Crkva mora dekontaminirati ”blajburške” komemoracije

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je u subotu 13. svibnja euharistijsko slavlje u crkvi Muke Isusove u Macelju, prigodom komemoracije bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda, s početkom u 12:15 sati.

Vijest je kratka i tiha, ali iza ove vijesti se krije cijela jedna povijest promašaja i pretjerivanja što hrvatskih biskupskih konferencija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (koje zajedno odlučuju o liturgijskim aspektima komemoracije, premda su bile krive za negativne aspekte sadržaja komemoracija), što vlasti Hrvatske tako i hrvatskih predstavnika u BiH (koje su često s tih komemoracija upućivale mitomanske izjave, što, napokon, Počasnog bleiburškog voda koji se trudio, do zadnjeg atoma snage, da se zadrži proustaški kolorit konačno izbrisane strahote s kamena kojim se davala počast ustašama: ”U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”.

Nakon što su austrijska policija i parlament proglasile proustašama fajrunt, pa je i koruška biskupija isto rekla, i to najprije hrvatskim crkvenim vlastima – da se mise zadušnice na Bleiburgu neće više tolerirati ako su mjesta veličanja propalih ustaških formacija, Hrvati su stali improvizirati. Vidjelo se da su potpuno pogubljeni.

Najprije se misa za bleiburšku tragediju odigrala u Sarajevu, 2020., s izuzetno lošim posljedicama (osobito su se digli na noge sarajevski antifašisti. Tim više što kardinal Vinko Puljić u toj ne baš pametno izvedenoj misi nije govorio o stravičnim zlodjelima ustaša u samom Sarajevu za Drugog svjetskog rata), pa se dvije godine trabunjalo o svehrvatskoj žrtvi ponad Krbavskog polja na Udbini uz koreografije viđenih redikula s Lojbaškog polja, pa se vijećalo i došlo do toga da se komemorira u Hrvatskoj, ali na realnom mjestu stradanja naroda i vojske (ili vojski), što Macelj zasigurno jest, na poziciji koja nije nikomu sporna: ni rodbini stradalnika, ni Katoličkoj Crkvi ili drugim vjerskim zajednicama, ni strankama desnice, pa ni onima centra i osobito ljevice, antifašisti su također prihvatili Macelj kao mjesto pijeteta.

Podsjetimo, jer transparentnosti i autokritike od strane Crkve često nije bilo, da su članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali 23. siječnja 2023. svoje XXV. godišnje zajedničko zasjedanje u sjedištu HBK-a u Zagrebu.

Predsjedali su predsjednik HBK-a, splitsko-makarski nadbiskup i porečki i pulski apostolski upravitelj mons. Dražen Kutleša i vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK-a BiH te apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić.

Dvije biskupske konferencije zajednički skrbe za hrvatske vjernike u iseljeništvu. Upoznati su s djelovanjem zajedničkog Vijeća HBK-a i BK-a BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Među tim je zadaćama, povjerenima ravnatelju iste mons. Tomislavu Markiću, i obilježavanje ”bleiburške tragedije” sredinom svibnja.

Šturo je kazano u priopćenju s njihova zajedničkog zasjedanja, a u hrvatskoj javnosti potpuno je ispod radara prošla ipak važna vijest: ”Članovi HBK-a i BK-a BiH upoznati su i s pojedinostima ovogodišnjeg središnjeg obilježavanja spomena na Bleiburšku tragediju koja će se, pod pokroviteljstvom HBK-a i u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije, održati 13. svibnja u Macelju. Osim mise zadušnice za sve žrtve u Macelju, 12. svibnja bit će slavljena misa i u bleiburškoj župnoj crkvi. Također će biti upriličena komemoracija na Mirogoju u Zagrebu, 13. svibnja.”

Rečeno je samo to. Zatim je potvrđeno da misu predvodi mons. Dražen Kutleša.

Naravno da nas je živo zanimalo što će zagrebački nadbiskup kazati, hoće li progovoriti pomiriteljski, kako Evanđelje i duh i smisao kršćanstva traže, ili će, ne daj Bože, lupati nerealne cifre (kao što ih srpski mitomani lupaju u vezi Jasenovca) ili, upisati se na listu onih koji su o tim komemoracijama nastavljali voditi rat s Partijom i komunistima odnosno njihovim nasljednicima.

A mons. Kutleša je progovorio vrlo dobro. O tomu malo niže.

Kako bi se stvar stavila pod kontrolu i u prostoru koji je autentičan (zato je vijest važna) – jer na samom Bleiburgu masovnih egzekucija nije bilo, to su izmišljotine ustaške emigracije, a kamoli da se u tom kontekstu moglo govoriti u Udbini – i da se prekine javna sramota u koju su se doveli episkopati (zato je vijest tiha), biskupi su donijeli mudru i od ovog novinara dugo godina zagovaranu opciju: memorijalni prostor u Macelju je mjesto autentičnog stradanja naroda.

U tamošnjim masovnim grobnicama, adekvatno označenima, pronađeni su ostaci vojnika, civila i pripadnika crkvenih struktura, ubijenih od partizana na pravdi Boga.

Na Macelju su u posljednje vrijeme, uostalom, bili i dužnosnici najvišeg ranga, pa i predstavnici antifašista, i mjesto je, uglavnom, politički nekontaminirano nacionalističkim ekscesima.

Zaključno: žrtve odmazde, za koje se Savez antifašista pokajao u Zborniku radova ”Bleiburg i Križni put 1945.” objavljenom još 2007., treba s pijetetom komemorirati.

Mislim da treba napustiti sintagmu ”bleiburške žrtve”, jer je neprecizna. Naime, na Bleiburgu je narod od ustaške vrhuške izveden na prijevaru. Pavelić i kamarila su znali da od te famozne predaje britanskim snagama neće biti ništa pa je ranije već ciljao Salzburg, o čemu sam pisao mnogo puta pa i u mom ”Argentinskom romanu” (Pavelića su u Judenburgu spasili moj djed i baka Jakov Pilsel i Roza Ćosić), te zauvijek prekinuti s bilo kakvim nostalgičnim asocijacijama na NDH i njene zločinačke vojničke formacije koje se na Bleiburgu itekako veličalo.

Nadbiskup Kutleša u subotu reče ”da bi se neki narod i nacija mogli s dužnim pijetetom odnositi prema žrtvama stradanja, potrebno je da bez uzmicanja pred bilo kime ili bilo čime prihvati činjenice upravo onakve kakve jesu.

Potrebno je i da to učini neuvjetovano te da to bude trijezno, objektivno i pošteno, jer rat je uvijek poraz za čitavo čovječanstvo”, da ”Bog od nas traži da kao narod prihvatimo ovu tragediju, ona je dio naše bolne i krvave povijesti, ona nažalost još živo peče, no sada je trebamo i moramo pretvoriti u molitvu”, da ”ne tražimo zaborav već da kao narod prihvatimo žrtvu i bol ove tragedije i da se ne damo pobijediti zlom, nego da dobrim svladavamo zlo u sebi (usp. Rim 12,21).

Ono što trebamo pohraniti u svojoj povijesnoj memoriji ne bi smjeli biti nepodmireni računi koji će u našim srcima rađati namisli osvete. Nego naučimo kako ne ponavljati grijeh, jer može li se očekivati što dobra ako ustrajemo u neoprostu, u oholosti pred Bogom?”, da je ova tragedija ”ostavila u našemu narodu duboku podjelu”, ali da je ”zadaća našega naraštaja inzistirati na poštovanju istine prema svim žrtvama, što može biti vjerodostojna podloga za žuđeno potpuno nacionalno pomirenje, za prestanak politizacije povijesti i za uspostavu objektivne povjesnice”.

Učimo li išta iz povijesti?, zapitao se Kutleša i jasno kazao, redoslijedom događaja, da na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija, da su počela nakon toga, na terenu Jugoslavije itd., čime je učinio važan korak u demontaži mitologije koju su stvarali i mnogi (nad)biskupi koji su se ranije našli kao propovjednici na Lojbaškom polju.

Dakle, velika je odgovornost nadbiskupa Kutleše: on mora usmjeriti proces pročišćavanja povijesne memorije (koji je, naglašavam, kontaminiran) i pomirenja (što našem društvu jako treba) u pravom smjeru.

Katolička Crkva je dužna komemorirati, ali ne tako da veliča one među žrtvama koji su bili akteri najužasnijih zločina.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora