar posve ogoljeti tek ako propadne ionako klimava i sve sumnjivija ”probosanska ideologija”, zavnobihovsko-antizavnobihovska ujdurma na kojoj se okupljaju sve ”patriote”. Zavnobihovska jer nam je nekako draga, državotvorna, a antizavnobihovska jer spominje i sadrži konstitutivnost…

A i jedan i drugi i treći na pištaljku skupe sve svoje trabante (iz nebrojenih stranaka koje bi trebale pokazati unutarnacionalnu demokratičnost) kad je u pitanju obrana ”nacionalnog” po mjeri koju oni zadaju. Bilo to afirmativno, bilo via negativa… Jedan džamijom, drugi legitimitetom, treći ”njemačkim turistom”…

I najednom se sve strane rastope u nacionalnoj vrućici i postanu amorfna masa u velikom nacionalnom blejanju u torovima oko kojih oblijeću poludjeli, zapjenjenih usta, nacionalni psi čuvari kao da su ugledali čopor vukova zakrvavljenih očiju…

I onda je milina vidjeti kako male bošnjačke, male hrvatske i male srpske strančice oblijeću oko svoga Velikog vođe kojemu su tobože opozicija, a kao pudlice se otimaju za njegov mazni pogled…

Jer on, taj vođa, ima ne samo domaće mjere milosti koju im može ponuditi, kojima ih može kupiti, nego tamo negdje ima i inozemnu ekstenziju, moćnu ruku u koju je stavio svoju poslušničku, podaničku ručicu.

A kad domaće velike vođe govore o tim svojim vanjskim zaštitnicima, oni ih vide kao uzore, oči im sjaje kao Bošku Buhi kad mu je drug Tito poklonio sat nakon rušenja desetog bunkera.

A i kako bi drukčije ljudi male pameti, a velikog podaničkog kapaciteta? Prema onima gore uliznički, prema onima dolje satrapski. I kad već ne možeš biti Putin ili Erdogan, možeš barem Lukašenko… A zar je to malo?

Autokracija na osobnom političkom planu, a unitarizam kao nacionalno-državni koncept. Neofeudalizam na bosanskohercegovački način.

Najbolji antidemokratski recept za raspad još jedne zemlje po modelu Jugoslavije, kako je to vidio Karadžić i kako to svakim danom zaziva Dodik. Način na koji je brani Izetbegović je kao iz onog vica u kojemu Mujo nakon dobrih batina konačno zavapi prema Sulji: ”Molim te, nemoj me više braniti!”

No, ”je li moguće objasniti nešto ljudima koji su spremni korist od zločinaca i negativaca prihvatiti kao istinu i vrlinu?” pitamo se zajedno s jednim uglednim piscem u vrijeme kad već podgrijavana histerija uoči izbora, postaje jedina stvarno življena (anti)religija.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora