autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Vrlo, ”novo”, stanje

AUTOR: Ivana Šojat / 27.01.2025.

Ivana Šojat

Nije počelo jučer. Ovo čega se izrijekom grozimo posljedica je procesa koji je zapravo započeo negdje s Descartesom koji čovjeka naziva mislećom stvari. Procesa što ga Nietzsche konstatacijski proziva smrću Boga, zapravo potpunim brisanjem transcendencije koja u čovjeku budi nelagodu naspram nedokučivog, nespoznatljivog, nelagodu koja prevladava nad istodobnom čovjekovom potrebom za okomicom uzora, težnje i stremljenja.

Žudnja za lagodnošću naposljetku svijet, egzistenciju svodi na formu i njezin sadržaj. Sve do Duchampa koji formi oduzima sadržaj onim pisoarom koji nam je smiješan, čak zabavan u vidu ruganja uvriježenim normama. Nikome u trenutku preobrazbe pisoara u umjetničko djelo nije na pamet palo pitanje usmjereno prema umjetnosti i njezinu smislu, njezinu suštinskom sadržaju. Od pisoara, naime, sve može biti umjetnost ako netko nešto iz tog ”svega” označi kao umjetničko djelo. Nikome na pamet nije pao ni Aristotel koji se simbolički jamačno okretao u grobu dokinućem njegovih kategorija.

Sad o famoznom pojmu ”ljudskog stanja” govorimo (i zgražamo se) kao o nečem nametnutom, nečem izvanzemaljskom, nečemu što nas je zadesilo kao grom iz vedra neba. A sve smo stoljetnim zalaganjem da sve pojednostavimo i dokučimo sveli na formu, ono što možemo odrediti, u konačnici klasificirati.

Rijetki se još pitaju ”Što je čovjek?”, većina ne samo da je sklona, nego to poslovično čini, svakog pojedinca svesti na jednu njegovu odliku, pa ga na temelju toga prigrliti ili odbaciti. Prema vlastitoj preokupaciji ili nekoj temeljnoj odrednici.

Ljudi poput konkavnih zrcala hodaju svijetom i točkasto, minimalistički zrcale druge, olako komentiraju ono što nazivaju jedinim sadržajem nekog pojedinca: ”Ma, taj ti je peder, ustaša, četnik, budala, idiotski vjernik, krvoločni ateist.”

Gradimo krute, neumoljive granice prema drugima, skamenjujemo se u nekakvoj osobnosti koju nazivamo identitetom koji traljav i jednoznačan klimavo stoji na jednoj nozi onog što lakonski nazivamo ”temeljnim načelom.” Pomodno se ponekad hvastamo tolerancijom.

”Tolerantan sam”, izjavljujemo ne znajući što uopće znači, predstavlja ta ”tolerancija”. Trpljenje. Nismo ni svjesni da svijetu tom tolerancijom deklariramo trpljenje. Umjesto da prihvaćamo, razumijemo, shvaćamo druge i njihove pozicije, mi ih ”trpimo”. U formi koje smo se dohvatili u tolikoj mjeri da joj posvećujemo sve naše resurse.

Formom odašiljemo poruku drugima. Pristajemo na ropstvo poslodavcima i bankama kako bismo formalno drugima odaslali poruku da smo sretni, uspješni, da nam je dobro, izvrsno. I sve skuplje plaćamo to u svijetu koji banalno funkcionira po zakonima ponude i potražnje. Pojest ćemo svako Dubai-govno. Ne zato što je ukusno i priskrbljuje nam ugodu. Nego zato što je skupo, zato što slikati se s tim ispred sebe, objaviti tu fotografiju s tim ispred sebe znači poručiti drugima vlastitu izvrsnost.

Forma nam diktira obavezu formiranja stada. Bune se oni koji nemaju. Oni koji nemaju nisu sretni. Moramo biti sretni, moramo formu vlastite sreće imućnošću prekriti kao caklinom. Jer i sreću smo materijalizirali, moramo se ”pokriti”.

Nećemo kupiti koliko nam treba, nego koliko mislimo da drugima treba da bi nas svrstali u kategoriju sretnih.

Nekako smo počeli postojati isključivo u tuđem mišljenju. Boga kojeg smo kao vrsta definitivno ubili u Auschwitzu i drugim gubilištima na kojima se čovjek također sveo na jednu odrednicu (bilo je ”dovoljno” biti recimo Židov da izgubiš pravo na život), transcendenciju koju je načeo Descartes zamijenili su influenseri – mala božanstva, idoli koji nam putem društvenih mreža kazuju kako horizontalnom svijetu oko sebe dočarati i pokazati da smo sretni. Jer imamo, posjedujemo.

Sve se svelo na ekonomiju. I iluzionizam. Idealisti više nisu u modi. Ni mudrost kao sadržaj. Jer: sadržaj je ionako teško dokučiv, iziskuje umni napor. Forma je sve. Nepodnošljiva lakoća osjeta, poglavito vida – slike je najlakše dokučiti, odijelo već (pre)dugo čini čovjeka.

Sami smo to izabrali.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: