Koliko dobro HRT ispunjava svoju ulogu javnog servisa?

Hrvatska radio televizija, nedavno je mnoge, uključivo i mene, neugodno iznenadila odlukom da s preko 880.000 kuna financira serijal Borisa Veličana u kojem on glumi turističkog vodiča, naslovom, prve epizode ”Turistički vodič: Zagorkine grudi i zatvorske lignje”, i to umjesto projekta ”Ženska strana grada” u kojem je svaku epizodu trebala režirati druga redateljica.

I tim nas je serijalom, odlučio počastiti u ožujku, dakle ”ženskom mjesecu” i to na Prvom programu, u jednom od najgledanijih večernjih termina.

Ne, neću se sad moralistički zgražati i pokušati pozvati na otkazivanje serijala, jer kao osoba liberalnih uvjerenja nisam pobornik cancelinga, kulture otkazivanja kad se s nekim ili nečim ne slažemo, a to je već našlo svoju javnu nišu.

Više sam za propitkivanje načina na koji ju je našlo baš na javnoj televiziji koja treba, suprotno od komercijalne, paziti više na kvalitetu programa i kulturne, vrijednosne i odgojne poruke koje odašilje svojom uređivačkom politikom negoli na gledanost.

Ne mogu govoriti o drugom projektu koji nije prošao, jer ga nisam imala prilike pogledati.

Mogu reći da sam i prema ovom Borisa Veličana bila benevolentna, tim prije što sam čitala neke njegove putopise. Prvi koji sam pročitala bio je ”Stakleni grad”, svojevrsni hommage Željku Malnaru, koji nam donosi opise običnih, malih ljudi, koji su, zapravo veliki u svojoj svakodnevici, ljudski topao i ležeran, nepatvoren opis autentičnog života ljudi i društava u kojima ga žive u 21. stoljeću.

Unatoč neprobavljivom naslovu prve epizode ”Grudi Marije Jurić Zagorke i zatvorske lignje” koji je trebao zablinkati crveno, uz glasnu sirenu, u glavama uredništva, no očito nije, odlučila sam pogledati, vis a vis njegovih knjiga koje sam pročitala. Požalila sam već nakon pet-šest minuta, no odlučila sam odgledati do kraja.

Nema smisla da ovdje ponavljam sve što je već rečeno o toj epizodi u javnom prostoru, niti se ima što reći na činjenicu da je na ideju trljanja Zagorkinih grudi došao, kako sam priznaje, gledajući na YouTubeu reelse iz Verone, o turistima kako trljaju Julijinu dojku pa je došao na ideju da to napravi u Zagrebu, i, kako sam kaže, na njegovu ogromnu sreću (a našu nesreću) to mu se i ostvarilo.

To što autor nema kapaciteta shvatiti što je pogrešno u usporedbi fiktivnog Shakespeareovog lika sa ženom koja je bila prodana u brak, napastovana i cijeli život seksistički ponižavana od kolega samo zato što je žena koja se drznula baviti novinarstvom, i ne vidi da je takvo kopiranje nečega što je prisutno u drugom gradu i drugim kulturološkim, povijesnim i inim odrednicama i lijepljenje istoga u drugi grad, drugu sredinu i stvarnu osobu ne samo neoriginalno i površno, nego i glupo, ovdje nije problem.

Boris Veličan nije ovdje problem. On je autor kakav jest, s kapacitetima koje ima. Problem je HRT, koji taj po više kriterija upitni koncept emisije i serijala gura u najgledanijem terminu pod zabavno-edukativnu emisiju.

Sjećam se i Studija dok je izlazio kao samostalan list, a Piko Bodljić je bio popularan kao Lastan iz Modre laste, kod pojedinih kategorija čitatelja čak i popularniji. Tada sam s guštom čitala preporuke što pogledati na HRT-u, Pikovi kaktusi bili su nepogrešiv barometar.

No to je bilo u vrijeme kada se hrvatski jezični standard, kroz spikerske najave Olivera Mlakara, Željke Fattorini i Helge Vlahović, s malih ekrana lijepio za naše uši, kada su djeca gledajući prijepodnevni dječji program i nesvjesno upijala pravilan izgovor, a odrasli su, neovisno o svom dijalektalnom naslijeđu mogli čuti kako se govori standard, kako se čitaju i pišu strana i domaća imena glumaca, gostiju u studiju, zaslužnih javnih osoba.

Danas je od Pika Bodljića, otkad je Studio podlistak Jutarnjeg lista, ostala manje-više samo plešuća maskota na onoj dodjeli nagrada Jutarnjeg lista. Piko više nije relevantan, kao ni Studio koji je Veličanov serijal proglasio ni manje ni više nego briljantnim.

Ništa neobično, jer taj i takav Studio u potpunosti ide niz dlaku aktualnoj uređivačkoj politici naše javne televizije, koja se, očito, natječe u gledanosti, a ne u kvaliteti s komercijalnim televizijama, nudeći nam plitke i pitke edukativno-zabavne sadržaje za mase.

Natječe se s njihovim voditeljima i u nepoznavanju hrvatskog jezika, pa tako rijetko kad čujemo ispravno izgovoreno strano ime, dok se imena hrvatskih gostiju, kad se i izgovore pravilno, često napišu pogrešno, jer teško je uložiti malo truda u provjeru.

Tako je Kristian Novak prekršten u KristiJana. Crno more, valjda, pod utjecajem engleskog, na ekranu nam se bijelim slovima prikazalo kao Crno More.

Dnevnici koji gotovo dvadeset minuta posvete trećem mjestu hrvatske reprezentacije, a zlatne hokejaše koji su se upravo vratili ni ne spomene (iako joj je kao javnom servisu dužnost ravnopravno zastupati i manje popularne sportove i manjinsku kulturu i kulturne prakse), isti su dnevnici u kojima nam se kao veliki uspjeh našega premijera predstavlja cijena svinjske plećke.

Pitanje je samo dokle smo kao porezni obveznici, spremni financirati javni servis koji to nije? Uz izuzetak dobrih dokumentaraca, ponekad im se čisto slučajno dogodi i vrhunski gost kao nedavno, u emisiji ”U svom filmu” gospodin Mate Maras.

Sve ostalo je, nažalost, plitko i pitko, kao da gledam RTL 2 ili neku drugu komercijalnu televiziju.

Pa kad je već tako, i aktualna se uređivačka politika bazira na plitko-pitko-masovno gledljivoj koncepciji, najbolje bi bilo da se sadašnji HRT ”oplemeni” nazivom ”informacije i zabava” pa da se, kao komercijalne televizije, prepusti sudbini na tržištu, a nama, za prinudnu pretplatu, skroji i ponudi ozbiljan javni servis s visokim kulturnim i jezičnim standardima i kvalitetom programa sukladno programskim osnovama zbog kojih javna televizija i postoji i dužna je tu zadaću ispunjavati.

Kad bi imao tko, bilo bi i izvedivo. No bojim se da nema, jer je naš prvi ešalon u kulturi ešalon klimavaca, polutalentiranih ljudi koji se vuku po premijerama, zakuskama i ”klubovima stvaralaca”, jedni druge hvale, preglumljuju i tapšaju se po ramenu, isto tako jedni drugima omogućavajući vidljivost.

Ne vjerujem da ćemo baš jako graknuti na činjenicu da plaćamo nešto što nije gledljivo niti je javni servis po svojoj ulozi i programskom ”poslanju”. Više ćemo pisati komentare po fejsu i dalje poslušno plaćajući ono što većinom ne gledamo.

No ponekad samo, valja si dati oduška pa taj status quo primijetiti, pretvoriti u riječi, negdje reći i napisati. To upravo i činim. Bar na kratko, lakše se diše.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora