Aldous Huxley vlastitim riječima (1)

1.Predgovor

Okrugle godišnjice dobar su povod za sagledavanje događaja i ideja koje ih neizbježno prate. Iz tog suodnosa činjenica i misli proizlaze, naime, iskustva i znanja koja se javljaju kao putokazi koji podsjećaju gdje smo bili i gdje se nalazimo. Jednako važno, takvom refleksijom pažljivijem promatraču pruža se prilika za uvid ili barem nagovještaj mjesta, kako onog toponimskog tako i misaonog, kamo se privremeno ili trajno zaputio.

Taj put nije bez svojih izazova. On ne samo da često vijuga, već ponekad zahtijeva i vraćanje kako bi se napredovalo. Prepoznavanje ove kontradiktornosti i izučavanje njezinih pojedinih paradoksalnosti vjerojatno nisu jedine metode kojima se može doći do spoznaje. Dapače, sigurno je da će uslijed svoje upravo opisane neugledne vanjštine spomenute metode biti zapostavljene zarad svojih imenom zvučnijih alternativa.

U 20. stoljeću djelovao je profesor, književnik, novinar i umjetnički kritičar čiji se misaoni i stvaralački modus temeljio upravo na proučavanju onog naizgled proturječnog, nekonvencionalnog, a ponekad i bizarnog sadržaja koji ispunjava kako različite svjetove u kojima se ljudska svijest već čvrsto nastanila tako i one svjetove za koje postoje naznake, ma koliko neznatne bile, da bi do njih spomenuta svijest tek mogla doprijeti. Taj čovjek bio je Aldous Huxley.

Kada se piše o okruglom kalendarskom povodu, on je dvostruk. S jedne strane, u vrijeme pisanja ovoga teksta 2023. godine približava se 60. godišnjica Huxleyjeve smrti 22. studenoga 1963. godine. S druge strane, 26. srpnja 2024. godine navršit će se 130. godina njegova rođenja 1894. godine. Pored ove neumoljivosti brojeva, međutim, djeluju i sile koje još većom snagom privlače pažnju današnjeg čitatelja prema stvaralaštvu Aldousa Huxleyja. U svrhu pojašnjavanja tog djelovanja potrebno se još nakratko zadržati na noti paradoksalnosti.

Na engleskom govornom području uvriježena je izreka ,,što se stvari više mijenjaju, to više one ostaju iste“. Primijenivši analogijom tu formulu na Huxleyjevo djelo i izvršivši manju intervenciju iste može se napisati sljedeće: “Što je protek vremena veći, čini se da i relevantnost misli Aldousa Huxleyja u jednakoj mjeri postaje veća.”

Kao najočigledniji primjer toga najčešće se uzima Vrli novi svijet, njegovo najpoznatije djelo kojim se s Jevgenijem Zamjatinom (Mi), Georgeom Orwellom (1984.) i Rayjem Bradburyjem (Fahrenheit 451) uvrstio među utemeljitelje distopijskog žanra književnosti u 20. stoljeću. Na ovome mjestu, međutim, nužno je podsjetiti i na ključnu razliku koja izdvaja Huxleyja od nabrojanih autora i njihovih djela.

Dok Zamjatin, Orwell i Bradbury nude distopijsku viziju svijeta čiji se polazni principi temelje na zatiranju svake individualnosti sredstvima prinude, Huxley uzima potpuno suprotan pristup. On, naime, umjesto društva utemeljenog na strahovladi nudi tehnološki iznimno napredno društvo obilja i zabave koje takvim svojim kvalitetama pridobiva duše i srca ljudi ili, kako je to Huxley sažeo “društvo koje primorava ljude da zavole svoje ropstvo”.

Prema Huxleyju, takav pristup vladajućih u Vrlom novom svijetu ne proizlazi iz nikakvih altruističkih motiva, već iz čisto pragmatičnog obrazloženja da je vlast utemeljena na iskrenoj ljubavi svojih podanika dugoročno puno stabilnija od one koja se iscrpljuje održavanjem reda brutalnom silom. Iz istog razloga, ona je na duge staze i puno veća prijetnja za svakog čovjeka koji će iz ovog ili onog razloga izbjeći tu zamku ideološki potpirenog konformizma. Taj disident će, naime, teže pronaći one koji dijele njegovu patnju i osjećaju potrebu za promjenom statusa quo u odnosu na društva koja koriste otvoreno nasilje u svrhu stabilnosti jer se u takvim “primitivnijim” zajednicama puno lakše identificirati s onima koji to isto nasilje trpe.

Ne bi bilo pogrešno zaključiti da se Huxley opisanim pristupom udaljava od klasičnog pojma distopije – izopačene utopije, te da zapravo otvara potpuno novi žanr antiutopije – negacije utopije, ali u svrhu već ranije spomenute metodologije možda bi najelegantnije bilo napisati da on svojim stvaralaštvom i mišlju utjelovljuje daljnji evolucijski, antiutopijski korak u žanru distopije kao krovnom pojmu.

Ostavivši po strani ovu teoretsku dilemu, na praktičnu razinu Huxleyjeve relevantnosti u našem vremenu vraća nas još jedna izreka koja se često veže uz njegovo ime: “On je sve to napisao kao upozorenje, ne kao uputu.”

Čini se da se suvremena društva demokratskog predznaka po mnogim svojim osobinama približavaju onome na što je Aldous Huxley cijeloga života upozoravao. Između ostalih, to su sve veća prožetost svakodnevnog i profesionalnog života tehnologijom, uspon tehnokratskih, usko specijaliziranih zanimanja, izloženost najširih masa sveprisutnim sadržajima popularne kulture koji nameću vrijednosti i upravljaju diskursom te posljedična dehumanizacija čovjeka koja za konačan cilj ima preobrazbu pojedinaca i svega što ih čini takvima u amorfnu masu potrošača kojom se po želji i potrebi može uspješno manipulirati.

Huxley u nabrojanim pretkazanjima nipošto nije usamljen, međutim, on se nije zadovoljio sigurnom i ugodnom ulogom zlogukog proroka što je, uvjetno rečeno, lakši dio zadaće društveno angažiranog intelektualca. Ono čime se Huxley pridružuje puno malobrojnijoj skupini jest njegovo nastojanje da na izazove budućnosti ponudi rješenja lucidnost kojih ne samo da služi kao dokaz razmjera kreativnosti njegove mašte, već i u jednakoj mjeri hrabrosti njegova duha.

Jedinstvenost Huxleyjeva stvaralaštva očituje se u spoju staroga i novoga. Tako on spaja učenja starih civilizacija sa suvremenim znanstvenim otkrićima te ono racionalno i duhovno u čovjeku. Zadržavši stav neopterećen predrasudama, Huxley se posljedično približava integraciji tih naizgled suprotstavljenih strana ljudskoga bića

Pred čitateljem se nalazi šest prijevoda koji uključuju tri Huxleyjeva predavanja i tri njegova  televizijska intervjua. Te javne nastupe on je održao potkraj svoga života u rasponu od 1958. godine do 1962. godine. Svojim slijedom prijevodi su organizirani tako da je svako predavanje popraćeno sadržajno bliskim intervjuom.

U prvom predavanju naslovljenom Konačna revolucija Huxley govori o procesu standardizacije i kontrole stanovništva uz pomoć metoda poput hipnoze i sugestije te o tehnikama manipulacije utemeljenima na znanjima koja proizlaze iz područja farmakologije i neurologije. Kao mogući neželjeni ishod on predstavlja takvu situaciju “kojom ljudi mogu biti primorani da uživaju u stanju stvari (sužanjstvu) u kojem po bilo kojem standardu oni ne bi smjeli uživati”.

U pratećem intervjuu koji je vodio Mike Wallace on pobliže analizira djelovanje prenaseljenosti, pretjerane organizacije i tehnologije u smjeru sve manje slobode u čiju obranu kao rješenje predlaže različite metode obrazovanja i decentralizacije. Negativan potencijal tehnologije on naročito ističe u kontekstu propagandnih sredstava te podsjeća “da postoji određeni broj tehnoloških sredstava koje može koristiti svatko tko želi ubrzati proces udaljavanja od slobode i nametanja kontrole”. U vezi s prethodnim Huxley posebno naglašava “kako je cijena slobode vječna budnost”.

U drugom predavanju naslovljenom Vizionarsko iskustvo Huxley opisuje povijesne i suvremene načine stupanja u stanje svijesti koje se može nazvati vizionarskim ili mističkim. Prema njemu, takva svijest omogućuje doticaj s onim dijelovima uma koji su inače nedostupni ili teže dostupni. Metode koje navodi temelje se na različitim pristupima poput onog psihološkog, fiziološkog ili kemijskog. Huxley posebno ističe važnu ulogu koju u opisanome smislu ima i umjetnost.

U pratećem intervjuu koji je vodio John Lehmann, on nam približava svoj odnos spram pisanja koje opisuje kao “najbolji način za razbistriti vlastiti um”. U nastavku intervjua Huxley na općenitoj razini govori o romanu kao narativnoj formi. Kao posebno zanimljiv detalj vrijedi istaknuti da on izvanrednom pronicljivošću (još 1958. godine!) predviđa uzlet zvučne knjige (“usmene književnosti”) kao dominantnog narativnog oblika u budućnosti.

U trećem predavanju naslovljenom Ljudski potencijali Huxley ističe “kako još uvijek postoje veliki potencijali za racionalnost, privrženost, dobrohotnost i kreativnost koji i dalje ostaju latentni u čovjeku”. Pri tome on posebno naglašava važnost diferenciranog obrazovanja za djecu koje bi se trebalo temeljiti na individualnom pristupu i humanizmu kao vrijednosnoj odrednici. Za krajnji cilj u kontekstu razvoja ljudskih potencijala on uzima benevolentnost, ljubav i dobrotu. Kao glavni mehanizam za ostvarivanje navedenog on uvodi svjesnost koju opisuje kao “jednu od apsolutnih vrijednosti života čovjeka”. Nasuprot tome, kao jedan od najvećih izazova Huxley predstavlja problem iznalaženja učinkovitih načina kojima bi se nasilni, regresivni porivi u čovjeku mogli na siguran način razriješiti bez štete po društvo.

U pratećem intervjuu koji je vodio Herman Harvey on predstavlja inteligenciju i ljubav kao dva neizostavna elementa u životu svakoga čovjeka. U nastavku, Huxley upozorava na zamke nacionalizma i militarizma te s time u vezi govori o “ekološkom problemu čovjeka na Zemlji”. Konačno, Huxley zastupa ideju životnog principa koji se temelji na alternaciji između mudre aktivnosti i mudre pasivnosti, a koji sažima riječima da “moramo biti u stanju primati kako bismo bili u stanju davati”. U tome kontekstu on iznosi i izreku Meistera Eckharta: “Ono što primam kontemplacijom, dajem van ljubavlju.”

Pored sadržajne originalnosti, tekstovi nude i jedinstveni uvid u Aldousa Huxleyja kao čovjeka. Kao materijali za prijevod, naime, poslužile su snimke predavanja i intervjua ukupnog trajanja nešto više od tri i pol sata. U tome podužem vremenu provedenom s Huxleyjevim glasom, a u slučaju intervjua i slikom, prevoditelju se pružila prilika, ali istovremeno i izazov da sve ono što je bilo sadržano u jednom tonu, naglašenom slogu, izrečeno ironično ili humoristično, određenom dinamikom i kadencom te popraćeno odgovarajućim govorom tijela pokuša prenijeti u zapisanoj riječi. Jednostavnije izraženo, ovaj prijevod nije samo pokušaj prijenosa sadržaja, već i nastojanje da se izgovorena misao kao neposredan izraz ljudskosti transponira u zapisanu riječ. Zaključno, ne želeći niti na trenutak narušiti interpretacijsku autonomiju poštovanog čitatelja, prevoditelj izražava nadu da je u tekstovima koji slijede uspješno preneseno istinsko čovjekoljublje koje iz staloženih riječi Aldousa Huxleyja snažno i nepokolebljivo odzvanja.

Luka Draganić

listopad 2023. godine

2.Aldous Huxley vlastitim riječima

2.1. Konačna revolucija[i]

Možemo reći da su u prošlosti sve revolucije u biti bile usmjerene na mijenjanje okoline kako bi se promijenio pojedinac. Tako je došlo do političke revolucije, ekonomske revolucije pa i vjerske revolucije u vrijeme reformacije. Sve one smjerale su, kako kažem, ne izravno na ljudsko biće nego na njegovu okolinu tako da je modifikacijom okoline bio postignut, ponekad uklonjen, učinak na ljudsko biće.

Smatram da smo danas suočeni s pristupom nečega što se može nazvati konačnom revolucijom – zaključnom revolucijom u kojoj se može izravno djelovati na um-tijelo bližnjeg. Suvišno je reći, neka vrsta izravnog djelovanja na ljudski um-tijelo odvijala se od početka vremena, ali ono je generalno bilo nasilne prirode. Tehnike terora poznate su od pamtivijeka i ljudi su ih koristili s više ili manje domišljatosti, ponekad s krajnjom grubošću, ponekad dobrim dijelom s vještinom stečenom u postupku pokušaja i pogreške dok su pronalazili najbolji način korištenja mučenja, zatvaranja i ograničenja raznih vrsta, ali, kao što je to mislim Metternich rekao prije puno godina: “S bajunetama možete činiti sve osim sjediti na njima.” Ako ćete kontrolirati bilo koju populaciju za bilo koju dužinu vremena, morate imati neku mjeru pristanka. Postaje sve teže vidjeti kako čisti teror može djelovati unedogled. On može djelovati prilično dugo vremena, ali mislim da prije ili kasnije morate unijeti element uvjeravanja – element navođenja ljudi da pristanu na ono što im se događa.

Čini mi se da je narav konačne revolucije s kojom smo sada suočeni upravo to da smo u postupku razvoja cijelog niza tehnika koje će omogućiti oligarhiji u kontroli – koja je uvijek postojala i koja će vjerojatno uvijek postojati, da postigne da ljudi zapravo zavole svoje sužanjstvo. Čini mi se da je to, recimo to tako, konačna, zlonamjerna revolucija. To je problem koji me mnogo godina zanima i o kojem sam prije trideset godina napisao priču Vrli novi svijet koja je u biti prikaz društva koje koristi sve naprave koje su u vrijeme pisanja bile raspoložive i neke od naprava za koje sam zamislio da su moguće. Koristi ih kako bi, prije svega, standardiziralo stanovništvo, izgladilo nezgodne ljudske razlike; kako bi, takoreći, stvorilo masovno proizvedene modele ljudskih bića uređenih u nekoj vrsti znanstvenog kastinskog sustava.

Od tada sam nastavio biti iznimno zainteresiran za ovaj problem i sa sve većim zaprepaštenjem primijetio sam da se velik broj predviđanja koja su bila puka fantazija kada sam ih prije 30 godina napravio obistinio ili da se čini kako je u procesu obistinjenja. Djeluje kao da je velik broj tehnika o kojima govorim već ovdje i čini se da postoji opće kretanje u smjeru te vrste konačne revolucije – metode kontrole kojom ljudi mogu biti primorani da uživaju u stanju stvari u kojem po bilo kojem dostojnom standardu oni ne bi smjeli uživati. Ovdje mislim na uživanje u sužanjstvu. Ovaj proces, kao što kažem, traje godinama i postao sam sve više i više zainteresiran za ono što se događa.

Ovdje bih nakratko htio usporediti parabolu Vrli novi svijet s drugom parabolom koja je objavljena kasnije u knjizi Georgea Orwella, 1984. Mislim da je Orwell napisao svoju knjigu između 1945. godine i 1948. godine u vrijeme kada je staljinistički režim terora još bio u punom zamahu i netom nakon kolapsa hitlerovskog režima terora. Njegova knjiga, kojoj se iznimno divim, knjiga je jako velikog talenta i izvanredne originalnosti. Ona prikazuje i, takoreći, projicira u budućnost neposredne prošlosti – barem ono što je za Orwella bila neposredna prošlost i neposredna sadašnjost. To je bila projekcija u budućnost društva gdje je kontrola u potpunosti bila vršena terorom i nasilnim napadima na um-tijelo pojedinaca dok moja knjiga, koja je napisana 1932. godine kada je postojala samo blaga diktatura u obliku Mussolinija, nije bila zasjenjena idejom terora. Zato sam bio slobodan na način na koji Orwell nije bio slobodan razmišljati o tim drugim metodama kontrole, tim nenasilnim metodama. Sklon sam misliti da će znanstvene diktature budućnosti – mislim da će biti znanstvenih diktatura u mnogim dijelovima svijeta, vjerojatno biti dobrano bliže obrascu Vrlog novog svijeta negoli obrascu 1984. Bit će znatno bliže ne zbog bilo kakvih humanitarnih skrupula u znanstvenoj diktaturi nego jednostavno zato što je obrazac Vrlog novog svijeta vjerojatno puno učinkovitiji od drugog.

Ako možete postići da ljudi pristanu na ovo stanje stvari u kojem žive – stanje sužanjstva, stanje da su njihove razlike izglačane i učinjene prijemčivima metodama masovne proizvodnje na društvenoj razini, tada je vjerojatno da ćete imati puno stabilnije i puno dugotrajnije društvo koje je puno lakše kontrolirati nego što biste imali da se oslanjate u potpunosti na toljage, streljačke vodove i koncentracijske logore. Moj vlastiti osjećaj jest da je prikaz 1984. samorazumljivo bio obojen neposrednom prošlošću i sadašnjošću u kojoj je Orwell živio, ali smatram da prošlost i sadašnjost tih godina ne predstavlja vjerojatan trend onoga što će se dogoditi.

Suvišno je reći, nikada se nećemo riješiti terora. On će uvijek pronaći put do površine, ali smatram da će diktatori, u mjeri u kojoj će biti sve više i više znanstveno orijentirani, sve više i više zabrinuti s tehnički savršeno djelujućim društvom, biti zainteresiraniji za vrstu tehnika koje sam zamislio i opisao u Vrlom novom svijetu na temelju postojećih stvarnosti. Čini mi se, dakle, da ova konačna revolucija zapravo nije vrlo daleko i da je velik broj tehnika za uvođenje ove vrste kontrole već ovdje. Ostaje za vidjeti kada, gdje i od koga će najprije biti primijenjene u bilo kakvom većem razmjeru.

Najprije, dozvolite mi da malo govorim o napretku tehnika terora – mislim da je čak i tamo bilo napretka. Naposljetku, Pavlov je imao neka iznimno duboka zapažanja kako na životinjama tako i na ljudima i on je, između ostalog, otkrio da su tehnike uvjetovanja primijenjene na životinjama ili ljudima u stanju bilo psihološkog bilo fizičkog stresa bile, takoreći, duboko usađene u um-tijelo stvorenja i da je bilo iznimno teško riješiti ih se. Činilo se da su usađene dublje od ostalih oblika uvjetovanja.

Naravno, ova činjenica bila je empirijski otkrivena u prošlosti – ljudi su koristili mnoge od tih tehnika, ali razlika između starih, empirijskih, intuitivnih metoda i naših vlastitih metoda jest razlika između neke vrste perspektive promašaja i pogotka obrtnika i istinski znanstvene perspektive. Smatram da postoji stvarna razlika između nas i recimo inkvizitora 16. stoljeća. Puno preciznije znamo što radimo nego što su oni znali i zahvaljujući našem teoretskom znanju možemo proširiti ono što činimo preko šireg područja s većom sigurnošću stvaranja nečega što zaista djeluje.

U ovom kontekstu htio bih spomenuti iznimno zanimljivo poglavlje u Bitki za um dr. Williama Sarganta gdje on ističe kako su neki veliki religijski učitelji i vođe u prošlosti intuitivno koristili Pavlovljevu metodu. Specifično, on govori o Wesleyjovoj metodi stvaranja konverzija koje su u biti bile utemeljene na tehnici povisivanja psihološkog stresa do krajnjih granica pričajući o paklenom ognju što je ljude činilo iznimno ranjivima sugestiji. On bi potom odjednom otpustio taj stres nudeći nadu raja. To je vrlo zanimljivo poglavlje koje pokazuje kako je na čisto intuitivnoj, potpuno empirijskoj osnovi vješti prirodnjački psiholog kakvim je Wesley bio mogao otkriti ove Pavlovljeve metode.

Kao što kažem, sada znamo razlog zašto su te tehnike upalile i uopće nema sumnje da ih, ako hoćemo, možemo prenijeti puno dalje nego što je bilo moguće u prošlosti. Naravno, i u nedavnoj prošlosti pranja mozga primijenjenom kako na ratne zarobljenike tako i na niže rangirano osoblje unutar komunističke partije u Kini vidimo da su Pavlovljeve metode bile primijenjene sistematično i očevidno s izvanrednom učinkovitošću. Nema sumnje da je primjenom ovih metoda stvorena vrlo velika vojska potpuno posvećenih ljudi. Uvjetovanje je, takoreći, usađeno svojevrsnom psihološkom iontoforezom[ii]  u samo dubinu bića ljudi i ono je postalo toliko duboko da će biti vrlo teško da ikada bude iskorijenjeno.

Smatram da su ove metode istinsko rafiniranje starih metoda terora jer kombiniraju metode terora s metodama prihvaćanja od strane osobe koja je podvrgnuta obliku stresa terorističke naravi s namjerom da se potakne jedna vrsta “dobrovoljnog” prihvaćanja psihološkog stanja u koje je satjerana i stanja stvari u kojem se našla. Kao što kažem, smatram da je došlo do, recimo to tako, definitivnog unaprjeđenja čak i u tehnikama terora.

Zatim dolazimo do razmatranja drugih, ne-terorističkih tehnika za poticanje pristanka i za poticanje ljudi da zavole svoje sužanjstvo. Ne mislim da bih ikako mogao ući u sve jer sve niti ne poznajem, ali mogu spomenuti nekoliko očitijih metoda koje sada mogu biti korištene i koje su utemeljene na nedavnim znanstvenim otkrićima.

Najprije, postoje metode povezane s izravnom sugestijom i hipnozom. Smatram da znamo puno više o ovoj temi nego što smo znali u prošlosti. Ljudi su, naravno, uvijek znali za sugestiju i, iako nisu poznavali riječ hipnoza, zasigurno su je prakticirali na različite načine, ali mislim da mi imamo puno veće znanje o toj temi nego u prošlosti i da možemo iskoristiti naše znanje na načine koje prošlost vjerojatno nikada nije bila u stanju iskoristiti. Na primjer, jedna od stvari za koju zasigurno znamo da postoji – to je uostalom uvijek bilo poznato, jest velika razlika između pojedinaca u pogledu njihove sugestibilnosti. Mislim da sada prilično jasno poznajemo statističku strukturu jedne populacije u pogledu njezine sugestibilnosti.

Vrlo je zanimljivo kada pogledate pronalaske u različitim poljima; na primjer, u polju hipnoze, u polju upravljanja placebom te u polju opće sugestije u stanju pospanosti ili laganog sna. Otkrit ćete da se neprestano javljaju iste vrste reda veličina. Na primjer, otkrit ćete da će vam iskusan hipnotizer reći kako je postotak ljudi koji mogu biti hipnotizirani s krajnjom lakoćom, samo tako (popraćeno pucketanjem prstima), oko 20 %. Korespondirajući broj ljudi na suprotnom kraju vage je vrlo, vrlo teško, ako ne i nemoguće hipnotizirati. Između se nalazi velika masa ljudi koji mogu, s više ili manje poteškoća, biti hipnotizirani. Oni postupno, ako radite dovoljno naporno, mogu biti dovedeni u hipnotičko stanje.

Isti brojevi javljaju se opet, na primjer, u vezi s upravljanjem placebom. Veliki eksperiment bio je proveden prije tri ili četiri godine na postoperativnim slučajevima u Općoj bolnici u Bostonu gdje je nekoliko stotina muškaraca i žena koji su patili od usporedivih vrsta boli nakon ozbiljnih operacija dobilo injekcije kad god su ih tražili, kad god bi bol postala velika. Injekcije su 50 % vremena bile morfij, a u 50 % vremena destilirana voda. Oko 20 % onih koji su prošli eksperiment osjetilo je jednako olakšanje od destilirane vode kao i od morfija. Oko 20 % nije dobilo nikakvo olakšanje od destilirane vode, a između su bili oni koji su osjetili nešto olakšanja ili su povremeno osjetili olakšanje. Ovdje ponovno vidimo istu vrstu raspodjele.

Slično, u pogledu onoga što sam u Vrlom novom svijetu nazvao hipnopedija jest podučavanje u snu. Nedavno sam razgovarao s čovjekom koji proizvodi ploče koje ljudi mogu slušati tijekom plitke faze sna. Te ploče namijenjene su bogaćenju, seksualnom zadovoljstvu, samopouzdanju u prodaji i tako dalje. Te ploče prodavane su na principu povrata novca i on kaže da redovito ima između 15 % i 20 % ljudi koji ogorčeno pišu kako ploče uopće ne djeluju i on im smjesta šalje novac nazad. S druge strane, postoji preko 20 % ljudi koji entuzijastično pišu da su sada puno bogatiji, da im je seksualni život puno bolji i tako dalje. To su, naravno, klijenti iz snova i oni kupuju još tih ploča. Između zatim postoje oni koji se žale kako ne dobivaju neke posebne rezultate i njima se pišu pisma u kojima stoji: “Ustraj draga moja i dospjet ćeš tamo”. Takvi generalno postižu rezultate na duge staze.

Na temelju ovoga, mislim da prilično jasno vidimo da ljudske populacije mogu biti kategorizirane prema njihovoj sugestibilnosti. Vrlo jako pretpostavljam da je ovih 20 % isto u svim ovim slučajevima. Pretpostavljam također kako uopće ne bi bilo teško prepoznati tko su oni koji su u vrlo ranom djetinjstvu bili krajnje sugestibilni, tko su oni koji su bili krajnje nesugestibilni i tko su bili oni koji su zauzimali prostor između. Sasvim jasno, da je svatko krajnje nesugestibilan, organizirano društvo bilo bi nemoguće, a da je svatko krajnje sugestibilan, tada bi diktatura bila apsolutno neizbježna. Velika je sreća što u većini imamo ljude koji su umjereno sugestibilni i koji nas stoga čuvaju od diktature, ali dozvoljavaju da organizirano društvo bude ustrojeno.

Jednom kada je ustanovljena činjenica da postoji tih 20 % vrlo sugestibilnih ljudi, postaje sasvim jasno da je to stvar od ogromne političke važnosti. Na primjer, bilo koji demagog koji je u stanju doprijeti do velikog broja tih 20 % sugestibilnih ljudi i organizirati ih zaista je u poziciji da zbaci bilo koju vladu u bilo kojoj zemlji. Naposljetku, nedavnih godina imali smo nevjerojatan primjer onoga što može biti postignuto učinkovitim metodama sugestije i uvjeravanja u obliku Hitlera. Svaki onaj koji je pročitao Bullockovu knjigu Hitler- slika tiranije iz nje izlazi s nekom vrstom užasnutog divljenja za tog paklenog genija koji je, mislim, zaista razumio ljudske slabosti bolje od ikoga i koji ih je iskorištavao svim tada raspoloživim resursima.

Znao je sve. Na primjer, intuitivno je znao tu Pavlovljevu istinu da uvjetovanje poduzeto u stanju stresa ili umora dopire puno dublje od uvjetovanja poduzetog u nekom drugom trenutku. Zato su svi njegovi veliki govori bili organizirani noću. O ovome, naravno, sasvim otvoreno govori u Mein Kampfu. Kaže da je to bilo činjeno samo zato što su ljudi noću umorni i stoga puno manje sposobni opirati se uvjeravanju nego što bi to bili tijekom dana. U svim svojim tehnikama intuitivno je i kroz metodu pokušaja i pogreške otkrio veliki broj slabosti koje sada na znanstveni način poznajemo puno jasnije nego što ih je on tada poznavao.

Ostaje, međutim, činjenica da ova diferencijalna sugestibilnost, ova podložnost hipnozi… Smatram da je to nešto što treba biti vrlo pažljivo razmotreno u odnosu na bilo koju misao o demokratskoj vlasti. Ako postoji 20 % ljudi kojima zaista može biti sugerirano da povjeruju gotovo bilo što, kao što očito može biti, onda moramo poduzeti iznimno oprezne korake kako bismo spriječili uzlet demagoga koji će ih dalje uputiti ekstremnim stajalištima i potom ih organizirati u vrlo, vrlo opasne privatne vojske koje bi mogle svrgnuti vlast. 

Smatram da u ovom području čistog uvjeravanja znamo puno više nego što smo znali u prošlosti i očigledno, sada imamo mehanizme televizije i radija za multipliciranje slike i glasa demagoga na prilično halucinirajući način. Hitler je imao ogromnu korist od radija; mogao se istovremeno obraćati milijunima ljudi. Jasno, samo ta činjenica stvara jaz između modernog i antičkog demagoga. Antički demagog mogao se obratiti onolikom broju ljudi do kojeg je njegov glas mogao doprijeti deranjem iz sve snage. Moderni demagog može odjednom doslovno dotaknuti milijune. Naravno, multiplikacijom svoje slike može proizvesti takvu vrstu halucinirajućeg učinka koji je od ogromne hipnotičke i sugestivne važnosti.

Postoje zatim razne druge metode koje mi padaju na pamet i koje, hvala nebesima, do sada još nisu bile korištene, ali koje bi očito mogle biti korištene. Postoji, na primjer, farmakološka metoda. To je jedna od stvari o kojima sam pisao u Vrlom novom svijetu. Izmislio sam hipotetsku drogu zvanu soma koja, naravno, ne bi mogla postojati u obliku kakvom je bila tamo zato što je istovremeno djelovala kao stimulant, narkotik i halucinogen što se čini nevjerojatnim u jednoj supstanci, ali poanta jest da biste mogli, ako biste primijenili nekoliko različitih supstanci, postići skoro sve te rezultate čak i sada.

Uistinu zanimljiva stvar o novim kemijskim supstancama i novim lijekovima koji mijenjaju um jest upravo to što je, ako pogledate unazad u povijest, jasno da je čovjek uvijek žudio za kemikalijama koje mijenjaju um – uvijek je žudio uzeti praznike od sebe, ali najnevjerojatnija činjenica od svih jest da je svaki stimulans, narkotik, sedativ ili halucinogen koji se javlja u prirodi bio otkriven prije osvita povijesti. Ne mislim da postoji ijedna prirodna kemijska supstanca koju je otkrila moderna znanost. Moderna znanost otkrila je, naravno, bolje načine izvlačenja aktivnih principa iz tih droga i, jasno, otkrila je brojne načine sintetiziranja novih supstanci ekstremne moći, ali samo otkriće tih tvari koje se javljaju prirodno učinio je primitivan čovjek Bog zna prije koliko stoljeća.

Primjerice, ispod jezerskih kuća ranog neolitika koje su otkopane u Švicarskoj pronađene su čahure maka. Čini se da su ljudi već koristili taj najdrevniji, najmoćniji i najopasniji narkotik čak i u danima prije uspona poljoprivrede tako da izgleda da je čovjek bio ovisnik o dopu prije nego što je postao farmer što je vrlo, vrlo zanimljiv komentar o ljudskoj prirodi, ali, kao što kažem, razlika između antičkih, tradicionalnih izmjenjivača uma i ovih novih supstanci jest da su stare bile iznimno štetne dok nove to nisu.

Čak niti dozvoljeni izmjenjivač uma alkohol nije u potpunosti bezopasan kao što su to ljudi možda primijetili. Drugi, nedozvoljeni izmjenjivači kao što su opijum, svi njegovi derivati i kokain doista su vrlo štetni. Ubrzano stvaraju ovisnost i u nekim slučajevima nevjerojatnom brzinom dovode do fizičkog propadanja i smrti dok neke od ovih novih supstanci, što je zaista izvanredno, mogu stvoriti goleme revolucije unutar mentalne strane našeg bića, a da opet ne učine gotovo ništa našoj fiziološkoj strani. Možete, primjerice, doživjeti ogromnu revoluciju s LSD-25 ili s novosintetiziranim lijekom psilocibinom koji je aktivni princip meksičke svete gljive. Možete proći kroz ogromnu mentalnu revoluciju s ništa većom fiziološkom revolucijom od one koju biste iskusili ispijajući dva koktela. To je zaista najizuzetnija činjenica.

Naravno, istina je da farmakolozi proizvode velik broj čudotvornih lijekova gdje je lijek gotovo gori od bolesti. Svake godine svako novo izdanje medicinskih udžbenika sadrži sve duže i duže poglavlje o onome što se naziva jatrogenim bolestima; dakle, bolestima izazvanim od strane liječnika. Sasvim je točno da su mnogi čudotvorni lijekovi iznimno opasni. Hoću reći, oni mogu imati izvanredne učinke i u kritičnim uvjetima zasigurno bi trebali korišteni, ali s krajnjim oprezom. Očigledno je da postoji cijeli razred lijekova koji utječu na centralni živčani sustav i koji mogu izazvati goleme promjene u sedaciji, euforiji te u energetiziranju cjelokupnog mentalnog procesa bez da počine štetu tijelu koja bi se mogla primijetiti. U tom smislu to predstavlja sasvim izuzetnu revoluciju.

Prije svega, ove supstance jedne ili druge vrste bi u rukama diktatora mogle biti korištene s potpunom bezazlenošću. Možete zamisliti da bi ishod bio euforičan i da bi ljude učinio potpuno sretnima čak i u najgroznijim okolnostima. Te stvari su moguće – to je ono izuzetno. Naposljetku, to je čak bilo istinito s primitivnim, starim drogama. Kao što je godinama ranije Housman primijetio u vezi Miltonova Izgubljenog raja: “Pivo čini više nego što Milton može u opravdavanju čovjeku putova Božjih”[iii].  Pivo je, dakako, iznimno primitivna droga u usporedbi s ovima. Zasigurno možete reći da neki od psihičkih pobuđivača i novih halucinogena mogu postići neusporedivo više od Miltona i svih teologa zajedno u tome da zastrašujući misterij našega postojanja učine podnošljivijim nego što on to zaista jest.

Ovdje, mislim, leži ogroman prostor u kojemu bi konačna revolucija mogla doista vrlo dobro djelovati. To je prostor u kojemu bi se dobar dio kontrole mogao koristiti ne kroz teror nego kroz postizanje toga da se život čini puno ugodnijim nego što se on inače doima. Ugodnijim do točke gdje, kao što sam ranije rekao, ljudska bića počinju voljeti stanje stvari koje po bilo kojem razumnom i dostojanstvenom ljudskom kriteriju ona ne bi trebali voljeti. To je, mislim, savršeno moguće.

Dozvolite mi da vrlo kratko govorim o jednom od novijih razvoja u sferi neurologije, ugradnji elektroda u mozgu. To je, naravno, u velikim razmjerima bilo učinjeno kod životinja, a u nekoliko slučajeva s beznadno ludima. Svatko tko je promatrao ponašanje štakora kojima su elektrode bile usađene u različitim centrima (mozga) mora da je iz tog iskustva izašao s iznimnom sumnjom o tome što nam se zaboga sprema ako se toga ikada dokopa jedan diktator.

Ne tako davno promatrao sam neke štakore u laboratoriju u UCLA. Bile su to dvije grupe štakora. Jednoj od njih elektrode su bile usađene u centrima zadovoljstva. Tehnika je bila da su ti štakori imali polugu koju su stiskali što bi pokrenulo slabu struju kroz kratko vrijeme; žica je bila spojena s elektrodom koja je stimulirala taj centar zadovoljstva u mozgu. To je očito bilo krajnje ekstatično jer su štakori stiskali polugu 18.000 puta dnevno. Navodno, ako biste ih spriječili da stišću polugu narednog dana, sljedeći dan bi ju stisnuli 36.000 puta i nastavili bi to činiti sve dok se ne bi srušili od potpune iscrpljenosti. Ne bi jeli niti bi bili zainteresirani za suprotan spol. Samo bi nastavili sa stiskanjem poluge. Najneobičniji štakori bili su oni kojima je elektroda bila smještena na pola puta između centara zadovoljstva i boli gdje je ishod očito bio neka vrsta mješavine najdivnije ekstaze i mučenja istovremeno. Vidjeli biste štakore kako promatraju polugu i kao da kažu: ,,Biti ili ne biti, to je pitanje“. Na kraju bi prišli i stisnuli polugu što bi bilo popraćeno s tim strašnim… Ako to mogu antropomorfizirati, štakor je osjećao nešto užasno pomiješano. Čekao bi prilično dugo vremena prije nego što bi ponovno stisnuo polugu, ali uvijek bi je ponovno stisnuo. To je bilo ono nevjerojatno.

U posljednjem izdanju Scientific Americana primijetio sam vrlo zanimljiv članak o elektrodama u mozgovima kokoši gdje je tehnika vrlo ingeniozna. U njihove mozgove udubi se mala šupljina s vijkom u njoj. Elektroda se onda može zavijati sve dublje i dublje u moždano deblo i u bilo kojem trenutku, u skladu s dubinom koja se mjeri u djelićima milimetra, možete ispitivati ono što stimulirate. Ta bića nisu stimulirana samo žicom. Ona su opremljena i minijaturnim radio prijamnikom koji teži manje od unce[iv] i koji im je pričvršćen tako da se s njima može komunicirati na daljinu. Hoću reći, ona će trčati naokolo po dvorištu i vi možete pritisnuti gumb tako da to određeno područje mozga u koje elektrode bivaju zavijane bude stimulirano. Tako dobivate fantastične fenomene da pospana kokoš iznenada ustane i započne juriti uokolo ili da aktivna kokoš odjednom sjedne i zaspi ili da nesilica odjednom sjedne kao da izliježe jaje ili da pijetao započne borbu ili iznenada zapadne u stanje krajnje depresije.

Cjelokupna slika potpune kontrole nagona zastrašujuća je. U nekoliko rijetkih slučajeva u kojima je to bilo učinjeno s jako bolesnim ljudskim bićima, očiglednost učinaka također je bila vrlo upadljiva. Prošlog ljeta u Engleskoj razgovarao sam s Williamom Greyom Walterom koji je najistaknutiji zastupnik elektro i safilogramskih tehnika u Engleskoj i on mi je pričao da je vidio beznadne štićenike sanatorija kojima su te stvari bile u glavi. Ti ljudi patili su od neobuzdane depresije. Elektrode su im bile umetnute u nešto što je očito nalikovalo centru zadovoljstva u štakora. Kako bilo, kada bi se osjećali jako loše samo bi pritisnuli gumb u svojem džepu i Grey je rekao da su rezultati bili fantastični. Usta koja su bila obješena iznenada bi se podigla. Naočigled bi se, ne znam koliko dugo, osjećali vrlo veselo i sretno. Ovdje ponovno vidimo sasvim izuzetne, revolucionarne tehnike koje su nam sada na raspolaganju.

Ono što je očito savršeno jasno jest to da u sadašnjosti te tehnike ne bivaju previše korištene osim na čisto eksperimentalan način, ali smatram kako je izvanredno važno da shvatimo što se događa, da se upoznamo s onime što se već dogodilo i da onda iskoristimo određenu količinu mašte kako bismo u budućnost ekstrapolirali one stvari koje bi se tek mogle dogoditi. Što bi se moglo dogoditi ako bi te fantastično moćne tehnike bile korištene od beskrupuloznih ljudi na vlasti? Što bi se zaboga dogodilo? Kakvo društvo bismo dobili?

To je neobično važno jer, kao što se vidi gledajući unazad u povijest, u prošlosti smo svim tim napredcima u tehnologiji koji su duboko promijenili naš društveni i pojedinačan život dozvolili da nas iznenade. Čini mi se da tijekom kasnog osamnaestog stoljeća i ranog devetnaestog stoljeća, kada su novi strojevi tvornički sustav učinili mogućim, nije bilo onkraj domišljatosti čovjeka da promotri ono što se događalo, da projicira u budućnost i da možda spriječi zaista užasne posljedice grozne zlouporabe tvorničkog sustava koje su mučile Englesku, većinu zapadnoga svijeta i većinu ove zemlje oko pedeset ili šezdeset godina.

Da je određena količina predumišljaja bila posvećena problemima tadašnjeg vremena, da su ljudi prije svega otkrili što se događa i tada iskoristili svoju maštu da shvate što bi se tek moglo dogoditi te da su onda razradili načine zahvaljujući kojima do najgore upotrebe novih tehnika ne bi došlo, mislim da je tada zapadno čovječanstvo moglo biti pošteđeno oko tri generacije potpune bijede koja je bila nametnuta siromašnima u to vrijeme.

Slično je s različitim tehnološkim napredcima danas. Hoću reći, prilično je jasno da trebamo započeti s napornim razmišljanjem o problemima automatizacije. Opet, smatram da trebamo još dublje razmišljati o problemima koji bi se mogli javiti u odnosu na te nove tehnike koje bi mogle doprinijeti ovoj konačnoj revoluciji. Naš zadatak je, kao što kažem, da najprije budemo svjesni onoga što se događa, zatim, da koristimo maštu kako bismo uvidjeli što bi se moglo dogoditi – kako bi to moglo biti zloupotrijebljeno i onda, ako je moguće, da se pobrinemo da ogromne moći koje sada posjedujemo zahvaljujući tim znanstvenim i tehnološkim napredcima budu korištene za dobrobit ljudskih bića, a ne za njihovu konačnu degradaciju.

Hvala Vam!

________________________________

[i] Huxley, A. (1962.): The Ultimate Revolution, Berkeley Language Center, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=2WaUkZXKA30, posljednji posjet stranici 19. lipnja 2024., prijevod s engleskog na hrvatski jezik: Luka Draganić, e-mail: [email protected]

[ii] Uvođenje ljekovitih tvari u tijelo kroz kožu uz pomoć galvanske struje. Pod utjecajem elektromagnetskoga polja lijek putuje od jedne elektrode prema suprotnoj i djeluje u koži, a nakon apsorpcije i na susjedna tkiva.

[iii] U originalu: Beer does more than Milton can to justify God´s way to man.

[iv] Unca iznosi 28,35 grama.

(Nastavlja se).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (3)
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (2)

> Svi tekstovi ovog autora