Kako ozbiljno shvatiti državnog odvjetnika?

Ona njemu Radosti, on njoj Lipa. U nekoliko je sati to postala jedna od upečatljivijih dramskih situacija u ovih trideset i kusur hrvatskih godina. Publika je žudno čekala nastavke serijala. Dok se službena javnost skandalizirala nad time što joj deklarirani, premda ne i učlanjeni hadezeovac i prijatelj – ili poznanik s kave! – svih uglednijih kriminalaca u državi postaje državni odvjetnik, ili kako se to preciznijim jezikom kaže, državni tužitelj, običan svijet bio je opčinjen nečim drugim. 

Ona će njemu Radosti, jer to je način na koji žene iz naših zbrđa i zagora neprimjetno preokreću uloge u patrijarhalnoj drami i komediji. Umjesto da ga po imenu zovu, susjeda koji im treba učiniti uslugu, recimo donijeti bocu plina s benzinske, ili im ubrzati proceduru izdavanja građevinske dozvole, poznanika koji je malo preglasan u ophođenju i vulgaran u komplimentima, ili muškarca za kojeg bi željele da im postane nešto više od prijatelja, one ga časte epitetima, smišljaju mu nadimke: Milo, Srećo, Junače, Radosti…

Na taj način ona će preduhitriti svaku njegovu inicijativu – a muški su, znamo, u ovom i ovakvom svijetu vrlo inicijativni – i vodit će dalje razgovor tako što će ga, kao zmija štakora, kao Casanova nedužnu sobaricu, hipnotizirati ako ne pogledom, onda tom jednom riječju.

“Di si Radosti!”, reći će mu. I premda on nije baš takva budala da pomisli kako u toj riječi postoji išta veće i sadržajnije od jedne folklorne konvencije, toliko strane i tuđe zagrebačkom bontonu i običajima, ipak će mu u djeliću sekunde svaki put srce zaigrati, pa će pomisliti da je on doista njezina Radost.

U ovome ledenom svijetu, u ovoj pustoj samoći, i oženjenom je muškarcu milo da drugoj ženi, makar samo ovako, bude Radost njezina. To sigurno zvuči upečatljivije i snažnije nego da ti rođena žena izgovori najljepše nešto što se na hrvatskome jeziku izgovoriti da. (Ja ne znam što bi to bilo, jer ja ti nisam rođena žena.) Pa tako, u trenutku izgovaranja ili ispisivanja te čarobne formule “Di si Radosti!”, i svakoga budućeg njezina ponavljanja – a srce u času zaigra kao što je zaigralo i prvi put – žena preuzima glavnu ulogu. Ona postaje prvi glas u svakom razgovoru.

On joj, pak, odgovara: “Di si Lipa!” Inferiorno, onako kako mu je jedino preostalo. Doista, u hrvatskoj i hadezeovskoj stvarnosti ona jest lijepa, ona je Kninska Kraljica, uz tvrđavu i predimenzioniranu zastavu na tvrđavi ona je simbol Hrvatskog Kraljevskog Grada. I mnogo više i življe od simbola.

Kad mu je rekla Radosti, pružila mu je priliku da joj kaže Lipa. Bez toga, on joj se ne bi mogao tako obratiti. Nije on takav, možda dok ne popije. I nije u opisu patrijarhalnog muškarca, barem ovoga našeg, da tako neugledan i sitan, skockan u odijelu i s kravatom, neučlanjeni hadezeovac, mnogo većoj ženi, govori Lipa. Uostalom, nije li njeno Radosti samo ješka na vrhu udice? Nije li to način na koji poduzetne i borbene žene iz zagore rješavaju problem s muškom navalentnošću?

“Dođi k meni, sam sam”, obrati joj se on u neko pusto zagrebačko predvečerje, u neki romantični akšam. I tu se publika preobrazi! Naime, do tog trenutka su ona i on još uvijek mogli biti dvoje distanciranih građana, koje je samo folklor zabrđanskih žena doveo u stanje retoričke bliskosti. Ali “dođi k meni, sam sam” replika je koja će uzbuditi i načas preporoditi Hrvatsku, kao nekad, dok je još bilo dobrih domaćih filmova i televizijskih serija.

“Dođi k meni, sam sam”, veli budući glavni državni odvjetnik dugogodišnjoj osumnjičenici i optuženici za ovo i ono. A ona njemu najprije kaže: “Ahaaa”. Pa je zatim na neko vrijeme nestaje. I onda ga pita: “Di?” Pa kad joj on odgovori gdje stanuje, ona mu kaže: “Ajde negdi bliže gradu”. Nakon toga on se više ne javi.

Vjerojatno postoji način na koji bi muž svih hrvatskih muževa A. P. protumačio ovu poruku u skladu s hadezeovskim sofizmom da ni laž kad hadezeovac laže nije laž, nego je reducirana istina, ali iz perspektive publike koja prati ovaj višednevni dramolet, poziv “dođi kod mene, sam sam” znači samo to da bi oženjeni muškarac usput nešto pripičoknuo, pa ako prođe, dobro je prošlo, a ako ne prođe, onda nikom ništa.

U osnovi, sav muški svijet razapet je između dva ekstrema. Na jednoj je strani onaj koji će svoj svjetonazor, društvenu moć i ugled, materijalno bogatstvo i izbor društva u kojemu se kreće marljivo dovoditi u sklad s prilikom da što češće, što lakše i što efikasniji izgovori: “Dođi kod mene, sam sam.” Na drugoj je strani onaj koji će prije živjeti u doživotnom celibatu, prije će si, da tako kažemo, svojeručno odrezati spolovilo i oba jaja, nego što će ikada ijednoj ženi izgovoriti ili napisati: “Dođi kod mene, sam sam.”

Veći dio muškoga svijeta je, naravno, negdje između. S tim da je Freud skroz u pravu, barem kada su Balkanci u pitanju: svaka muška težnja prekomjernoj moći i visokom položaju u vezi je sa željom da se sa strane nešto pripičokne. 

Šta je ona prvo pomislila kad joj je stigla poruka koja je preobrazila Hrvatsku? Šta je ona prvo pomislila kad joj je stigla poruka koju je većina žena neuškopljene imaginacije doživjela kao da im je stigla u njihove vlastite mobitele? Malo se k’o i uplašila, malo je k’o i proklinjala svoju jezičinu – nas je, pak, podsjetila na onu Elvisa J. Kurtovicha: “Nosila je ljepotu k’o prokletstvo!”, ali ubrzo se sabrala i odgovorila mu: “Ajde negdi bliže gradu”.

Te četiri riječi proslavile su je kod ženskoga roda, ili one goleme većine žena kojima je barem jednom u životu stigla takva poruka, ili su se barem jednom u životu našle u riziku i kušnji da budu pripičoknute.

Je li to bila slučajnost, zla sreća, nehotična dosjetka, metak lutalica, tek Lipa je otresla Radost svoju kao lažljivu suzu s trepavice. Golem je muški ponos, da nastavimo sa starim Freudom, duboka je muška strepnja da mu se mili organ neće oprijeti sili zemljine teže, ali ne daj Bože da ti ikad bude upućeno: “Ajde negdi bliže gradu.” I naravno da je nakon te njezine poruke njemu crkao telefon i da je tek sutra opet mogao normalno funkcionirati.

Priča o Radosti i o Lipoj mogla bi biti napisana kao osma priča uz sedam “Smiješnih ljubavi” Milana Kundere. Ali teško da postoji književni postupak koji bi mogao proizvesti onu autentičnost koju je izveo dobri gospodin Slučaj, kada je odigrao cijeli ovaj igrokaz pred očima hrvatske javnosti.

Ne, nije to moglo biti namješteno, jer ni urednici, ni novinari, ni uskoci i poskoci, ni sve tajne i obavještajne službe ovoga svijeta ne mogu tako izvesti priču da svi njezini akteri, uključujući nju i njega, A. P.-a i njegove vlasti, državne organe i kompletno pravosuđe, kao i publiku od stotina tisuća muškaraca koji se pomalo osjećaju kao Radost i stotina tisuća žena, od kojih je svaka pomalo Lipa, ovako odigraju cijelu priču. Sve sa zapletom, dramskim vrhuncem i raspletom, i sve s tom paradoksalnom, tipično kunderijanskom oprekom između vedre trivijalne erotike i smrtne ozbiljnosti režima koji upravo postavlja državnog tužitelja, čiji je zadatak da, pored ostalog, osujeti smiješne ljubavi i onemogući one koji bi ih pripovijedali.

Pouka Kunderinih priča, kao i pouka najslavnijeg dijela pripovjedne i romaneskne češke književnosti iz vremena socijalizma, u tome je da vlasti mogu doista sve i da službe imaju doista svakog, ali trajno su nemoćni pred onim najbudalastijim elementarnim muško-ženskim nagonima, kao i pred tom majmunskom navadom građana da se smiju svemu i svačemu.

Netko je na zaštitnim skelama i tarabama koje okružuju Mimaru u beskrajnoj poslijepotresnoj obnovi napisao “DI SI RADOSTI” i “DI SI LIPA”. Na žalost, to nisam bio ja. Odavno su me već stigle godine, a nemam ni društvo uz koje bih se time bavio. I već sljedećeg jutra oba su grafita prebrisana.

Nećemo sad o tome koliko (dana, mjeseci, godina…) po Zagrebu opstaju rasistički, mrziteljski ili naprosto glupi grafiti. Ne možemo o tome u ovoj vedroj pripovijesti o lijepoj probisvjetki i o plahom sudčiću. Nego bismo o tome koliko samo natmureni i ozbiljni moraju biti mužjaci u vlasti koji će narediti brisanje ovakvih grafita.

Ili je možda u tome stvar da ne bi bilo lako ozbiljno shvatiti državnog odvjetnika kojemu osumnjičenica tako odgovori na: “Dođi k meni, sam sam”?

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Smiješne ljubavi ili kako ozbiljno shvatiti državnog odvjetnika koji kaže: “Dođi k meni, sam sam”?)

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora