Dario Kordić, njegovi kumiri i moralni deficit

Bila sam uvjerena da ne poznajem čovjeka, pa ni na razini svakodnevnog, običnog života i njegovih okolnosti i odluka, koji bi rekao da bi učinio sve navlas isto kao prije dvadeset, trideset godina, a tu podrazumijevam i sebe samu.

Prva bih, i svoje najbolje odluke, koje bi (a malo ih je) i danas bile iste, sa sadašnjim životnim iskustvom i emocionalnim kompetencijama koje sam stekla, provela na drugačiji način i izbjegla mnoge komplikacije i teškoće. O nekima bih, pak, iz današnje vizure, odlučila potpuno drugačije.

No onda je bilo onda, imala sam godina iskustva i zrelosti koliko sam imala i u skladu s tim postupala sam najbolje što sam znala. Druga je stvar je li to bilo i objektivno najbolje i za mene i za okolinu.

Većina ljudi iz mog bližeg i daljeg kruga, izražava isto. Nije to ono patetično ”Eh, da su mi ove godine i ona pamet”, nego jednostavno smo svjesni da smo imali manje godina i emocionalnih alata, a i nešto uže vidike nego danas, i da je to prirodno svojstveno sazrijevanju i unutarnjoj izgradnji.

Mislila sam, dakle, da čovjeka koji bi postupio navlas isto kao i prije trideset godina, ne poznajem. Ispada ipak, da ga poznajem – Darija Kordića. Nije da sam ga željela i birala upoznati, dogodilo se to stjecajem okolnosti kada je njegova supruga Venera s djecom doselila na Trešnjevku i postala župljanka moje župe, sv. Josipa, u drugoj polovici devedesetih.

Na jednak način upoznala sam i Tihomira Blaškića i suprugu mu Ranku. U to sam vrijeme nedjeljom pomagala u župnom uredu, kad nije radila gospođa koja inače radi i, često, nekad i svakodnevno, pila kavu s tadašnjim župnikom i pokojnom sestrom Boromejom.

Venera i Ranka, bile su u izričaju svoje vjere, vrlo različite. Ranka, ljubazna i samozatajna, svraćala bi u župni ured samo kad je nešto zaista i trebala, samo sam je dvaput vidjela u auli na kavi sa župnikom, vješto je otklanjala priče o našim generalima, herojima kojima se ne smije suditi govoreći otprilike:

”Bio je rat, i rat nosi svoje, i kad je čovjek, kao kršćanin svjestan da je dužan braniti civile od protjerivanja i pokolja, a da to može, kad se iscrpe sve druge mogućnosti, samo borbenim djelovanjem, u kojem će ubiti drugog vojnika biti nužnost samoobrane. No moj Tiho se uvijek vodio riječima kardinala Puljića: ‘Crtajte mape kakve hoćete, dijelite teritorije, križajte granice, ali nikad ne prekrižite čovjeka kojeg zateknete’. On je to svojim djelovanjem nastojao i vjerujem i nadam se da je u tome, bar većim dijelom uspio”.

U to vrijeme bila je trudna, no jasno je rekla da je njen suprug spreman dobrovoljno otići u Haag i da ga nitko ne treba izručivati, jer on je spreman podnijeti odgovornost za sve što je možda učinio krivo.

Iz njenog stava, bilo je razvidno da je rat za nju, kao kršćanku, nepredviđeno zlo koje ne biraš, i da je obrana nužna, no izbjegavala je svako veličanje svog supruga, na govor o tome kako naše generale ne smijemo izručiti odgovarala je da će njen suprug otići sam i dobrovoljno.

Venera je, pak, uvijek nasmijana, i u pristupu otvorena i srdačna, bila stalni gost na kavama kod župnika. Puno je i rado govorila o svojoj vjeri, što i koliko moli, kako se Dario utječe Majci Božjoj.

Bila sam jednako ljubazna prema njima objema, jednako ih pozdravljala i upitala kako su, Ranku i kad će bebica, nisam radila u pristupu nikakvu razliku, iako mi je Ranka zbog svog stava i samozatajnosti bila srcu draža.

Darija u to vrijeme, do pred sam odlazak u Haag, nisam viđala. Njih su se dvije također pozdravljale, i znale razmijeniti koju riječ. Sve do momenta političkog zaoštravanja, kada se Blaškića počelo požurivati u Haag, iako je on molio samo tri tjedna do mjesec dana jer mu je supruga bila pred samim porodom i želio je biti uz nju, vidjeti dijete i onda otići.

Bilo je jasno da će se braniti dokumentima koji dokazuju da Ahmići nisu bili njegova zapovjedna odgovornost, da je i on kao zapovjednik obrane Srednje Bosne, primao naredbe od samog predsjedništva političkog vrha Herceg Bosne, kao i druga zapovjedna linija koja je, neovisno o njemu, djelovala u Ahmićima.

Svatko tko je pratio tadašnja politička zbivanja, sjeća se i da je polako izranjala teza o tome da se mora birati između interesa obrane ratnog digniteta RH i obrane Blaškića, i dok se njega praktički guralo u Haag, politički vrh u RH, se dugo i konzistentno opirao Kordićevom izručenju.

Jasno je i zašto, jer je postojala nada da će sve ostati na pojedinačnoj i zapovjednoj odgovornosti i da se neće ići na političku odgovornost onih koji su obranu Herceg-Bosne i organizirali i izdavali zapovijedi samim zapovjednicima.

Onda se dogodio onaj pretres Blaškićeva ureda u MORH-u i pretres njegova stana, iako mu je supruga samo dan prije izašla iz rodilišta, iz ureda su mu odneseni dokumenti na kojima je temeljio svoju obranu i dokazivao da on nije zapovijedao počiniteljima pokolja civila u Ahmićima, no u konačnici, Haški sud je svojim kanalima ipak pribavio te dokumente.

Tada je, kako sam čula u župi, došlo i do neugodne rasprave između Venere i Ranke i njih dvije su jedna prema drugoj zauzele distancu. Sjećam se još krštenja Blaškićeva sina, nakon kojeg se Ranka postupno povlačila iz župe da bi se naposljetku potpuno povukla, kad su obojica već bila u Haagu.

Župnik je na moja pitanja o Blaškićima diplomatski izbjegao odgovor, govoreći uvijek da se i on čudi što Ranke nema. Venera je, pak, bivala sve više uključena u župne aktivnosti. Jednom mi se župnik požalio da je župljani ne prihvaćaju: ”A njenoj vjeri nisu ni do koljena”.

Upitah ga tada: ”A Vi ste taj koji proniče srca i bubrege i zna dubinu i istinu nečije vjere?”

On je to okrenuo na šalu, odgovorio mi šeretski: ”Žaki, Žaki, uvijek imaš poneku otrovnu strelicu spremnu, daj popij si kavicu” i rekao da će se začas vratiti, nestavši iz prostorije.

Prisustvovala sam još jednom kavi na kojoj je bila Venera, neposredno nakon povratka iz posjeta suprugu u Haagu. Sjećam se da je pričala kako on cijele dane moli, i kako mu se jedne večeri ukazala BDM i rekla da ne brine ništa jer ga njezina pomoć i zagovor štite.

Predstavila ga je kao mistika i isposnika, župnik je to svesrdno poticao, a ja sam ustala i rekla: ”Oprostite, ja moram ići”. Bilo mi je stvarno previše.

Promijenile su se i moje poslovne okolnosti, pa sam prestala volontirati u župnom uredu, i prorijedila kave, a one na kojima je bila Venera i na kojima bih prisustvovala sličnim pričama o zatvorskim ukazanjima i potpuno izbjegla.

Ubrzo se promijenio i župnik pa je i to bila okolnost koja mi je išla na ruku da se u potpunosti izmaknem. Ostala sam pjevati u zboru nedjeljom, no sve bliske kontakte i ulazak u neki povjerljiv krug u kojem je Venera zauzela mjesto i kod novog župnika sam prekinula.

Godine su prošle i Dario se vratio iz Haaga. Znamo kakav mu je doček organiziran na aerodromu, a u župi je bio jednako spektakularan.

Došla sam na tu misu, jer me zanimalo što ima za reći kad se bude obraćao okupljenima u crkvi. Govorio je o teškim uzničkim danima u Haagu, o tome kako mu je molitva uvijek davala snagu i kako nije gubio nadu, jer je znao da je radio ispravnu stvar za Hrvate u ratnim okolnostima. Velikodušno je istaknuo kako oprašta svima onima koji su svjedočili protiv njega i onima koji su pomogli da završi u haškom zatvoru, jer kršćanski je oprostiti.

Očekivala sam, da zamoli oprost svih onih koji su zbog njegovih političkih odluka i odgovornosti stradali, pogotovo civila, što je primarno kršćanski. Autorefleksija, i pokajanje. Niti jedne riječi, svako pokajanje je u potpunosti izostalo.

Zaključila sam tada da je nacija njegov kumir kojem se klanja, kojem je podređeno sve, pa i Evanđelje, te da on i ja nismo brat i sestra u Kristu, jer Krista kakvom se on klanja ja ne poznajem, i nije moj učitelj.

Udaljila sam se prva, nakon završetka mise, ne kaneći ga pozdravljati i tapšati, jer sam zaključila da čovjek ima ozbiljan moralni deficit, a s takvima ne želim imati posla, ako ikako mogu birati.

U dva navrata nakon toga, u crkvenom dvorištu smo se sreli, on je prvi put, neposredno nakon povratka sa širokim osmijehom zakoračio prema meni, vidjela sam da mi kani pružiti ruku, odzdravila sam bez osmijeha i produžila dalje.

Tako je bilo i drugi put, još nekoliko puta smo se sreli ja sam odzdravila kad bi me pozdravio i produžila dalje, a u svakoj prilici nastojala sam izbjeći da si priđemo dovoljno blizu, pa i prelaskom na drugu stranu ulice ako bih ga vidjela da ide u mom pravcu. Naposljetku je shvatio.

Veneru i dalje pozdravljam i ona mene. Čak sam negdje, duboko u sebi i pomislila da je možda, nakon toliko godina, kad sve nije tako svježe promislio i da bi možda danas bio spreman zamoliti oprost rodbinu žrtava iz Ahmića. Do neki dan, kad je postalo jasno da bi on sve navlas isto, kako je sam rekao.

I onda, iz Kordićeve rodne Busovače, stiže evanđeoski glas fra Marija Katušića, gvardijana samostana u Fojnici, koji se vrlo jasno osvrće na činjenicu da je netko, tko sebe smatra vjernikom, kadar izjaviti da bi sve što je učinio, navlas isto ponovio, očito i zlo za koje je politički odgovoran i zbog kojeg je osuđen.

Osvrnuo se i na sve one, koji su najbliži crkvama i džamijama, puna su im usta vjere, ne propuštaju ni jedan obred, tradicionalno su i običajno religiozni, a u njihovim postupcima vjera se ne prepoznaje.

I fra Ivo Marković ranije se, pišući o svojim ratnim iskustvima s Kordićem, osvrnuo na njegovu naglašenu pobožnost rekavši kako se on po povratku iz Haaga predstavljao kao mistik, obraćenik i čovjek duboke vjere, iako je već površnom teološkom analizom jasno da tu nema ni traga istinskoj vjeri i obraćenju.

U istinskoj vjeri, čovjek najprije i najdublje osjeti pokajanje, potrebu čišćenja duha, a nju slijedi i potreba za snažnim zaokretom prema traženju oprosta, miru i pomirenju, što je sve kod Darija izostalo.

Nacionalizam je, kako kaže još jedan bosanski fratar, fra Ivan Šarčević, u svojoj bezbožnosti tako podatan, on tako zna, on se tako predstavlja religioznim, a zapravo je kumirstvo. Kumirstvo, koje se, dodala bih, služi vjerskim da bi pridalo naciji božanske atribucije i vjersko izjednačilo, a u konačnici i podredilo interesima nacionalnog i političkog.

Srećom, kumirstvo i njegovi poklonici, uvijek se lako prepoznaju. A istina o njima je ona, koju trebamo biblijskim rječnikom ”vikati s krovova”, u obranu čovječnosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi

> Svi tekstovi ovog autora