Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti

Prije dvije godine objavio sam na Autografu tekst pod naslovom ”Dodir i riječ, dobri doktori znaju, univerzalni su lijekovi”.

Na taj me tekst podsjetio nedavno održan okrugli stol o zdravstvenoj pismenosti. Mislim da je poticaj za održavanje okruglog stola spoznaja da nema više granica između pouzdanih i neprovjerenih informacija.

Kao liječnik koji temelji medicinska znanja na dokazima pišem ovaj tekst iako ne posjedujem čvrste istraživačke pokazatelje, već što je u načelu greška, polazim od pojedinačnih primjera i vlastitog iskustva. Dopustite mi u uvodu podsjetiti na gore navedeni tekst iz 2021.

”No treba reći da medicina temeljena na dokazima nosi i jednu opasnost; opasnost da se izgubi dodir i riječ. Sve te objektivne metode mjerenja, slikovne obrade kao kompjuterizirana tomografija i ultrazvuk, laboratorijske pretrage, molekularne analize i druge, nezaobilazni su suvremeni dio medicinskih dokaza. Bez njih je nezamisliva ispravna dijagnoza, na njima se temelji izbor liječenja.

Nužnost je stalno pratiti i uvoditi nove metode kako bi se povećala njihova osjetljivost, točnost odnosno objektivnost. To uvelike olakšava klinički rad; greške su značajno manje. No eksplozija primjene tehnologije u medicini nikako nije kriva da su dva nezamjenjiva segmenta pregleda i liječenja u medicini potisnuta. To su dodir i riječ.

Unatoč velikom napretku ne postoji zamjena za klinički pregled. EKG i UZV srca su puno objektivnije i osjetljivije metode od kliničkog pregleda srca. Pregled trbuha i palpacija organa ne može zamijeniti UZV trbuha, jetre i slezene. Zato ne čudi pristup da se ”zaboravi” klinički pregled. Pogotovo danas kada je vrijeme za pregled bolesnika ograničeno i često puta kraće od 15 minuta.

Zašto pregledati trbuh, pipati jetru i slezenu kada imamo objektivan nalaz ultrazvuka trbuha. Zvuči logično. Dapače doktor ima upravo ono što mu je potrebno za pristup medicini koja se temelji na dokazima.

Međutim, klinički pregled ima sasvim jednu drugu dimenziju, nešto što tehnologija nema i nikad neće imati. Kliničkim pregledom ostvaruje se neposredni kontakt između bolesnika i liječnika. Pregledom i dodirom liječnik otvara put neizmjerno važnog povjerenja. Bolesnik se ne osjeća kao objekt prepušten hladnim strojevima. Došao je na pregled baš zato što treba povjerenje i osjećaj sigurnosti da je u pravim rukama.

Smisao dodira upotpunjuje riječ. Svi nalazi, slikovni i laboratorijski, te klinički pregled samo su juha bez soli, ako nema razgovora. Približiti medicinski problem riječima, vještina je koja se samo dijelom može ‘naučiti’, a dijelom je dio endogenog zapisa svakog liječnika.”

Zato, po mom mišljenju, važan dio medicinske pismenosti, o čemu se raspravljalo na okruglom stolu, leži u dobrom odnosu između pacijenta i liječnika. Danas se taj odnos sve više pretvara u tzv. medicinski trokut – pacijent, liječnik, računalo.

Nedavno sam slušao izlaganje američkog liječnika o medicinskoj bazi podataka američkih državljana. Za nekoliko godina svi će podaci za sve američke državljane biti u računalu. Tako će se zdravstveni djelatnici gdje god bili, a licencirani su da koriste bazu podataka, vrlo brzo informirati o zdravstvenom stanju određene osobe.

Moći će računalnim putom predložiti obradu i opet pomoću računala provjeriti nalaze i predložiti liječenje. Na taj način liječnik odgovoran za određenu osobu, bez neposrednog kontakta, može brzo procijeniti zdravstveno stanje i predložiti način liječenja.

Već pri unošenju medicinskih pokazatelja u bazu uočio se problem. Iznimno raste komunikacija liječnik – računalo i potom računalo – pacijent. Sve je manje komunikacije liječnik – pacijent.

I kod nas je sve više prisutan taj vid komunikacije. Iako u istoj sobi, zbog niza razloga liječnici ipak sve više ”razgovaraju” s računalom, a sve manje s pacijentom. Pacijentova pitanja i nedoumice ostaju i dalje bez odgovora, pa mu ostaje kao izlaz ”razgovor” s računalom.

A za pravilnu interpretaciju svega što se u računalu navodi potrebno je odgovarajuće predznanje. Jer veliki broj informacija u računalu o vlastitom zdravstvenom problemu ako ih se pravilno ne interpretira stvara još veću anksioznost, dodaje nove nepoznanice i ne pomaže pravilnom odnosu pacijenta prema bolesti, odnosno razumijevanju bolesti i liječenja te pozitivnog prihvaćanja liječenja.

Treba naglasiti da osobe koje vjeruju liječenju prolaze znatno bolje od onih drugih. Zato je pravilan razgovor pacijenta i liječnika optimalan pristup prihvaćanja bolesti i načina života s njom.

Naježim se kada pomislim na drugi mogući scenarij za nekih 30 do 50 godina. Medicinske probleme bi trebali, sve na to danas upućuje, rješavati roboti-liječnici. Ovisno o podacima kojima raspolažu u bazi podataka roboti će kreirati ispravne dijagnoze i liječenje. Možda će biti programirani i da odgovaraju na pitanja, ili će odgovor biti: nema podataka za navedeno pitanje…

Možda je i moguć odnos povjerenja pacijent, računalo i robot-liječnik. Možda će robot-liječnik odgovoriti na sva pitanja, možda će posvetiti dovoljno vremena za pacijenta.

No ostaje nešto nedorečeno. Hoće li se osjetiti zadovoljstvo odgovorom, prepoznati iskra povjerenja u pogledu pacijenta i nadasve mogućnost da s njim nevezano razgovarate o najbližima, o politici, o najnovijim događajima u nas i u svijetu?

Može li robot utješiti osobu koja boluje od neizlječive bolesti?! Ili će suhoparnim ”žao mi je” odaslati poruku koja to nije. Hoće li robot ikada moći postati socijalno biće!? Hoće li robot prepoznati taj tako važan dio odnosa liječnika i pacijenta? Na taj se način gradi međusobna prepoznatljivost i povezanost. Hoće li vas nakon izvjesnog vremena oslovljavati s ti ili vi…?

Zato, prema mom iskustvu, odnos liječnik – pacijent ima gotovo odlučujuću ulogu u zdravstvenoj pismenosti.

Naš današnji zdravstveni sustav jako je daleko od željenog odnosa liječnik – pacijent. Postoji veliki broj liječnika koji nastoji razgovorom ukazati na ispravan put dijagnostike i liječenja. A za to treba imati vremena!!! Pacijenata je sve više, a liječnika sve manje.

S druge strane razgovor ne oduzima samo vrijeme. Razgovor emotivno troši. Nasušno potreban za pacijenta često je emotivna frustracija za zdravstvenog djelatnika kada suočava pacijenta s teškom bolesti.

Nakon takvog razgovora koliko god iskusni i vješti bili, nije moguće za nekoliko minuta ”zaboraviti” tog pacijenta i koncentrirati se na drugoga. To je u svakodnevnoj praksi i gotovo redoviti slučaj. Siguran sam da bi robot-liječnik to puno lakše, brže i bez frustracija riješio.

I na kraju, ako se nastavi gore navedeni scenarij možda ćemo pacijente pretvoriti u pacijente-robote?! Mislite li da je to moguće?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži
    •  Koliko bi u nas trebao zarađivati vrhunski liječnik?

> Svi tekstovi ovog autora