Konac epohe artističkih visova Berbera, Likara i Hoze

Nedavno je u Klagenfurtu okončana životna odiseja bosanskohercegovačkog likovnog umjetnika, podrijetlom iz Varaždina, Franje Likara. Nažalost to je bila treća po redu smrt velikih slikara i grafičara koji su Bosnu i Hercegovinu pozicionirali u sami vrh svjetske likovne umjetnosti.

Prvi nas je napustio Mersad Berber, potom Dževad Hozo, a eto sad i najstariji među njima Franjo Likar, za kojeg mogu ustvrditi da je bio i žanrovski i stilski najraznovrsniji u ovoj trijadi velikana.

Mersad Berber postavio je ne samo u bosanskohercegovačkoj nego i hrvatskoj likovnoj umjetnosti, u slikarstvu, grafici i scenografiji, iznimno visoke standarde korespondentne umjetničkim visovima najznačajnijih europskih likovnih ostvarenja.

Berber, bio je član Ruske akademije, a uspješno je djelovao i kao profesor Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, ostavio je ne samo izvanserijska ostvarenja u grafici i slikarstvu, već je postao reperom široke recepcije bh umjetnosti na europskom i američkom art prostoru.

Njegova djela krase neke od najprestižnijih europskih galerijskih prostora. Taj sin Bosanske krajine čiji ciklusi ”Tempo sekondo”, ”Rom Beriša”, ”U slavu Velaskeza” su trajne, svevremene gozbe za sladokusce slikarstva i grafike, ali po ocjenama najrelevantnijih europskih likovnih kritičara i dosezi kojima se europska umjetnost konca dvadesetoga stoljeća kontekstira u ”panteon” svjetske umjetnosti uopće…

Dževad Hozo kao grafičar autor je likovnoga opusa duboko inspiriranog bosanskom medijavalnom umjetnošću, stećcima kao civilizacijskom tečevinom koju je možda ponajbolje verificirao Miroslav Krleža stavljajući ovaj bosanski ”mramor” u središte pariške izložbe.

Hozine su grafike svojevrsno poniranje slojevima bosanskohercegovačke povijesne sedimentacije. Sa rijetkom senzibilnošću njihovoga kontekstiranja u silovitost značenja suvremene umjetnosti uopće, a ne samo i isključivo grafike.

Kao rijedak majstor grafičkih umijeća Hozo je i na teorijskom planu bio rijetko uspješan i nadahnuti mislilac, pa je tako stvorio, po mišljenju mnogih autoriteta u svijetu, jedinstvenu knjigu ”Umjetnost multioriginala”, koja je i povijest grafičkih vještina i umjetnina kojom rezultira, udžbenik za likovna učilišta, ali i umjetnički doseg sama po sebi.

Posebno su vrijedne i likovne opreme knjiga i drugih publikacija, u koje je talenat, znanje i virtuozitet unio ovaj umjetnik. U poznom dobu svoga življenja Hozo je otvorio novi stilsko žanrovski pravac svoga stvaralaštva, rijetko nadahnuta traganja u prostorima vizualnosti realizirane mobitelom…

Poslije drugosvjetske vojne u Bosnu i Hercegovinu, odnosno njenu artističku stvarnost, dah istinske inovativnosti unio je Franjo Likar.

Pojavivši se kao sasvim nekonvencionalan slikar autentičnih izražajnih sredstava Likar svojim opusom, koji će u međuvremenu obogatiti i teatarskim scenografijama, od kojih posebno valja izdvojiti onu za predstavu redatelja Željka Oreškovića prema tekstu Anrija Rusoa Carinika ”Osveta ruske sirotice” u Narodnom pozorištu Sarajevo…

Franjo je Likar iznimno vješto spajao slikarstvo, grafiku i svojevrsnu skulpturalnost. Posljednja njegova sarajevska izložba priređena u središnjem bosanskohercegovačkom Thalijinom hramu bila je svojevrsni likovni performans u znaku likovne slojevitosti postizane oneobičajenim tkaninama, te jednom umjetnikovom stilskom determinantom posljednjih desetljeća, svojevrsnom erotskom likovnom signalizacijom.

Svjesno vezući stvaralaštvo i izlagačku aktivnost ove trojice umjetnika uz naslovnu sintagmu ”konac epohe” hoću akcentirati ono gorje, one artističke visove koje su ostavili generacijama i bosanskohercegovačkoj umjetnosti u naslijeđe ostvarujući epohu golemih umjetničkih uzleta, otvarajući prostore daljim traganjima ne samo u ”štafelajnom” slikarstvu, nego i hrabrim, ponekad i ”heretičkim” traganjima u prostorima kombiniranih tehnika instalacija, kompjutorske umjetničke akcionosti…

Konac epohe obilježene djelima Berbera, Likara i Hoze predstavljao je istinski trijumf umjetničkih prodora u novo, neistraženo i do tada nesaznato.

Zato i ovaj zapis o čarobnjacima bh likovnoga izričaja u vremenima zasigurno i naklonjenijim tragalaštvu u likovnoj umjetnosti.

Smisao pisanja o suvremenoj bosanskohercegovačkoj umjetnosti je između ostaloga u njenoj kompatibilnosti sa tijekovima recentne likovne umjetnosti u Europi i svijetu.

Dvojica od pomenutih umjetnika mogli bi unatoč svojoj originalnosti ”pronaći” estetske inačice, dok je u slučaju Mersada Berbera to gotovo nemoguće. Naime, i u pogledu estetskih određenja, ali još i više glede sredstava kojima se ovaj slikar i grafičar služio pri ostvarenju svojih polifonih kompozicija, on je sličniji nekim renesansnim majstorima negoli umjetnicima dvadesetoga stoljeća.

Berber, koji je nerv za vizualnost ponio iz roditeljske kuće rastući uz tkalački ”stan” svoje majke, sceničnost i originalnost svoje slikarske lingve razvijao je i rijetkom senzitivnošću za neke epohe svjetskog slikarstva, a njegov filozofski ”vjeruju” temeljen je i na iznimno uzoritom obrazovanju…

Njegova osjetilnost za literaturu i njene razvojnice bila je formirana u luku između listina guste prozne i poetske misli Miroslava Krleže i ”domaće” tako mu bliske poetske sadržajnosti, lirike njegovoga zavičaja, poglavito Skendera Kulenovića i Branka Ćopića.

I sam sam se uvjeravao u Berberovo uzorno literarno filozofsko lucidno rezoniranje izravnim razgovorima sa umjetnikom, a o njegovom ”drugovanju” literarnim čarolijama najtačnije, ali i najnadahnutije je pisao akademik Abdulah Šarčević.

Koliki je, pak, doprinos bosanskohercegovačkoj umjetnosti sve trojice umjetnika epohi koju su obilježili lucidne kritičke prikaze i eseji, ostavio je našemu dobu akademik Muhamed Karamehmedović.

Sva tri ova umjetnika na svoj način bogatila su ne samo stilsko žanrovsku gamu bh umjetničkog prostora nego i iznimno atraktivno širila su glas o jednom izuzetno propulzivnom periodu ne samo likovne umjetnosti nego umjetničkog stvaralaštva uopće u najznačajnijim godištima poraća drugosvjetske vojne.

Period Likarevog slikanja u njegovom posljednjem umjetničkom i tvoračkom staništu u Klagenfurtu doprinio je da bliski kontakti sa zapadnoeuropskim stvaraocima i izlaganje u austrijskim i hrvatskim galerijama zasvjedoče o neobično snažnim proplamsajima europskih recentnih art kretanja u djelima iznimno bogate kolekcije slikarstva, grafike i različitih kombiniranih tehnika ovoga po mnogo čemu profetskog stvaraoca u ex jugoslavenskim prostorima.

Stvaralaštvo Dževada Hoze iz njegove posljednje faze što žanrovski pripada kompjutorskom videoartu na svoj način je otvorilo nove stranice i potpuno nepoznate putove bosanskohercegovačkih umjetničkih smjeranja.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Demostarizacija Alekse Šantića
    •  Sinan Gudžević, genij s Golije
    •  Suvremenost pripovjedanja Svetlane Broz
    •  Pero Zubac nije pjesnik jedne pjesme
    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora