Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava

Nakon otprilike petnaest godina odlučio sam kao novinar Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu podnijeti po treći put tužbu protiv Republike Hrvatske.

Namjera mi je provjeriti može li neovisni novinar ostvariti pravo na nepristrano i pravično suđenje nakon što je objavio dvije publikacije u kojima se kritizira praksa Međunarodnog suda u Strasbourgu. Pitanje je postoji li praksa da se Sud u Strasbourgu izuzme, ili izuzme dužnosnika iz toga Suda, a rješavanje tužbe povjeri nekom sudu ili dužnosniku bez sumnje u nepristranost suda ili pojedinca iz suda?

Još 2009. godine je Europski sud za ljudska prava u sporu Grčar protiv Hrvatske (Application no. 22715/09) presudio u korist Hrvatske.

U više navrata su me ”pravno zabetonirani” mozgovi u Hrvatskoj pokušali ”diskvalificirati” javnom ocjenom ”da sam izgubio u Strasbourgu”.

Nikada, međutim, tu presudu Europskog suda za ljudska prava nisam doživljavao kao osobni obeshrabrujući poraz.

Naprotiv, na osnovu novinarskog istraživanja toga sudskog spora objavio sam publikaciju ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava”, koja je prevedena i na engleski jezik (dostupno na webu NSK i ivicagrcar.weebly.com).

Nisam tu presudu doživljavao kao ”osobni gubitak” jer nisam ni podnio tužbu radi zaštite osobnih pravnih interesa. Jednostavno, tužbu sam podnio kao novinar na čije novinarsko pitanje su po nalogu tadašnjeg premijera Ive Sanadera uskratili odgovor tadašnja ministrica pravosuđa Ana Lovrin i ”aparatčik” iz tog ministarstva Boris Koketi.

Ako je objektivno netko u tome sporu ”izgubio”, onda je to hrvatska javnost kojoj je uskraćen možda blagovremeni odgovor na novinarsko pitanje o korupciji ministara i ostalih moćnih dužnosnika njihovim imenovanjima u nadzorne odbore tada još uvijek dobrostojećih hrvatskih tvrtki (primjerice, Ine, Poštanske banke, brodogradilištima i ostalim).

Ipak, 2010. godine i javnost je doznala ponešto o korupciji u hrvatskoj vladi unatoč sudskim zataškavanjima, osobito nakon uhićenja (ex)premijera Ive Sanadera i pravomoćne presude protiv HDZ-a također zbog korupcije.

Usporedno sa spomenutim postupkom (Application no. 22715/09) u Strasbourgu su u predpostupku (bez suđenja) odbili još jednu moju (novinarsku) tužbu okvalificiravši je nedopuštenom.

Tu drugu tužbu podnio sam također zbog uskraćivanja odgovora na novinarsko pitanje. A pitanje je glasilo: Koliki su, prema podacima iz Registra koncesija, prihodi državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada.

Podsjećam, prihodi od koncesijskih i rudarskih naknada su formalno javni, Registar koncesija je isto formalno javni registar, a i prihodi državnog proračuna su također formalno javni. Apsurdno, tužba Sudu za ljudska prava zbog uskraćivanja odgovora novinaru o spomenutim (javnim) prihodima je – nedopuštena!

Iz Suda u Strasbourgu mi je dostavljena na ”papiriću” neobrazložena odbijenica da je tužba ”nedopuštena”, zatim da im više ništa ne pišem te da će svi moji dopisi upućeni Sudu biti uništeni.

Zanimljivo, taj ”papirić” potpisala je izvjesna Elica Grdinić. Dakako, ”papirić” je bio u suprotnosti s člankom 45. Europske konvencije ”da se na svaku tužbu mora odgovoriti pisanom i obrazloženom odlukom”.

Nakon primitka ”odbijenice na papiriću” potpisanom od Elice Grdinić novinarski sam istražio i objavio publikaciju o Elici Grdinić kao hrvatskoj obavještajki upućenoj formalno iz Ustavnog suda na zadatak u Sud u Strasbourgu da u predpostupku eliminira za Hrvatsku ”nezgodne” tužbe. Publikacija ”Sprečavanje informacija o uskraćivanju prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava” dostupna je u digitalnom obliku na webu NSK i na e-adresi: ivicagrcar.weebly.com

Odgovor na novinarsko pitanje o prihodima državnog proračuna od koncesijskih i rudarskih naknada uskraćen je upravo u vrijeme Sanaderovog deala s Mađarima za vlasništvo u Ini, jer Ina je tada bila najveći koncesionar u Republici Hrvatskoj.

Ovu treću po redu tužbu podnosim kao vjerojatno u Hrvatskoj najstariji registrirani freelancer.

No tekst tužbe sam morao napisati sam, jer hrvatski odvjetnici, redom svi koje sam pitao bi li me zastupali, odbili su to. Najčešće uz obrazloženje da ne bi uzeli freelanceru 2.000 eura, kolika je tarifa za pisanje tužbe Sudu u Strasbourgu, jer će sigurno i ta tužba u predpostupku (bez suđenja) biti proglašena nedopuštenom.

Smatram da se većina upitanih odvjetnika u biti plaši mogućih komplikacija koje bi mogli imati zastupanjem novinara na Sudu u Strasbourgu u postupku protiv Republike Hrvatske, a priča se i da se vodi neka evidencija o zastupanju na Sudu u Strasbourgu u kojoj ”negativni bodovi” ne slute na dobro za buduće poslove odvjetnika na ”zlu glasu” da olako prihvaća zastupati na međunarodnim sudovima klijente u sporovima protiv Republike Hrvatske.

A što nakon svega misliti o odvjetnicima iz Hrvatske. Pa to sam objavio još 4. veljače 2004. godine u tjedniku Lider u članku ”HOK traži da odvjetnici postanu doušnici financijskih inspektora”. I kasnije, da ima nekoliko odvjetnika koji se ne boje, i koji rade za svoje stranke i ne odaju vlastima podatke koje su im povjerili klijenti.

U međuvremenu, da mi ne ”iscuri rok” napisao sam i predao tužbu bez pomoći odvjetnika.

S obzirom na to da je dopušteno naknadno uključivanje odvjetnika u postupak i nakon što je tužitelj sam napisao i predao tužbu, uz pomoć prijatelja i kolega pokušavam pronaći odvjetnika izvan Hrvatske u Europskoj uniji.

I gle, javili su mi da predlažu odvjetnika iz Njemačke, čovjek je načelno prihvatio da me zastupa u postupku protiv Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava, naravno, ako u predpostupku moju tužbu prethodno marljivi djelatnici sudskog Odjela za Hrvatsku ne eliminiraju.

Kao neovisni novinar objavio sam dvije publikacije te više kritičkih tekstova o radu Suda u Strasbourgu. Postavlja se stoga i pitanje ima li novinar nakon objavljivanja niza kritičkih napisa o radu Suda pravo na nepristrano i pravično suđenje na tom Sudu?

U podnijetoj trećoj tužbi Europskom sudu za ljudska prava navodi se uz priložene dokaze da je potpisanom novinaru uskraćeno pravo na pravično suđenje (čl. 6. Konvencije), pravo na slobodu izražavanja (čl. 10. Konvencije), pravo na djelotvorni pravni lijek (čl. 13. Konvencije) te da je u sudskim postupcima diskriminiran kao novinar suprotno članku 14. Konvencije o zabrani diskriminacije.

U postupcima na Upravnom sudu u Zagrebu (prvostupanjski sud) i na Visokom upravnom sudu RH (drugostupanjski sud, nisu razmatrani predloženi dokazi o uskraćivanju prava na žalbu i kontrolu zakonitosti u tijeku upravnog postupka, zatim nisu provedeni postupci utvrđivanja postoje li u pravomoćnom zapisniku Upravne inspekcije činjenično utvrđeni razlozi za ukidanje čak tri sporna rješenja o ovrsi istog duga, nisu provedene kontradiktorne usmene rasprave itd.

Ustavni sud RH koji je odbacio ustavnu tužbu potpisanog novinara, nije se u odluci pozvao ni na kakvu sudsku praksu, iako je već ranije odlučivao o nezakonitostima u radu Porezne uprave i to osobito u predmetu U-III-6002/2011 od 11. listopada 2012. godine.

Ustavni sud RH je time otklonio primjenu vlastite sudske prakse, za što nije dao nikakvo obrazloženje.

Uz tužbu se prilaže, uz ostale dokumente i dokaze, i kopija dopisa ministra financija u kojemu se intervenira u Upravi režimske HTV da urednicima zabrani suradnju s novinarom – tužiteljem. Potpisani novinar je gostovao u emisiji HTV-a o temi odmazda poreznih i sudskih vlasti, posebno komentirajući spomenutu odluku Ustavnog suda U-III-6002/2011.

I nakon te TV emisije tadašnji ministar financija upućuje ravnatelju HTV-a pismo u kojemu s pozicije vlasti zahtijeva da se više u emisije HTV-a ne zove potpisanog novinara kao gosta neovisnog komentatora, jer ”nanosi štetu Poreznoj upravi i Ministarstvu financija”. I poslušnici s HTV-a su otada zaista prestali surađivati s potpisanim novinarom.

Istina, ne očekujem da se išta promijenilo u izbjegavanju tužbi iz tranzicijskih zemalja na Sudu u Strasbourgu.

Ali namjera mi je obratiti se za pomoć i zaštitu organizacijima Amnesty, Transparency, Reporterima bez granica, Europskoj federaciji novinara i ostalima.

A red je da prethodno, govorom pravnika rečeno, ”iscrpim sva pravna sredstva”.

Premda sam još uvijek upisan u Registar poslovnih subjekata u Fini
(MB: 80226256 djelatnost: 6391 – novinske agencije J – INFORMACIJE I KOMUNIKACIJE) kao samostalni novinar, 77 godina mi je, stopostotni sam invalid i unatoč tome što još objavljujem, sve manje imam snage nositi se kao pojedinac protiv moćne države Hrvatske.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje
    •  Urušavanje koruptivnog sustava vlasti u pravosuđu

> Svi tekstovi ovog autora