Kako nestaje duh slobode u lokalnoj samoupravi

”U lokalnim institucijama leži snaga slobodnih naroda. One su za slobodu ono što je pučka škola za znanost. Bez njihovog postojanja jedan narod može imati slobodnu vladu, ali ne i duh slobode” (Alexis de Tocqueville).

Skoro je dvije godine (gotovo pola mandata) da sam vijećnica u Gradskom vijeću Grada Osijeka. Nakon triju decenija mirovnog rada odlučila sam ući u formalnu politiku na razini lokalne samouprave uvjerena da je nužna revolucionarna (nenasilna) promjena političke paradigme.

Prijeteći porast ekonomske, socijalne (rastuće podjele i ekstremizmi) i ekološke nesigurnosti pristigao mi je kao alarm na koji, kada mi već pristiže, imam odgovornost odgovoriti. Za očekivati je, što je već bjelodano, da ove prijetnje dovode do daljnjeg slabljenja društvene povezanosti s posljedičnim dubljim podjelama, isključivošću i sukobima.

A potreban je upravo obrnuti proces – jačanje društvene povezanosti, suradnje i solidarnosti. Ovi su temelj za konstruktivne odgovore – za otporna gospodarstva, otporne gradove i lokalne zajednice.

Politika koja u fokus stavlja jačanje društvene povezanosti, suradnju i solidarnosti nazivamo politikom nenasilja ili suosjećajnom politikom.

Što sam naučila kroz svoj dosadašnji rad opozicijske vijećnice u Gradskom vijeću Grada Osijeka (nas smo dvoje vijećnika Političke platforme Možemo!). Jesmo li, kolega i ja, unijeli ikakvu promjenu?

Ako se oslanjam na ono kako radimo, rekla bih da jesmo. No da to ima utjecaj na sustav – nije vidljivo, teško da bismo znali kako ga mjeriti, mjerljivi rezultati kakve građani očekuju samo su u tragovima.

Od početka mandata pa do danas učimo o tome kako sustav funkcionira. U gradskoj upravi kažu da se ne sjećaju da su ikada dosadašnji vijećnici, osim nas, obilazili upravne odjele da bi upoznali ljude koji tamo rade, što i kako rade.

Koristimo pravo na pristup informacijama i kontinuirano upućujemo pitanja različitim upravnim odjelima. Pripremamo se za sjednice vijeća iščitavajući hrpetine materijala. Upućujemo konstruktivnu kritiku i predlažemo moguća rješenja.

Međutim sustav tako ne funkcionira. Po mom mišljenju, radi se o kvazi demokraciji. I, što držim ključnim deficitom, nositelji vlasti ne ulažu napore niti resurse u jačanje demokratskih procedura. To im, kao, nije u mandatu. U našim osječkim okolnostima radi se o vladajućoj više nego solidnoj većini. Tako da nema niti pragmatičnog razloga za suradnju i pregovaranje.

U praksi je to ovako. Sedam dana prije sjednice (koja ima između 30-ak i 50-ak točaka) mi vijećnici dobijemo materijale – nikada manje od petstotinjak stranica i to digitalno nepretraživog materijala.

Štoviše, u tih sedam dana održavaju se i Odbori Gradskog vijeća. Zadaća im je prodiskutirati materijale za sjednicu. Odbori su sastavljeni od vladajuće većine (četiri vladajućih i jedan iz opozicije).

Nema tu ni mjesta ni vremena, niti se tako promišlja, da bi se prijedlozi koje gradonačelnik podnosi vijeću prodiskutirali i dali komentari koji bi se vratili gradonačelniku i stručnoj službi radi poboljšanja. Ni govora, samo se izglasaju svi prijedlozi i to se kao podrška Odbora pročita na vijeću.

A isto se događa i na Vijeću. Uvodna obrazloženja točaka dnevnog reda dobiju se samo ako neki vijećnik/ca to izričito zahtijevaju. Inače se odmah prelazi na diskusiju, podrazumijevajući da su svi pročitali materijale. Vladajući u pravilu ne diskutiraju niti išta pitaju, a ja sam uvjerena da velika većina materijale nije ni pročitala. Tu su ne da bi pitali nego da bi dizali ruke. I to se radi odlično – najbrži prst.

Podrazumijeva se da, kada je jednom dano povjerenje gradonačelniku, to vrijedi unaprijed za svaku njegovu buduću odluku ili prijedlog. Funkcija vijeća se svodi na to da omogući rad gradonačelniku. Da daje okvir, promišlja i donosi vlastite odluke po vlastitoj odgovornosti – ni u tragovima. Većina glasova se osigurava političkom trgovinom i uhljebljivanjima.

Prijedlozi oporbe nemaju šanse biti prihvaćeni. Do sada, po mom sjećanju, samo je jedna inicijativa oporbe, i to one bliske većini, bila prihvaćena. I dvije situacije gdje smo ukazali na postupak protivan važećem zakonu i tražili nadzor od ministarstava.

Situacija s izborima za gradske četvrti i mjesne odbore je u tom pogledu groteskna. Izlaznost na upravo provedenim izborima u Osijeku je najmanja ikada – 12,4 posto. A radi se o razini vladavine najbliskije građaninu koja je zagarantirana Ustavom RH (čl. 21. i čl. 128.) što je civilizacijsko postignuće zapadne demokracije.

Naime, lokalna zajednica je ”periferija” države i temelj za građansko društvo.

Toj slaboj (i u svakom novom ciklusu slabijoj) izlaznosti nisu razlozi samo loše vrijeme i ”razočaranost” politikom. Ogledni je to primjer deficita demokracije radi nedovoljnog informiranja građana i loše organizacije.

Mnogi su građani zaboravili da izbori za gradske četvrti i mjesne odbore uopće postoje. Što mi imamo i te izbore? Odnosno, znaju oni građani koje njihove stranke ”cimnu” za rukav. Izokrenuto je! Umjesto države (odnosno grada) političke stranke postaju glavni izvor informacija o izborima za gradske četvrti i mjesne odbore. Pa čak i praktičnih informacija o biračkim mjestima.

Građani su nas zvali jer su nailazili na zatvorena vrata svojih uobičajenih biračkih mjesta bez obavijesti na koje bi biračko mjesto trebali ići. Neki su nas kontaktirali jer nisu vjerovali gdje je novo biračko mjesto. Primjerice, u samom centru Gornjeg grada biračko je mjesto premješteno u jedan zapušteni prostor koji se inače ne koristi (više sliči nekom opskurnom okupljalištu).

Ovakvu slabu izlaznost nužno je shvatiti kao indikator deficita demokracije. Stavlja na ovo Gradsko vijeće odgovornost za donošenje proaktivnih mjera. Ako treba slati pozive na kućnu adresu, primjerice. I svakako, spajanje izbora za gradske četvrti i mjesne odbore s lokalnim izborima.

Jesam li obeshrabrena? Nisam. Suočena sam s praksom. Zahvaljujući svom iskustvu mirovnog rada – znam da se promjene ne događaju preko noći, da je neki put i ponekad jako dugo jedino moguće biti ”čuvarom vatre” – ustrajno prianjati uz vrijednosti u konkretnim situacijama.

A te vrijednosti bi u politikama nenasilja bile društvena povezanost, suradnja i solidarnost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
    •  Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?
    •  Radost i politike nenasilja
    •  Pridonosim li prepoznatljivosti emancipirajuće božanskog?
    •  15 godina mirovne nagrade ''Krunoslav Sukić''
    •  Prestanite za ime Boga! TREĆI PUT POSTOJI!
    •  Osječki Černobil – bitka nije dobivena, borba tek predstoji
    •  Građanima nisu jasni vidovi strukturalnog nasilja na djelu
    •  Mirotvorstvo na nišanu – treba nam prekretnica
    •  Iznenadne strahote u Srbiji i obrazovanje za mir

> Svi tekstovi ovog autora