Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam

Ovu kolumnu pišem nakon komemoracije kojom se zadarska sveučilišna zajednica oprostila od profesora Esada Ćimića, poznatog sociologa religije. Na komemoraciji sam, na temelju Ćimićevih djela, govorio o odnosu filozofskog i religijskog koncepta smrti, slobodi, vremenu, nastanku, nestanku i značenju subjekta.

Smrt me ne zanima kao biološka nego kao ontološka činjenica. Mnoge, gotovo sve nama poznate discipline i područja djelovanja u sebi nose ili strah od smrti ili bijeg od smrti. Onaj tko nije osvijestio vlastitu smrtnost, nije egzistentni subjekt jer ne donosi odluke iz sigurnosti našeg nestanka iz svijeta trenutačno žive ljudske generacije.

Svaki ljudski život je privremen i trenutačan te je, zbog toga, u mogućnosti da bude bitan. Život je paradoksalan i tu paradoksalnost treba afirmirati – smrtnost i privremenost postojanja nas ne čini nebitnima već nam otvaraju put bitnosti. Do te bitnosti se dolazi riskiranjem i prihvaćanjem apsurda.

Smrt naš život čini autentičnim i vrijednim, ali samo onda ako su odluke koje smo za života donosili u sebi sadržavale svijest da ne pristajemo na one kompromise koji nas ponižavaju, a ponižavaju nas svi kompromisi koji nas miču s puta prema našoj smrti. Zaborav smrti životu oduzima potrebni dinamizam.

Drugi ljudi imaju uvid u ono što nam se događa – od rađanja do vjenčanja, od mnogih pobjeda do neminovnih poraza, nismo sami, drugi u tome sudjeluju i, kao izaslanici izloženosti pogledu ljudskog roda, o nama donose sud odnosno oni nas dovode u relaciju s trenutačnim stupnjem razvoja ljudskog roda.

Kada, primjerice, obolimo i odemo kod liječnika, liječnik je taj izaslanik ljudskog roda, on nas dovodi u relaciju s medicinskim znanjem koje pripada ljudskom rodu, to nije njegovo znanje već znanje ljudskog roda, on će, također, kada jednom oboli otići kod drugog liječnika, koji će ga dovesti u tu istu relaciju s onim što ljudski rod trenutačno zna i na temelju čega izriče neki specifični sud o nama. Znanje koje liječnik ima, nije njegovo znanje, ono pripada ljudskom rodu, ljudski rod akumulira znanja kao bi se ona mogla posredovati pojedincima.

Sve što znamo, sve što radimo, sve što možemo zamisliti i izreći, već je sadržano u ljudskom rodu i zbog toga se sve to može socijalizirati. Za usvajanje postojećeg ili za susret s postojećim, potrebni su nam drugi. Smrt izokreće tu perspektivu, ona je jedini događaj koji izmiče socijalizaciji, jedino u našoj smrti ne sudjeluje nitko drugi osim nas, zbog toga je svijest o smrti temelj naše autentičnosti.

Smrt je dokidanje subjektivnog, originalnog i neponovljivog, krajnje individualnog vremena odnosno prekid veze koja našem ”ja” i našem tijelu omogućava komunikaciju. Starenje nije ništa drugo nego komunikacija našeg tijela i našeg vremena – starenje je utiskivanje vremena u materiju.

Smrt ne dolazi polako, ona nije dio vremena ili starenja. Smrt je nestanak subjekta, ono što iza toga subjekta ostaje kao ono što više nije s njime povezano, može se socijalizirati jer je nastalo u nekom socijalnom kontekstu, ali to subjektu više ne pripada, to više nije njegovo, njegova je samo i isključivo smrt.

Konkretno, ja ću i dalje, sve dok postoji veza moga vremena i moga tijela, čitati Ćimićeve knjige, čitat ću ih više puta. Te knjige sada pripadaju ljudskom rodu, ne i njemu, smrt ga je odijelila od onoga što je, u domeni ljudskoga roda činio, sada ljudski rod pamti i budućim generacijama prenosi ono bitno što je on radio. Ovo je, budući da je bio sociolog, usporedivo s Comteovom religijom humaniteta.

Esad Ćimić, dakle, više nije autor koji komunicira s ljudskim rodom, sada ljudski rod, putem sociologije, preuzima njegovu komunikacijsku ulogu, njega više nema. Subjekt, jednom kada nestanak potpuno premreži njegovu strukturu, nestaje i kao autor, njegovo autorstvo se transformira u informaciju o autorstvu. No, on je, budući da je unesen u vlastitu smrt, sada značajniji autor od autora svi mogućih knjiga, on sada nosi autorstvo smrti, u nestanku je postigao savršeni identitet s onim što je za života pokušavao biti.

Smrt nas čini da budemo ono što uistinu jesmo i ako želimo za života biti ono što uistinu jesmo, ako želimo djelovati kao autori specifično našeg života, moramo donositi odluke iz svijesti o našoj smrti. Toj smrti se moramo obraćati ako mislimo živjeti.

Religije govore o smrti, zato okupljaju zajednicu i zato imaju i uvijek će imati moć nad ljudima. Religije čovjeka mogu dovesti u egzistencijalnu poziciju da bitne odluke, one koje ga čine subjektom, donosi sam, ali ga, što se često zbiva, alijeniraju – odmiču ga od subjektiviteta, daju mu gotova rješenja, čine ga ovisnim, beznačajnim, krivim i nebitnim.

Kada vjernik osjeti krivnju zbog toga što se ogriješio o nauk religijske zajednice kojoj pripada, a ne osjeti grižnju savjesti jer je izdao sebe, riječ je o egzistencijalnoj alijenaciji i religijskoj manipulaciji.

Neovisno o tome osnažuje li ili alijenira čovjeka, religija nikada neće nestati iz jednostavnog razloga – transtemporalna je ili makar tvrdi da to jest i, što je značajnije, predstavlja se kao poznavateljica smrti i, uglavnom, osloboditeljica od te konačne stvarnosti. Transtemporalnost joj daje mogućnost da u vrijeme unosi ono što nadilazi vrijeme, dok joj, dakako posve neprovjerljivo, znanje o smrti omogućava da privuče smrtnog čovjeka, da mu otvori nadu, da mu se predstavi kao zaštitnica od svega što ga u svijetu ugrožava.

Religijski pristanak je iracionalan, ne postoje razumski razlozi da se pristane uz ne-nad-razumsku stvarnost, ali to ne znači da je taj pristanak lažan. On može biti lažan i istinit, a ovisno o tome, on može biti nasilan illi mirotvoran.

Lažna religija producira brutalnost, sije nasilje, zaziva smrt i osvetu, istinita religija smiruje i širi optimizam. Nažalost, ljudi se za vjeru ili nevjeru odlučuju na temelju banalnih razloga. Banalni razlozi rađaju pseudoreligioznost i pseudoateizam. Kada netko vjeruje zato što njegova obitelj vjeruje ili je došlo do primjene političkih okolnosti pa je, zbog karijernih razloga, poželjno vjerovati, nije riječ o religioznosti, već o pseudoreligioznosti. Kada iz istog izvora nastaje nevjera, riječ je o pseudoateizmu.

Konačno, ako pretpostavimo da u smrti susrećemo boga, taj susret će biti susret lišavanja iluzija. Čovjek će se lišiti iluzija koje je o bogu imao, a bog će se lišiti iluzija koje je imao o čovjeku. Susret slobodnog boga i slobodnog čovjeka nije susret od čovjeka željenog boga i od boga željenog čovjeka. Ako boga ima, od iluzija pate i bog i čovjek. Smrt će te iluzije usmrtiti i omogućiti susret čovjeka kakav on uistinu jest i boga kakav bog uistinu jest. Sada robujemo iluzijama, misao o smrti te iluzije čini vidljivima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana
    •  Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste
    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu
    •  Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva
    •  O kakvoj ideji Boga govore papa Franjo i nadbiskup Uzinić?
    •  HDZ se, kao i Tuđman nekoč, politički iživljava nad državom
    •  Nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku
    •  Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo
    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga

> Svi tekstovi ovog autora