Milosrđe želim, a ne žrtvu

Korizma je razdoblje koje nas svake godine potiče na dublji uvid u vlastitu nutrinu. Mnogi je, naizgled, svode na odricanje od čokolade, kave, alkohola ili cigareta…, ne bi li barem prividno dokazali da su spremni nešto žrtvovati. Međutim, smisao korizmenog vremena daleko je složeniji. U njegovoj se srži nalaze Isusove riječi: ”Milosrđe želim, a ne žrtvu” (Mt 9, 13).

Te riječi nisu samo vjerska fraza, već snažna poruka koja potiče na razmišljanje o tome kakva je žrtva doista vrijedna. Je li ona tek puko odricanje od nečega što nam pričinjava trenutačno zadovoljstvo ili je, zapravo, riječ o dubljem, zahtjevnijem žrtvovanju vlastitoga ega, predrasuda i tvrdoće srca? Upravo se tu ističe važnost milosrđa. Žrtva bez milosrđa postaje prazna formalnost, gubeći snagu koja obnavlja i nas same i svijet oko nas.

Odričemo li se čokolade ili kave, možemo nakratko osjetiti nelagodu ili napetost. No, što uistinu postižemo ako takvo maleno ”odricanje” ne prati rast u dobroti i razumijevanju drugih? Ako strogo postimo, a pritom ostajemo jednako nestrpljivi, razdražljivi ili ravnodušni na tuđu patnju, teško da će takav post u nama proizvesti išta vrijedno.

Žrtva bez promjene srca ostaje tek izvanjski čin, dalek od onoga što bi trebala potaknuti. Bog ili naša savjest ne traži isprazne geste, nego milosrđe: otvorenost da čujemo i razumijemo bližnje, da oprostimo, pomognemo i da se usudimo biti solidarni s onima koji žive na rubu društva.

Milosrđe kao snaga, a ne slabost 

U društvu se, pa i među ljudima koji se smatraju vjernicima, često nailazi na nerazumijevanje pojma milosrđa. Katkad ga se doživljava kao popustljivost ili čak slabost, uz komentare poput: ”Sami su si krivi, neka se nose s posljedicama.” No, poruka milosrđa nipošto nije poziv na odobravanje tuđih pogrešaka ili odustajanje od pravde, nego na stav koji u svakoj osobi vidi vrijednost, unatoč njezinim slabostima i pogreškama.

Riječ je o prepoznavanju ljudskosti u svakome, s nadom da svatko može naći put prema boljem životu. Ta se ideja ne mora svoditi samo na kršćanstvo, ona je opće ljudska i odražava duboko poštovanje prema čovjeku.

Nažalost, često se baš u korizmenom vremenu susrećemo s licemjerjem onih koji se zaklinju u ”kršćanske vrijednosti”, dok istodobno malo ili nimalo ne mare za bližnje. Glasno se ponose time da su prestali piti alkohol ili jesti slatkiše, a ujedno svojim riječima i ponašanjem vrijeđaju i omalovažavaju druge. Kao da je važnija ”forma”, to jest vanjsko pridržavanje pravila, nego istinska unutarnja promjena.

Kad nam korizmeno odricanje služi tek za hvaljenje pred drugima ili da bismo stekli dojam ”dobrih vjernika” u očima okoline, upadamo u zamku duhovne oholosti i licemjerja. Takav stav nema mnogo zajedničkog s autentičnom ljubavlju.

Smisao korizmene discipline jest dublja povezanost s Bogom i ljudima ili, ako niste religiozni, s najplemenitijim dijelom nas samih i s drugima oko nas. To nije fasada pobožnosti, već unutarnji pokret koji nas vodi prema humanijem životu.

Sve ono čega se, dakle, odreknemo kroz četrdeset dana, kao i sve što odlučimo činiti, trebalo bi pokrenuti trajnu, dublju preobrazbu koja nadilazi okvire samog korizmenog razdoblja.

U tom smislu, i vjernici i ljudi koji se ne prepoznaju u religijskim okvirima mogu pronaći zajednička uporišta: rast u empatiji, promišljanje o vlastitom ponašanju i dublja svjesnost prema potrebama drugih univerzalne su ljudske vrijednosti.

Milosrđe u svakodnevici 

Kako bismo milosrđe, empatiju i solidarnost pretočili u djelo, možemo početi od malih, svakodnevnih gesta: osmijeha, tople riječi, razumijevanja, konkretne pomoći onima koji su nam bliski, ali i prema onima koji su nam neznanci.

Nerijetko je lakše pružiti materijalnu pomoć nego uložiti vrijeme u odnos s osobama koje se osjećaju odbačenima. Ipak, milosrđe ne traži savršenstvo, nego iskrenu nakanu da svakog dana budemo korak bliže dobroti.

Isusove riječi ”Milosrđe želim, a ne žrtvu” možemo shvatiti ne samo kao vjerski zahtjev, već i kao ljudski: ono što našem društvu doista treba jest iskreno suosjećanje, a ne puko pridržavanje pravila.

Možda je upravo korizma, ili bilo koji nama važan trenutak u godini, prilika da zastanemo, odmaknemo se od buke svakodnevice i zapitamo se: jesmo li doista spremni biti bolji prema ljudima oko nas? Dopuštamo li da nas njihova patnja potakne na djelovanje ili se povlačimo u vlastitu udobnost?

Kršćanstvo, u svojoj biti, ne traži savršenstvo, nego spremnost na rast u ljubavi. Isto vrijedi i za svaku istinski humanističku etiku. Umjesto da se iscrpljujemo formalnim odricanjem, usmjerimo energiju na izgradnju dublje ljudskosti i boljeg zajedništva, neovisno o tomu iz kojih motiva ili svjetonazora dolazi naša želja za promjenom.

Ako iz korizme, ili bilo kojeg razdoblja koje posvetimo osobnom i zajedničkom razvoju, ne izađemo bolji i otvoreniji prema drugima, protratili smo vrijednu priliku. Ključ je u onome ”najljudskijem” i ”najplemenitijem” dijelu nas: dobroj volji, razumijevanju, ljudskosti i oprostu… Jer, na koncu, ako se pitate što je doista trajno i vrijedno svake žrtve, odgovor možete pronaći u vlastitoj savjesti, srcu ili naprosto u ljudskoj potrebi za dobrotom.

I vjernicima i nevjernicima to može biti zajednička polazna točka. ”Milosrđe želim, a ne žrtvu” možemo stoga iščitati kao poziv svima nama: pružimo jedni drugima ono najbolje od sebe. U tome se očituje ljudskost koja nadilazi religijske, kulturne i svjetonazorske granice.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Služe li politika i Crkva u Hrvatskoj samo sebi?
    •  Snaga iskrenosti: izvješće o zlostavljanjima Hvarske crkve
    •  Opasna retorika relativizacije nadbiskupa Križića
    •  Nadbiskup Zdenko Križić prkosi odredbama pape Franje
    •  Licemjerje Crkve kao modus operandi
    •  Glas biskupice protiv šutnje Crkve
    •  Opasnost vjerovanja i čitanja Biblije bez razumijevanja
    •  Inkvizicija u Dubrovačkoj biskupiji: krivi ispit savijesti
    •  Licemjerje vjere u politici
    •  ''Svećenička djeca'' i paradoks vjere koja ih (ne) priznaje

> Svi tekstovi ovog autora