Protiv Hamasa moguće je biti samo ako ste protiv Netanjahua

Odakle toliko i takvo svrstavanje u krvaviji koja je na Bliskom istoku započela 7. listopada? Ljudi vide žrtve samo na jednoj strani, a zlo samo na drugoj strani. I onda su u stanju racionalno i emocionalno opravdavati i nešto što nikad dosad nisu opravdavali.

Jedni će, na primjer, reći da su bolnice i vrtići u Gazi legitimne vojne mete, jer da je Hamas izgradio svoja uporišta pokraj ili ispod bolnica i vrtića. Drugi će, opet, prethodni pokolj na jednom izraelskom omladinskom festivalu legitimizirati činjenicom da je 1948, protiv volje lokalnoga arapskoga stanovništva, tu uspostavljena država Izrael.

Jedni će u palestinsko-izraelskoj povijesti u dvadesetom stoljeću precizno zabilježiti sve masovne zločine koje su Židovi (Izraelci) počinili nad muslimanima (Palestincima), dok će drugi u tom istom vremenu precizno zabilježiti sve masovne zločine koje su muslimani (Palestinci) počinili nad Židovima (Izraelcima).

I skoro da u javnosti, hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj, srpskoj, ali i zapadnoj, američkoj i europskoj, neće postojati diskurs koji bi u isto vrijeme podrazumijevao, primjećivao, bilježio sve masovne zločine, bez obzira na to tko ih je počinio.

Zašto je tako? Zato što se ljudi informiraju u skladu sa svojim uvjerenjima, tojest u skladu s ideološkim algoritmima, koji im život čine jednostavnijim. A onda i zato što više ne postoje mainstream mediji, ne postoji televizija, a nema ni novina, koji bi najprije o događajima izvještavali s uvidom u obje strane, niti komentatora koji bi događaje komentirali razumijevajući ih na kompleksniji način.

Čak i da je ispod dječjeg vrtića sklonište vođe Hamasa, to vrtić ne čini legitimnom vojnom metom. Čak i ako se u kolima hitne pomoći voze vojnici Hamasa, to kola hitne pomoći ne čini legitimnom vojnom metom. Čak i kada bi bila do kraja istinita legenda prema kojoj su Židovi 1948. na nečijoj tuđoj, recimo arapskoj zemlji, stvorili svoju državu, pokolj izraelskih mladića i djevojaka na omladinskom festivalu bio bi jednak zločin.

Ta židovska djeca, rođena ili odrasla u Izraelu, tu su starosjedioci, kao što su (vjerojatno) starosjedioci i oni koji su ih ubijali.

U razumnom svijetu vrijeme se ne mjeri po Bibliji (tojest Starom zavjetu), ali se u istom tom razumnom svijetu vrijeme ne mjeri ni po Kur’anu. Tako bi trebalo biti, a čini se da više nije.

Nije, ne samo dok slušamo ljude po ulici i na trgovima, nego tako nije u govorima političara i istupima do maloprije razumnih i pribranih intelektualaca, pisaca, povjesničara.

I svi su u prilici da s pravom u onoj drugoj strani, među onima koji su se svrstali drukčije od njih, vide bezosjećajne, nepravedne, propagandom manipulirane i koječime zadojene ljude. Pravo je vrijeme da se gube prijatelji.

Od 1948, kada je koalicija ujedinjenih arapskih zemalja prvi put napala upravo formiranu židovsku državu, pa u nizu ratova koji su se odvili u sljedećih sedamdesetak godina i upisali se ne samo u veliku povijest, nego i u našu svakodnevicu i kulturu, te u privatne kalendare naših života, krv se prolijevala u Palestini i zločin se nastavljao na zločin, osveta se nadovezivala na osvetu, a da mi u tome, zapravo, nismo sudjelovali. Ili nismo sudjelovali navlačeći na sebe uniforme i ulazeći u emocionalna stanja zaraćenih strana.

Jugoslavija je od 1967. bila sasvim propalestinski angažirana, Jaser Arafat bio je naš veliki prijatelj, prekinuti su diplomatski odnosi s Izraelom, podrška PLO-u i arapskoj stvari podrazumijevala je prodaju oružja i municije, a ponekad, bogme, i sklanjanje palestinskih terorista po zagrebačkim i beogradskim hotelima, ali ne samo da se dobro pazilo da se antisemitizam ne dopusti ni u metaforama, nego je u svakom trenutku bila dostupna literatura koju bismo mogli okvalificirati proizraelskom, kao što je i u komentarima uglednijih i slobodnijih novinskih pisaca i intelektualaca nijansiranje događaja bilo precizno izvođeno, bez prevelikih proarapskih sentimenata.

Vrijedi, recimo, pogledati po dokumentacijama kako 1972. zagrebačke i beogradske novine izvještavaju o palestinskom pokolju nad izraelskim sportašima u olimpijskom selu u Münchenu.

Nakon što je Izrael 1982. provalio u Libanon i okupirao dijelove teritorija susjedne države, ne bi li vojno porazio PLO, u Beogradu su u lipnju 1982. održane propalestinske demonstracije. Zapaljena je lutka s natpisom Juden, viđen je transparent na kojem je pisalo: “Judini sinovi – osvetićemo Bejrut!” Incident je neugodno odjeknuo, premda se o njemu pisalo i govorilo samo na marginama javnosti.

Konstatacija da je 1982. vladao nedemokratski, a 2023. vlada demokratski sustav niti je utješna, a nije baš do kraja ni tačna. Jest da je Jugoslavija bila jednostranačka zemlja i da su postojala jasna ograničenja političkog pluralizma, ali te 1982. novine su bile mnogo ozbiljnije, ali i slobodnije u izražavanju različitih mišljenja i stavova nego danas.

Činjenica da u javnosti nije bilo antisemitizma proizlazila je iz prosvijećene i slobodne javnosti, a ne iz političkog diktata. Iz političkog diktata je, valjda, moglo proizaći odsustvo mržnje i predrasuda prema suprotnoj, dakle arapskoj i muslimanskoj strani, na kojoj su bila naša nesvrstana braća i sestre.

Hrvatska radio televizija društveno je sponzorirano Vladino i HDZ-ovo glasilo, što se osjeti i u tretmanu rata na Bliskom istoku. HRT ne propituje stvarnost, nego je priređuje upravo onakvom kakvom je doživljavaju i tumače Andrej Plenković i njegova skupina.

Dakle, HRT je do kraja i bez ostatka vjeran istinama Benjamina Netanjahua. Palestinska stradanja na HRT-u su, u boljem slučaju, tretirana kao posljedica elementarne nepogode. To kod dijela javnosti stvara bijes i frustraciju. I što je pogubnije, iz toga se rađa neravnoteža u percepciji stvarnosti.

Jedni će HRT-ovom propagandom nadohranjivati svoje predrasude prema muslimanima, islamu i arapskom svijetu, kao i prema svojim susjedima čija imena i naglasci zvuče ponešto orijentalnije. Dok će drugi, u otporu prema HDZ-u i prema HRT-ovoj propagandi, iz dana u dan nadograđivati istine koje su u suprotnosti s onim režimski proklamiranim. I tako će se stvarati novi model predrasude prema Židovima i Izraelu, kojima će biti nadograđene, ispunjene i potvrđene one već postojeće, premda neko vrijeme možda i hibernirane stare tradicionalne predrasude i omraze.

Antisemitizam je civilizacijski poremećaj, bolest zajednice koja se kroz povijest, sve do današnjih dana, pokazala neizlječivom. Poput virusa koji spava dok god su uvjeti za njegovo razmnožavanje nepovoljni.

Nevjerojatno je i duboko uznemirujuće koliko je u mjesec dana rata na Bliskom istoku prokuljalo antisemitskih sadržaja po medijima, na društvenim mrežama, u desnim i lijevim glasilima, po ulicama i na trgovima.

A nema nikakve protuteže, jer protuteža ne može biti dehumanizacija, obezljuđenje i medijski teror nad Palestincima, koji se jednako provode na Sajmu knjiga u Frankfurtu ili po europskim nogometnim forumima, kao i u zvaničnim europskim i američkim političkim krugovima.

Protuteža antisemitizmu ne može biti ni lažni filosemitizam ljubitelja izraelskog ratovanja po Gazi. Upravo je suprotno: nema goreg antisemitizma od pružanja legitimiteta raketiranju vrtića, bolnica i bolničkih kola u Gazi. Onaj tko to ne shvaća, neće u ovoj priči, koja je za sve nas jednako važna kao i za Židove i Arape, nikada shvatiti ništa.

Društvene mreže, kao i komercijalni mediji, osim što publici nastoje pružiti sadržaje koji ih zanimaju, sve čine da svijet prilagode onoj slici svijeta koju njihova publika ima u glavi. Pa će vam onda, ukoliko vjerujete u zavjere masonstva, svjetskog židovstva i američkih bankara protiv nedužne arapske sirotinje, kojoj su pridruženi i svi muslimani svijeta, pred oči prema fejsbučkom algoritmu izlaziti upravo takvi sadržaji koji će potvrđivati faktičnu istinitost onoga u što vjerujete.

Onom, pak, tko vjeruje u nešto što je suprotno tome, premda je jednako ludo kao i to vaše, izlazit će pred oči sve što on poželi. Pritom, ni vi, ni on, nećete biti svjesni da se vaši sadržaji razlikuju, i da je cijeli Facebook poput vijesti Televizije Tirana iz onoga starog jugoslavenskog vica: kako počinje dnevnik na Televiziji Tirana? Počinje s dobra vam večer, druže Enveru Hoxha.

Facebook svakoga svog klijenta tretira kao svoga Envera Hoxhu, pa mu emitira vijesti kakve upravo on hoće.  I kao što je albanski diktator u jednom trenutku izgubio kontakt sa stvarnošću, jer više nije imao po čemu znati što je stvarno, tako svaki građanin koji danas ne čita neke relativno ozbiljne novine i ne promatra svijet iz barem dva ugla, onoga vlastitog i onoga antagonističnog, sebi protivnog, u situaciji je Envera Hoxhe. Ili u boljem slučaju samo ne zna tko mu glavu nosi.

I još jednom: na strani žrtava u Gazi moguće je biti samo ako se je na strani žrtava u Izraelu. Protiv Hamasa moguće je biti samo ako se protiv Netanjahua. Premda žrtve nisu iste, premda zločinci nisu isti. Premda ništa nije isto.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Bolesni smo od toga što naš pogled na rat u Gazi i Izraelu određuju algoritmi na društvenim mrežama).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora