Smisao korizmenog posta

Sigurna sam da ne postoji neko u srpskom narodu a da nije čuo nekoga iz srpskog naroda da pripovijeda kako je vidio popa da na Veliki petak jede meso i to ne bilo kakvo meso nego delikates omiljen među Srbima – pečenje. Ne detaljišu Srbi da li je pečenje svinjsko ili jagnjeće jer pečenje je pečenje.

Tako je svako naselje, zaseok, selo, čaršija, varoš pa i velegrad dobilo bar po jednog takvog popa kojim se bogobojažljivo stado trans generacijski sablažnjava i opravdava svoju ne(vjeru) i nepost. Pa se kaže: ”Što da postim kada pop mrsi – znam iz prve ruke – rekla mi je rodica moje strine kojoj je to, pak, rekla komšinica strininog tetka”. Gledala svojim očima. Komšinica strininog tetka!

Ova evergreen priča o (ne)postu kod Srba se ukorijenila toliko da je pričaju, a i slušaju Srbi i u otadžbini i u rasejanju jer: ”Što da postim kada mrsi pop!” Lakonski nema šta!

Vremenom se nivo popovskog mrsa na Veliki petak domišljatošću neke komšinice strininog tetka podigao na nivo episkopata.

Naime, kako su se potencijalno-nominalni vjernici kroz vrijeme restauracije religije krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, upoznavali sa novim jerarhijskim terminima, pa saznali da pored popa ima još neki pop, tako se sve češće mogla čuti i nova verzija: ”Vladika jeo pečenje na Veliki petak”.

Opet je to vidjela neka lokal radio Mileva, nekog tetka od strine – e pa njegova komšinica. Izmišljena radnja je dobila svoju jerarhijsku bitnost, a neki Srbi ravnoapostolno opravdanje što ne poste. Pa ne poste jer vladika mrsi.

Zamislimo sve i da neki sveštenik/vladika ne posti na Veliki petak (što smatram nemogućom zamisli) – da li bi pustio da ga, dok mrsi, gleda strininog tetka komšinica, spremna da ovu epizodu emituje s koljena na koljeno sve do kraja svijeta. Très immature! Amin!

Na ovakvo profanisanje posta uvijek sam bila osjetljiva kao i na svaku priču koja sa suštinom vjere nema nikakvog doticaja sem što teži da istu ismije i u isto vrijeme nametne neko infantilno opravdanje.

Mi smo majstori da od svega što je plemenito, a plemenito je i lijepo, brzinom treptaja krila kolibra izmislimo priču neopjevano nadrealnu al’ petparački sladunjavu, a samim tim i prijemčljivu da zaživi i svaki put podsjeti na površnost gdje miriše samo pečenje koje je zaklonilo i Veliki petak.

”A ti kad postiš, namaži glavu svoju i lice svoje umij…” (Matej 6,17).

Pravoslavni hrišćani su uplovili u velikoposno vrijeme. Sva se pravoslavna Vaseljena sprema i hodi ka Prazniku nad Praznicima. Našoj Pashi. Vaskrsu.

Posti se od zlih riječi, djela i pomisli i posti se od mrsne hrane – baš od tog pečenja s početka ove priče. Posna, lagana hrana jeste sredstvo kojim lakše ulazimo u suštinu posta. Posnom hranom obuzdavamo tijelo. Jačamo volju. Jačamo se za iskreni susret s vaskrslim Hristom posle četrdesetodnevnog posta. Post je samopregled kroz koji prolazimo i koji nas ojača da takvim istim posnim hodom nastavimo dalje. I kad prođe post!

Suština je i posle posta ostati čovjek u svoj punoći i raskoši čovjeka –najsavršenijeg Božijeg stvorenja.

Kada postimo mi se snažimo. Mi virimo u sebe u svoje srce, misli, pomisli, htijenja, želje… Nekada se i sramimo od onoga što vidimo i to je dobro. Samopregledati se. Posramiti se. Ispraviti se i ići dalje. Padneš i ustaneš. Kada se stidimo mi se stidimo zbog sebe, a u odnosu na druge. Važno je doći do dijagnoze kakav si prema sebi i kakav si prema drugima…

Post je možda i najispunjeniji dio u životu svakog vjernika jer tada se suočavamo sa sobom, jačamo sebe i težimo da, i nakon što post prođe, živimo život dostojan vaskrsloga Hrista. Mi se u postu samo opominjemo pravoga života koji treba da živimo vo vjeki vjekov!

Kroz post se ne šetka. Post se živi intenzivno molitveno, a to jeste životno. Kroz post se ne trči. Kroz post se stupa čvrsto, uvjereno i radosno. Kroz post se obračunavamo sami sa sobom ne sa drugima.

Ne možemo i ne smijemo biti licemjeri o kojima u Bibliji piše: ”A kad postite ne budite sumorni kao licemjeri jer oni natmure lica svoja da se pokažu ljudima kako poste…” (Matej 6,16).

Gogolj je tako lijepo rekao: do jednostavnosti treba porasti. Postiti upravo znači porasti do jednostavnosti i živjeti svakodnevno tako – jednostavno.

O kako je to lijepo. I kako se u tom rastu i odricanju od pakosti i raznih ludosti i priča s početka ovoga teksta izgubi – postane nebitna – samo crtica iz života jedne komšinice tetkove strine. I ništa više jer to i jeste tako. Nebitno i nama koji vjerujemo u vaskrslog Hrista neopjevano smiješno.

Šta je petparačka i ciljano ružna priča prema radosti koju osjećamo dok se spremamo u susret živom Bogu koji voli ljude i ljudima koji vole Boga. A čovjek koji je Božiji jeste prijatelj drugom čovjeku i radost cijelom svijetu!

I zato postimo. Dok čekamo Hrista slavimo život i volimo ljude! I kada dođe Hristos nastavimo tako kroz ljubav i jednostavnost. Jer to će značiti da smo porasli!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije
    •  Kršćanstvo - mati Makarija celivala je ruku ubice njena oca

> Svi tekstovi ovog autora