novinarstvo s potpisom
Anna Maria Grünfelder
Kad izostane dan bez novih vijesti o sustavnom rušenju etičkih vrijednosti koje su osamdeset godina nadahnjivale i unaprijedile međunarodnu solidarnost i miroljubivo prevladavanje sukoba, ne možete a da ne osjećate brigu, zabrinutost i nemoćni bijes. U toj depresiji, nadu budi na neki način, novoizabrani papa Lav XIV.
Zaštitne mjere pojedinih država protiv novoga Nerona, silom prilika vode k tome da si svatko sam sebi mora biti najbliži, a države se okreću autokratskim sustavima. Godine 1945. svi koji su preživjeli katastrofe Drugog svjetskog rata nadali su se da je čovječanstvo ipak nešto naučilo od povijesti. Generacije preživjelih zaklinjale su se da se ”tako nešto ne smije ponoviti”. Na žalost, nove generacije nisu ništa naučile, ili su kao paralizirani, omamljeni, bez ideja – i jednostavno ignoriraju ozbiljnost situacije i slijede autokrate poput lemura na putu u ponor.
Za novu američku generaciju promatrači konstatiraju da se sastoji od beskrupuloznih beskičmenjaka i lojalista – dvorjana, slugana i poniznih izvršitelja suludih dekreta, memoranduma i ad hoc izmišljotina. Nemali broj tih visokih dužnosnika deklarira se katolicima. Dobro mi je ostao u pamćenju veliki pepelni križ na čelu novoga ministra vanjskih poslova, na Čistu srijedu. To je onaj ministar koji opravdava sve deportacije do sada, ozloglašene zbog nehumanih postupaka policije prema ljudima.
I sada je, novi papa Lav XIV., Amerikanac po rođenju, kozmopolit po obrazovanju, deklarirani ”odvjetnik” siromašnih. Jedno od njegovih prvih očitovanja njegov je odgovor na izjavu potpredsjednika SAD-a J. D. Vance, koji za problem imigracije primjenjuje svoje površno poznavanje teologije crkvenog učitelja svetog Augustina o ”hijerarhiji ljubavi”. Novi ga je Papa putem društvenih mreža ispravio. Kršćanska ljubav ne poznaje ni granice ni stupnjeve, ne zaslužuje se nego se dijeli bez ograde, poručuje Lav XIV.
Jasan ispravak i poruka javnosti. Papa se zalaže za univerzalnu ljubav bez razlika i hijerarhija, te pod misionarstvom podrazumijeva misionarstvo univerzalne ljubavi. Bilo je nužno upoznati svijet s takvim reagiranjem donedavnog biskupa s jednim senatorom koji se trudi uvažavati ljudska prava, po svojim mjerilima, a to su korist, zasluge, bogatstvo i pripadnosti povlaštenih slojeva američkog društva, koje se očito brzo raslojava.
Zato se pitam hoće li novi Papa udovoljiti nadi i očekivanjima i pokazati protivnikom Trumpa, antagonistom vladajućoj političkoj kasti. Hoće li se američki katolici, koji su – kako javljaju brojni mediji – u velikom broju trumpisti i koji su dali svoje glasove upravo Trumpu – usmjeriti prema Papi i djelovati kao oporba iznutra, ili će se ravnati prema svom opredjeljenju da je America first, i kad treba iskazivati solidarnost. Dakle ništa s međunarodnom pomoći (USAID!), ništa sa zajedničkim uvjerenjem Europljana da Ukrajini treba pomoći u samoobrani dok to bude potrebno.
Bojim se da Papin utjecaj i duhovna snaga neće biti dovoljno jaki da kao dobar uzor preobrati političare koji su toliko uvjereni u svoju nadmoć da mogu ponižavati državne goste pred očima javnosti, izvrgnuti ih ruglu i ismijavanju.
Papa je pokazao međunarodnoj javnosti da on i kao crkveni poglavar, i u kontaktu s nekatolicima, inovjercima, nevjernicima poštuje međunarodni protokol koji počiva na uzajamnom uvažavanju. Takvi državnici znaju kako trebaju postupati, pokaže li se potreba i kritizirati, odnosno da i u tim slučajevima trebaju postupati maksimalno taktično i uvažavati svojega sugovornika.
Nemilim su scenama u Ovalnom uredu Bijele kuće nazočili trojica uzornih katolika (!), J. D. Vance, Marco Rubio i Pete Hegseth. Njima nije nimalo zasmetalo da i sami sudjeluju u ismijavanju i izrugivanju visokopozicioniranih gostiju.
Kolumnist New York Timesa, Ross Douthat (i sam katolik) snimio je podcast s J. D. Vance o središnjim političkim temama, ali i o Vanceovom katoličkom uvjerenju. Vance mu je potvrdio da mu vjerska uvjerenja utječu na njegove političke odluke, i katolička socijalna doktrina vodi ga – glede zaštite nerođenih. Vjeruje da ljudski život počinje sa začećem, a time se rukovodi.
U tom izlaganju nešto je odmah bilo diskutabilno. J. D. Vance pokušava pojasniti – on, potpredsjednik vlade ne služi Papi, nego američkom narodu. Njegova osobna pobožnost je jedno, a službeno djelovanje je drugo. Dakle, vjernik je u privatnosti, a službeno – mislimo drugačije.
Da je problem u tome da u susretu s Papom nije poljubio Papin prsten, to je i za katolika relativno sporedna stvar. Potpredsjednik SAD-a postupa u susretu s Papom kao državnik prema državniku, i drži se državnog protokola. To su formalnosti, ali uspije li u protokolu, u vladi, tek tako skinuti svoju privatnu garderobu, pa se stisnuti u službeno odijelo i zatim se prebaciti u službenu funkciju, pa se kod kuće opet skinuti i postati vjernikom.
Katolici nauče i drže se toga. Katolici smo u svakoj situaciji, pa i u situaciji u sukobu interesa i savjesti valja dobro odvagati između dviju strana, koje se često ne mogu stopostotno pomiriti.
Na primjer, ja nikad neću osuditi pobačaj – ma koliko ga osuđivali ”službeni katolici”. Što više raznih aspekata uzimate u obzir, to su a priori odluke problematičnije. Jeste li katolik u slobodno vrijeme odgovor može biti lagan, ali ne i primjeren ni pravedan.
Rascjep između javnog i privatnog ponašanja takvim političarima očito dopušta stupnjevanje uljudnosti prema njima, ovisno o rangu njihovih suradnika, posjetitelja, gostiju i ovisno o koristi što je očekuju od drugih.
Tvrdnja ”ljudsko je dostojanstvo nedodirljivo” nalazi se u američkom Ustavu iz 1787. godine s katalogom temeljnih prava (Bill of Rights), kao i u europskim ustavima liberalnih demokracija i predstavlja vodeću ideju katoličke socijalne doktrine. Ona počiva na uvjerenju da je ljudsko dostojanstvo nedjeljivo, da važi svugdje i zauvijek, ali se američki političari današnje administracije ne smatraju dužnim držati se nje.
Vance je u razgovoru za podcast naglasio da je tijekom boravka u Rimu porazgovarao, među inim, s više kardinala koji su mu proturječili – no on je ostao pri svome. Društvena solidarnost trpi kad država omogućava ”previše imigracije u prekratkim razmacima” i da on ”u principu nije protiv imigranata, samo ne želi ugroziti jedinstvo nacije”.
Međunarodni mediji upoznati i s postovima na društvenim mrežama Pape Lava XIV. prije njegova izbora, vjeruju da se on neće složiti s takvim interpretacijama kršćanstva, jer je već nedvojbeno davao do znanja da mjesto Crkve vidi na strani zapostavljenih, slabijih, potrebitih… To dolazi do izražaja i u izboru imena Lav, pape prve socijalne doktrine u povijesti Crkve.
Jaka konzervativna struja američkog katolicizma vjerojatno neće biti zadovoljna s takvim Papinim opredjeljenjem. Papa koji je obećao graditi mostove – hoće li naići barem na razumijevanje američkih katolika i premostiti jaz prema reformski usmjerenim vjernicima?
Pod time podrazumijevam njegov utjecaj na konzervativne katolike, koji se drže konzervativne politike i stranke koja se zalaže za imućne, bogate, za karijerne osobe i za elite. U svjetonazoru konzervativaca su bogatstvo, gospodarski i profesionalni uspjeh odličja Božjih miljenika.
Papa je već nedvojbeno jasno pokazao da je sa siromašnima, ali morat će premostiti velik jaz i prevladati tvrdokorni oklop samouvjerenih vjernika u politici da preispituju svoj dosadašnji nesklad između deklarativnog katoličanstva i teološki utemeljene vjere, odnosno između riječi i djela. Reformske točke iz sinodalnog puta bit će vjerojatno odložene, jer mi se čini važnijim zaustaviti zastrašujući proces brutalizacije politike.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.