Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (2)

Dakle, baština ostvaruje svoju svrhu samo ako se pretvori u mudrost. Knjige koje sam spomenuo u prethodnoj kolumni, značenjem i ambicijom su nastale imajući na umu ove ciljeve.

Za razliku od anglosaksonske prakse, ostatak svijeta je opušteniji u korištenju izraza ”znanost”. Aktualna fascinacija STEM-om (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) u obrazovanju označava krizu društvenih i humanističkih ”polja znanja” u njihovoj emancipatorskoj misiji.

Kao što sam već predlagao u nekim dosadašnjim tekstovima tako ću i narednima (valjda) povremeno dokazivati kako bi ovu krizu trebalo smatrati znakom njihovog neuspjeha da svijetu pruže dovoljno mudrosti da preživi.

Svijetu, naime, ne prijeti ”kulturni marksizam” i ”ljevičarska sabotaža” od strane humanističkih fakulteta i radikalnih pojedinaca (kako već opasno preuzetno i autoritativno tvrde zapadni mediji), nego upravo nesposobnost potonjih da se nametnu i da ukažu na prave poruke civilizacijskog, kolektivnog iskustva.

Možda je ipak manje riječ o zakazivanju, a više o vrijednosnom sustavu koji ih obeshrabruje, ignorira i obezvrjeđuje u očima svih: počevši od studenata koji ih ignoriraju do fakulteta i medija koji im na razne načine pokazuju da naprosto smetaju.

(Kad bi za vrijeme predavanja ulicom ”progrmio” automobil u vrijednosti pet ili deset godišnjih profesorskih plaća, prekinuo bih predavanje i rekao studentima da, ako ih taj zvuk impresionira, zajedno samo gubimo vrijeme.)

Takozvana ”neutralna”, ”objektivna”, podređena znanost samo je hranila snage ubrzanog, bezobzirnog razvoja. Takozvane egzaktne znanosti ionako nisu vodile računa o društvu, a nove znanosti, kao, primjerice, ekonomija posve su zakazale. Barem na Zapadu.

Blistava dva stoljeća sociologije i nešto kraća fascinacija antropologijom, donijela su golemo znanje. To kontemplativno iskustvo nekad u trijumfalnom opticaju u modernom društvu, sve je više ograničeno na elitne sveučilišne kampuse i predstavlja zapuštenu baštinu.

Ali i na kampusima i u rijetkim institucijama to iskustvo ostavlja utisak da je u refugiumu, nekom pribježištu, kao sklonjeno u donjon – onu posljednju najvišu kulu koja se brani kad je tvrđava već, zapravo, zauzeta.

Sumorni i nemilosrdni gospodar, davni kapitalizam, danas se čini kao malo retardirani humanist, ali ipak…

Međutim taj stvarni kapitalizam, vlasnik tvrđave, je zapravo već decenijama uništen, lišen impliciranih moralnih obaveza, dakle i sam pretvoren u sredstvo – u neku novu društvenu paradigmu proizašlu iz financijalizacije gospodarstva i odstupanja od ideala građanskog društva.

Neoliberalni poredak je od kapitalizma uzeo samo pohlepu, ali ne i svijest o vrijednosti rada. Trgovina je preuzela sudbinu svijeta i ostvarila kontrolu nad proizvodnjom, ne samo nad njenim tradicionalnim osobinama (kao što je rad i stvaranje viška vrijednosti) nego i nad ponudom i potražnjom.

Ta je manipulacija bila omogućena pervertiranjem banaka od posuđivača novca u investitore i vlasnike posla. Nakon toga je neoliberalni ”kapitalizam” još samo navukao masku demokracije, a svjetski financijaški vrtlog (u ime opsesivnog burzovnog kasina i mega profita) usijao se do najisplativijeg posla na svijetu – ratova.

Nije bilo institucionalne, javne memorije da ikome ista poruči o prošlosti koja je sve to vidjela i doživjela na nekom drugom, a ipak istom mjestu povijesti.

Ako profesije ne razumiju bit te promijenjene paradigme svijeta, ne znam kako mogu sudjelovati u njegovoj sudbini. Kojem se to svijetu obraćaju bibliotekari i arhivisti i kustosi? Možda se čini da ga ova prva dva zanimanja mogu ignorirati, ali što i kome trebaju reći muzeji?

Pa i to je samo pogled iz spomenute kule, jer ako nastavimo šutke podrazumijevati da je smisao države, dakle organiziranog građanstva, da monetizira baš sve i omogući potpunu privatizaciju svega, onda kultura neće biti izuzeta.

Privatizirana kultura i baština su ujedno i kraj njihove društvene iskoristivosti. Nažalost, ako su koncertne dvorane, kazališta i opere postale dio cancel culture, onda je otvoren ambis iz kojeg će biti teško izaći.

Zato su današnji društveni procesi, često instinktivno, shvaćeni kao medijevalizacija, jer to jest isto mjesto na spirali vremena. Stoljeće ili pola unatrag, u vremenima kad nismo mislili da će se svijet, odnosno bar njegov Zapad, amerikanizirati, činilo se zgodnim velike stjegonoše brutalnog kapitalizma zvati ”barunima pljačkašima”.

To su, kako sam i sam pisao (u knjizi ”Eternity does not live here any more”) redom osnivači ili bar glavne mecene najvećih američkih muzeja. I njihovi filantropski, mecenaški podvizi upravo u muzejskom sektoru kao da su najavili tu novu stvarnost koja nam se može ponoviti u izravnijem obliku posve privatiziranih kulturnih institucija.

Baruni pljačkaši su postali gigantske, anonimne korporacije. Da, može se dogoditi da nemamo ni načelnu vlast nad svojom društvenom memorijom.

Integritet ljudskog bića u svoj svojoj osebujnosti napadnut je sistemski (kao izopačeno, post-demokratsko društvo) i tehnološki (kao dehumanizirano, upravo post-humanističko društvo).

To novo društvo koje gledamo u nastajanju je po formi demokracija, po kvaliteti ohlokracija, po suštini diktatura ”jednog postotka”, a socijalno prekarijat: nešto između sužanjstva, kmetstva, robovanja i samodokinuća.

Metoda će se sastojati od induciranja sve više bolesti i sve više poroka, sve manje kvalitete i sve više iluzija. Ne radi se romantičnoj organiziranoj zavjeri, mimo rastućeg, bezumnog grabeža vlasti i moći, ma u kojem obliku se mogle konzumirati.

Umjesto mudrosti imat ćemo sve više (nepotrebnog) znanja, a umjesto slobode bit ćemo naprosto sve više izlišni – nepotrebni.

Javna memorija bi zato trebala biti dio strategije preživljavanja čovječanstva, jer dnevno otkrivamo da naše ”nevidljive” gospodare scenarij kraja ljudske vrste zapravo ne zabrinjava.

Te memorijske institucije i njihovi poslenici trebaju nam postati sigurne kuće gdje ćemo biti u prilici provjeravati i svoj humanizam i stvarnu stvarnost.

Treba nam utočište dok traje drama predaja sudbine čovječanstva pohlepi ”jednog postotka” i njihovim ”generativnim, unaprijed obučenim transformatorima”, kako nas uči naziv najnovijeg chatbota.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora