Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca

Medijska sezona kiselih krastavaca ovog ljeta je bila puna zastrašujućih eksplozivnih vijesti i skandala da je teško sve to pratiti a kamoli komentirati.

Rusko drobljenje Ukrajine, beznadni sukob Izraela i Palestine (tj. Hamasa, Hezbollaha i Irana uz klicanje i podršku Zapada i Istoka slijeva i zdesna), teroristički napadi i osujećene terorističke prijetnje, Olimpijske igre koje nije pratio olimpijski mir, te u našem vilajetu koncerti M.P.Thompsona i Alena Islamovića i Bijelog dugmeta, užarili su ljeto do neizdrživosti.

Pitam se postoji li uopće dosada bilo gdje na svijetu u kojem je svaka komunikacija – politička, poslovna ili umjetnička – pitanje života i smrti. Nema tu razuma, mjere, činjenica, istine ili potrebe za istinom a kamoli sućuti ili empatije.

Samo se ispucavaju ove i one traume koje se kao fizičke bombe razbijaju o nečije glave.

Svi gazimo u krvi do koljena i izgubili smo sve snove, da parafraziram bolno istinite stihove srpskog pjesnika Dušana Vasiljeva koje sam davno pročitala i zapamtila zauvijek.  

Na svijetu se kinetički i medijski ratovi vode da bi se razmjenjivala  intenzivna mržnja koja se ”argumentira” kreativnim lažima koje bi valjda trebale biti poetska sloboda koja ”alternativne činjenice” (šta god to bilo) prodaje za istinu.

Svatko ima svoju svetu istinu i bilo kakva komunikacija (demokratskim rječnikom dijalog) je nemoguća.

Današnji svijet je duboko internalizirao psihološku sintagmu J. P. Sartrea ”drugi su pakao” i ispolitizirao ju je tako da su ratni sukobi svuda i u svim dimenzijama postojanja na moru, na kopnu, u zraku, na internetu i u svemiru.

Sve ide i sve može, ovisno o tome na kojoj ste strani. Homo homini lupus, na svim stranama. Danas svijet izgleda baš tako.

U eri potpune informacijske slobode i gotovo apsolutne dostupnosti informacija, sakrila se istina koju se više niti ne traži već svatko servira svoje paralaktičko razumijevanje prošlosti, religije, svoje osjećaje, svoju osobnost i svoju neobrazovanost upakirane kao umjetničko-povijesni domoljubni politički stav najprimitivnijeg tipa.

Mene osobno uvijek najviše straši popularnost stavova koji ruše smisao postojanja države u kojoj živim, a koji se ore na koncertima M.P. Thompsona. Znam da ima i drugih problema na svijetu, ali ja živim u Hrvatskoj i meni je cirkus koji proizvodi Thomsonova ”umjetnost” i orkestrirana politička pratnja zastrašujući i neprihvatljiv.

Kako je moguće da se nakon svega što smo prolazili kroz stoljeća padne toliko nisko?

Kako je moguće da jedno kolektivno zastranjenje i jedna kolektivna trauma, ta potpuna moralna ljudska propast i pad u formi NDH, postane kolektivna slava (chosen glory, po psihodinamskoj interpretaciji političke povijesti psihoanalitičara Vamika Volkana)???

Kako to da se na takav toksični narativ lijepe mladići i djevojke koji u Imotskom gromoglasno urlaju najužasnije stihove koje sam ikad čula (Jasenovac i Gradiška stara pjeva ”naša mladost”)???

Čitala sam razna obrazloženja i objašnjenja ovakve sramotne, odvratne i u suštini neizmjerno štetne pojave. Kao, zatajile su obitelji, pa zatajio je sustav obrazovanja, pa javni diskurs glede i u svezi pitanja naše ustaške genocidne prošlosti nije jasno određen što privlači ljude da se opredijele za relativizaciju, čitaj – veličanje NDH i ustaša kao ”hrvatske vojske”.

Sva objašnjenja koja sam pročitala u objavama ljudi koji se, zapravo, protive bilo kakvoj identifikaciji Republike Hrvatske s NDH, su mi zvučala kao polu-opravdanja što je vjerojatno moje osobno razumijevanje te situacije na koju sam iznimno osjetljiva.

Moju osjetljivost na ustaške i nacističke inklinacije ne smatram mojom moralnom superiornošću već minimalnim minimumom zdrave pameti i rasuđivanja.

U današnje vrijeme ne treba se biti genije da se zna sve o genocidnoj prirodi NDH, ne mora se biti povjesničar da se shvati da su rasni zakoni sramota ljudskoj roda, bilo hrvatskog, njemačkog, latvijskog, litvanskog, estonskog roda i naroda još nekih nesretnih država koje su u Drugom svjetskom ratu dijelile nacističko fašističku ideologiju.

Šta su onda grupe građana u Hrvatskoj koje se povode za ustaškim i NDH nostalgičnim sentimentima nastojeći (bez uspjeha, naravno) promijeniti sramotnu povijesnu istinu? Kakvi su to ljudi koji vole M.P. Thompsona  i njegovu interpretaciju hrvatske povijesti i njegovu verziju ”domoljublja”?

Teško je odgovoriti na postavljena pitanja bez da se opravdana kritika u Lijepoj našoj ne shvati kao utuživa uvreda nacionalnog osjećaja i ponosa. Kako se moglo tijekom tridesetogodišnjeg postojanja suvremene, međunarodno priznate, samostalne Republike Hrvatske, koja je nastala na temeljima antifašizma (ako je vjerovati Ustavu RH), nakotiti toliko, u suvremenom svijetu neprihvatljivih stavova ako mi, kao narod zajedno s našim vodećim političarima, imamo gram mozga i razumsko zrno soli u glavi?

Ljubav prema endehaziji je čvrsto povezana s nekritičnom mržnjom prema bivšoj državi, SFR Jugoslaviji koja na svjetskoj povijesnoj pozornici ne spada u demonske političke tvorevine kao što spada NDH,  Treći Reich i Mussolinijeva Italija.

Daleko je SFRJ  bila od idealne političke tvorevine; nije bila demokratska, bila je autokratska i diktatorska igraonica Druga Tita koja se za nekoliko stupnjeva odmakla od zemalja Varšavskog pakta i Sovjetskoj Saveza, što je bilo važno.

Zastava SFRJ simbolizira sve što sam o bivšoj domovini napisala i jasno je da ta zastava može, kao ikonografija koncerta Bijelog dugmeta i Alena Islamovića, zasmetati dijelu publike i javnosti. Ali da se dogodi da ta ”tankoćutna” publika i još tankoćutnija desničarska javnost, prijeti životu Alena Islamovića i životu njegove obitelji je sasvim neprihvatljivo. Upravo se to dogodilo.

Meni je Thompsonovo ”domoljublje” sasvim neprihvatljivo pa mi se niti u mislima nisu javile prijeteće poruke Marku Perkoviću ili njegovoj obitelji kojoj želim svako zdravlje i sreću.

Thompsonova umjetnost poticanja ponosa (umjesto stida i kajanja)  zbog najgoreg grijeha moje domovine Hrvatske, me uvijek smetala i  izazivala mi ljutnju i gađenje. Sad, nakon više od trideset godina njegovog vladanja domoljubnim hrvatskim nebom, mi izaziva zabrinutost i tugu jer mi se učini da se Hrvati ne mogu osmisliti kao nacija s odmakom od NDH.

Da se razumijemo, ovdje se ne radi o maloj grupi primitivnih ekstremista (tipa Skejo i Skejinih desetak) već o nekad tišoj a nekad glasnijoj većini od koje mi se diže kosa na glavi. Grozno. 

Jedina sreća je što smo mali i u velikim političkim i vojnim igrama današnjice beznačajni pa ne možemo izazvati globalnu štetu kao zagađenje plastikom i klimatsko zatopljenje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin
    •  Jesmo li mi zaista protiv svakog nasilja?

> Svi tekstovi ovog autora