Institucionalizacija milosti

Napredak civilizacije može se mjeriti i uspostavom sve većega broja institucija ili ustanova. To su, moglo bi se reći, prostori gdje se presijecaju silnice moći; prostori gdje svatko od nas ”ulaže” ili se odriče dijela svoje vlastite moći, kako bi nastalo područje djelovanja značajnije i jače od pojedinca. Kao da se svi odričemo svojih lopata da bi se sastavio moćni bager – koji potom neće djelovati na principu ljudske pristrane selekcije, nego neutralno te koji će djelovati snažnije i učinkovitije od pojedinca. Tim bagerom se puno lakše mogu probijati putevi, ali se i lakše mogu kopati opkopi. A i rake.

Ako je vjerovati filozofu Karlu Mannheimu (†1947), ideologija je ono što nema dodira sa zbiljom, ono što je nestvarno. Naravno, u smislu njezinog sadržaja, ali i ne njezinih posljedica. U skladu s ovom mišlju ostaje otvoreno pitanje je li, dakle, sve ono što gubi dodir sa stvarnošću podložno bolesti ideologije? Vjerojatno ne sve, ali što je sa stvarnošću institucija, preciznije Crkvenih institucija?

To da čovjek pred hladnim pročeljima institucija već odavno i prečesto stoji s nepodnošljivim osjećajem nemoći, već je tematizirano i kroz prošlo stoljeće. Institucije su postale premoćne, bezlične, prepune barijera, s vlastitim jezikom i algoritmima formulara po kojima donose odluke.

Ne osobna situacija, ne životna priča ili iskustvo, nego dokumentacija, pravni okviri i birokratska pripremljenost otvaraju vrata iza kojih dolazi određena pomoć ili usluga. One su možda najobjektivnija stvarnost koju je čovjek uspio stvoriti. Jer upravo i s druge strane (dakle u samom prostoru institucije) ne bi se smjelo donositi odluke na osnovu nečijeg subjektivnog iskustva.

One su neutralne i surađuju s ”strankama”, klijentima i u novije vrijeme, brojevima s redomata.

Sve je to naravno smišljeno u službi učinkovitosti i nepristranosti. Ali cijena koja se za to plaća je sve veća. Institucije odavno nemaju više doticaj s onim što filozof Mannheim podrazumijeva pojmom ”zbilja”. One posjeduju, dakle, vlastitu i u toj zbilji sve je pretvoreno u podatke i kodove. Stoga one mogu jednako ”poslušno” služiti svakome režimu i u tome se krije njihova ideološka crta.

Tako je i sa samom Crkvom; svugdje gdje je svedena ili shvaćena isključivo kao skup ustanova (računajući i same župe) ona stavlja dodatnu barijeru između sebe i stvarnosti. Ponaša se ideološki.

Crkva je kršćanske ideale i etiku s vremenom pretvorila u institucionalno funkcioniranje. Cijena toga jest da vjernik pojedinac ne mora s tim idealima više ništa imati zajedničko na osobnoj razini. Bolnice, starački domovi, Caritas, i brojne druge crkvene institucije jesu zlata vrijedne, ali je u njima moguće iščitati ujedno i negativan trend koji bih nazvao ”institucionalizacija milosti i ljubavi”. Jer se s druge strane te vrijednosti sve manje artikuliraju i akumuliraju u kršćanskim pojedincima, čineći ih automatiziranim vjernicima s gotovim šprancama.

Te institucije su sve manje ”vrata” na koja upućujemo svoje bližnje u trenutku kada njihove potrebe nadilaze granice naših mogućnosti. A sve su više izgovor ili alibi koji omogućuje da mi kao pojedinci ništa ne napravimo.

Dakle, institucije u Crkvi su itekako potrebne, ali samo u ovome prvome smislu, gdje je potrebna veća snaga. U suprotnom one pridonose ideologiji totalne institucionalne prevlasti nad pojedincem – u svim segmentima vjerske stvarnosti. Samim tim, s druge strane, stvaraju ili ravnodušnog ili potpuno nemoćnog pojedinca – koji iz straha da ne učini nešto po krivom obrascu, radije ne čini ništa.

Zato i jest današnjem vjerniku veća sablazan umjetničko djelo ili performans (ono što propituje njegove predodžbe – ortodoksiju), a na primjer socijalna nepravda (ono što propituje njegov socijalni angažman – ortopraksiju) rijetko alarmira ideale njegove vjere. Jer mu vjera sve manje dodiruje stvarnost, a sve više postaje ideološka fikcija.

Isus gladno mnoštvo nije poslao u Caritas niti u ”Kruh Sv Ante”, nego je na sebe preuzeo njihovu glad. Bog se sam upušta u svijet kao pomoć. Ne ostavlja pritom iza sebe Crkvu kao instituciju koja bi preuzimala njegov posao. Takav stav može proizaći samo iz bolesnih umova da je Crkva zamjenik Boga, a ne prostor slobode i dobre volje, koji omogućuje dobroti i milosti da se očituju i djeluju.

Bog se nije lišio odgovornosti kao što to mi činimo. On je rekao: evo sve činim novo i svaku suzu ću obrisati (Otk 21,4-7). On svoju milost ili sebe nije institucionalizirao, nego utjelovio u vlastitom mesu – čineći ju tako bezuvjetnom i neposrednom. I stoga svaki put kada je mnoštvo htjelo Isusa okruniti, ustanoviti ga u kralja, institucionalizirati ga, on bi se od njih povukao u osamu – ostajući tako na strani zbilje, pa makar mnoštvo time ostalo zatečeno pa i razočarano.

U Božjoj logici ljubav ili milost utjelovljena u biću jednog pojedinca može biti snažnija i učinkovitija od cijelih institucija. Time čuva svoju neposrednost i bezuvjetnost.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rodni studij: Tko tu koga u Crkvi – sluša?
    •  Čovjek i svijet u nesporazumu
    •  Religija uspješnog pojedinca
    •  ''Security-zacija'' društva i života
    •  Hoteć ugoditi svjetini…
    •  U ime Oca i Sina i tradicije svete
    •  Građansko strpljenje
    •  Gdje je, dušo, vidljivost tvoja?
    •  Pustite da stvaramo svijet, makar ni iz čega!
    •  Crkva u koju se isključivo ide, ne ide nikamo

> Svi tekstovi ovog autora