Snaga iskrenosti: izvješće o zlostavljanjima Hvarske crkve

U aktualnim raspravama o seksualnom zlostavljanju maloljetnih i ranjivih osoba unutar Crkve i odnosu prema žrtvama, najnoviji istup Hvarske biskupije od 19. veljače 2025., kroz izvješće o prijavama zlostavljanja koja su počinila dvojica svećenika i pastirsko pismo, predstavlja snažan korak naprijed prema iskrenijem, pravednijem i odgovornijem pristupu.

Radi se o maloj otočnoj biskupiji, no upravo taj podatak da su u njoj prijavljena dvojica svećenika koja čine više od 10 posto svih aktivnih svećenika te biskupije (bez redovnika) podsjeća nas kako su razmjeri zlostavljanja katkad veći nego što se usuđujemo zamisliti.

Ovo izvješće i pastirsko pismo ujedno naglašava da sustav zaštite žrtava, koji bi trebao biti organiziran na razini cijele Crkve u Hrvatskoj, očito ne funkcionira dovoljno dobro. Hvarska biskupija se, naime, obraća izravno vjernicima i poziva ih da svaku sumnju ili spoznaju o zlostavljanju prijave upravo njima, što, htjeli mi to priznati ili ne, sugerira kako Nacionalni ured za zaštitu maloljetnika pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nije ispunio očekivanu ulogu.

Ovaj javni čin preuzimanja odgovornosti, izrečen kroz pastirsko pismo i izvješće, itekako zaslužuje pohvalu. Dugo je u crkvenom katoličkom prostoru Hrvatske dominirao pristup koji je u tišini štitio zlostavljače i ostavljao žrtve bez odgovarajuće pomoći i priznanja.

Nažalost, takva je praksa bila uvelike prešutna norma: žrtve su bile prepuštene samima sebi, proživljavajući bol i patnju daleko od očiju onih koji su bili pozvani pružiti im ljudsku i duhovnu podršku. Danas, međutim, Hvarska biskupija otvara drugačiji put, javno svjedočeći o ”zaokretu Katoličke Crkve od sustavne zaštite zlostavljača i nebrige za žrtve zlostavljanja” prema iskrenoj i otvorenoj želji za istinom te davanju prednosti pravima onih koji su trpjeli ili trpe.

Posebno je važno što se u pastirskom pismu priznaje dosadašnja ”kultura prešućivanja i lukavog postupanja”. Upravo je takva praksa dovela do toga da su se žrtve osjećale izdano, s pravom iskazujući gorčinu i ljutnju. Crkva, koja bi trebala biti primjer suosjećanja i pravednosti, u mnogim je slučajevima pokazala ”neshvatljivu hladnoću i manjak suosjećanja prema žrtvama”.

Time su te osobe, koje i danas često ”pate u tišini”, ostavljene s pitanjem kome uopće mogu ispričati svoje potresne priče. Jedan od najsnažnijih naglasaka pisma upravo je otvoreno priznanje krivnje i spremnost na ”javno osobno i zajedničko kajanje”. To nije znak slabosti, nego ”istinske snage vjere, nade i ljubavi”, jer se samo u istini može graditi pravedniji i bolji odnos prema žrtvama.

Ovaj hvarski korak, međutim, oštro se razilazi s nedavnim izjavama Splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Zdenka Križića, nekadašnjeg gospićko-senjskog biskupa, koji je svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije Pavu Martića, nakon što je odslužio zatvorsku kaznu za seksualno zlostavljanje, stavio na službu u dvije župe svoje tadašnje biskupije.

Dok Hvarska biskupija sada bez zadrške kaže kako želi ”bezuvjetno slijediti jedini put oslobađajuće istine” te poziva žrtve da se jave i obećava im ”pravednu zadovoljštinu”, u slučaju svećenika Martića svjedočimo upravo onome od čega se Crkva napokon treba i mora distancirati: relativiziranju težine zločina i zanemarivanju osjećaja vjernika, pogotovo onih koji su prošli pakao zlostavljanja.

Iskaz Hvarske biskupije o spremnosti da sasluša i pomogne žrtvama, u potpunom je neskladu s porukom nadbiskupa Križića, gdje se povratak osuđenog svećenika u župe opravdava više nego problematizira. (Hvarska biskupija dio je iste crkvene pokrajine, metropolije čiji je metropolita upravo nadbiskup Križić.)

Stoga ovi dokumenti Hvarske biskupije nisu važni samo za Hvarsku biskupiju, nego za čitavu Crkvu u Hrvatskoj.

Oni predstavljaju ohrabrujući podsjetnik da istinska obnova nije moguća bez suočavanja s istinom i da ”djelotvornost obraćenja” nikad nije u prikrivanju, nego u ”istinitom priznanju”. Vrijeme je da ustrajemo na ovakvom pristupu koji će Crkvu ujediniti u požrtvovnom i empatičnom radu za dobrobit žrtava, jer tek tada Crkva doista može služiti kao utočište i putokaz ljudima u njihovim traumama.

Nema sumnje da su se brojne žrtve razočarale u instituciju kojoj su vjerovale. Ipak, čuti da Hvarska biskupija sada otvoreno priznaje kako ”nije pružala nužnu i dužnu pomoć, nego je prešutjela zlostavljanja i prepustila žrtve njihovoj boli”, a da istodobno upućuje poziv žrtvama da se jave i zatraže pomoć i satisfakciju, veliki je napredak.

Taj napredak, da bi bio vjerodostojan, mora prijeći granice jedne biskupije i postati zajednička poruka cijele Crkve. Da se ne dogodi opet slučaj koji budi sumnju u stvarnu dosljednost promjene, poput imenovanja osuđenog svećenika na župe, što razbija povjerenje i šalje upravo suprotnu poruku od one koju sada čitamo iz Hvara.

Baš sada pruža se jedinstvena prilika da se snažno podrži i proširi pristup koji nudi Hvarska biskupija, a koji zagovara otvorenost prema žrtvama, priznavanje vlastitih propusta, spremnost na javno kajanje, kao i obvezu na konkretne promjene te pružanje pravedne zadovoljštine. Samo na taj način možemo okončati ”odbojno i ravnodušno držanje odgovornih prema žrtvama”, koje, podsjetimo, ”još uvijek pate u tišini i pitaju se komu uopće mogu povjeriti svoja bolna iskustva”.

Hvarska biskupija u svome je pastirskom pismu naglasila i kako je spremna žrtvama pružiti ”pravednu zadovoljštinu”. Nadamo se da će to, osim isprika i priznanja krivnje, uključivati i novčanu naknadu za sve patnje koje su žrtve pretrpjele.

Jasno je da nijedan novac ne može u potpunosti ublažiti traumu i bol, no barem dijelom može olakšati posljedice, osobito s obzirom na troškove medicinskih tretmana na koje su žrtve bile primorane. Biskupi su u više navrata naglašavali da naš pravni sustav nije poput američkog te da prema zakonu nisu dužni isplaćivati odštetu.

No, treba se zapitati: gdje je u svemu tome moral? Koliko god pravni okvir bio različit, to ne bi smjelo umanjiti odgovornost prema onima koji su pretrpjeli teškoće i zlostavljanja.

Dovoljno je prisjetiti se slučaja fra Gracijana Gašperova, člana Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Jedna od njegovih žrtava, svjesna da je Gašperov bio dio te provincije i uvjerena (a što je i dokazano) da su njegovi nadređeni znali za zlodjela, zatražila je nadoknadu upravo od Provincije. No, umjesto iskrene isprike i podrške, suočila se sa sudskim osporavanjem njezinog prava na odštetu.

Ovakav pristup, nažalost, potvrđuje koliko je hitno potreban sustavni zaokret, nalik onome koji sada najavljuje Hvarska biskupija, pristup koji bi konačno stavio žrtve u središte i stavio točku na dosadašnju praksu prebacivanja krivnje i izbjegavanja odgovornosti.

Nadajmo se da će upravo riječi iz Hvarske biskupije, koje su hrabro javno obraćanje i priznavanje, potaknuti i druge (nad)biskupe i svećenike da slijede isti put iskrenosti i odgovornosti. Jer u konačnici, samo Crkva koja nesebično i otvoreno pristupa vlastitim pogreškama može vratiti povjerenje ljudi, pružiti žrtvama stvarnu nadu i biti istinski instrument Božje ljubavi i milosrđa, na što je naglasak u ovoj godini Jubileja stavio i papa Franjo.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Opasna retorika relativizacije nadbiskupa Križića
    •  Nadbiskup Zdenko Križić prkosi odredbama pape Franje
    •  Licemjerje Crkve kao modus operandi
    •  Glas biskupice protiv šutnje Crkve
    •  Opasnost vjerovanja i čitanja Biblije bez razumijevanja
    •  Inkvizicija u Dubrovačkoj biskupiji: krivi ispit savijesti
    •  Licemjerje vjere u politici
    •  ''Svećenička djeca'' i paradoks vjere koja ih (ne) priznaje
    •  Zašto Crkva zatvara oči pred potrebama mladih svećenika?
    •  Zašto je HBK provocirala ostavku nadbiskupa Matu Uzinića?

> Svi tekstovi ovog autora