Potpomognuto samoubojstvo – Nema utješnih

rješenja

Slovenija je u srpnju 2025. godine, kao 11. država članica Europske unije koja to dopušta, donijela Zakon o pravu na potpomognuto samoubojstvo. Pravom na medicinsku pomoć kako bi dobrovoljno okončali vlastiti život mogu se koristiti lucidni pacijenti s neizlječivim bolestima, kojima suvremena medicina ne može pomoći niti olakšati patnje, jer su sve opcije medicinskog liječenja iscrpljene.

Pacijenti moraju sami izreći svoju volju i pristanak da žele okončati patnje, jer žele poštedjeti svoje njegovatelje, ali i sebe same prizora njihove nemoći naspram patnjama.

Zakonodavstvo poštuje volju i namjeru pacijenta kao autentičan izraz podjednako pacijentova samopoštovanja, kao i njegova suosjećanja s drugim ljudima, svojim najbližima, svjedocima takva umiranja.

Potpomognuto samoubojstvo ne može se primijeniti kod duševnih bolesnika.

Otkad je Jutarnji list u nekoliko brojeva (18. srpnja, 23. kolovoza, 30. kolovoza i 7. rujna 2025. godine) objavljivao očitovanja hrvatskih znanstvenica i znanstvenika, književnica i književnika, filozofa i filozofkinje te drugih intelektualaca i intelektualki o potpomognutom samoubojstvu, očekivala sam da uredništvo namjerava pokrenuti širu javnu raspravu o toj problematici. Ona bi morala biti temom – ako već ne u široj javnosti, onda barem u krugovima mislilaca, otvorenih, svjesnih i odgovornih pojedinaca i predstavnika/ica raznih struka.

Katolička Crkva već je u tom serijalu Jutarnjeg lista objavila svoj stav beskompromisno, ali i bez imalo empatije i bez pokušaja da sasluša i drugu stranu.

Iz očitovanja Crkve može se iščitati najoštrija opomena da su otvorena još jedna vrata u ”kulturu smrti”, i da će se društvo naviknuti na to da nema više nedodirljivosti života bolesnih i starih osoba, kao i da se učinio korak bliže stavu o ”životi bezvrijednom da se živi”. Država je, povrijedivši tabu nedodirljivosti ljudskog života, doprinijela pucanju brana, tako da će plimni val ljudske živote neometano utopiti.

Iskustvo je, međutim, da se pucanje svih brana do sada nije obistinilo. Kako je pokazao moralni teolog iz Graza Kurt Remmele u medicinskoj svakodnevici primjenjivan je argument, moralno teološki ne manje upitne vrijednosti o ”dopuštenoj primjeni medicinskih sredstava za olakšanje patnje, za koje se pak zna da će posljedica primjene biti, neizbježno, makar a la longue (na kraću ili dužu stažu) smrt”.

Remmele je podsjetio da je papa Pio XII. godine 1957., kad je govorio o odmjeravanju etičnih dilemi, citirao upravo ovaj argument u korist etičke dopuštenosti potencijalno smrtonosnih sredstava u liječenju pacijenata u terminalnoj fazi. Papa se poslužio načelom dvostrukog djelovanja metode, svjestan da etika mora početi od ljudskog saznanja da se jedno ne može ostvariti, a da se ne postigne drugo.

Naravno, da se i metode potpomognutog samoubojstva mogu zloupotrijebiti. No pravno načelo iz Rimskog prava vrijedi kad se kaže da mogućnost zloporabe ne smije ograničiti primjenu nekog sredstva, ali da zloporaba ne onemogućava dopuštenost primjene. Abusus non tollit usum, sed confirmat substantiam (zloporaba ne ukida pravilnu uporabu).

Pacijenti bi se mogli osjećati izloženima pritisku svojih najmilijih koji moraju promatrati bolnu borbu između njihovog života i smrti, a kako je tek njegovateljima ili članovima obitelji! No koliki je tek pritisak nad onima koji ne mogu pomoći.

”Ljudski život treba štititi i očuvati od začeća do prirodne smrti”, kategorički je ustvrdio, premda mu je već bio zakazao glas, papa Ivan Pavao II. na Uskršnju nedjelju 2005. godine, neposredno uoči smrti.

Papa Wojtyla je poštivanje tog moralnog principa vjernicima i cijelom svijetu demonstrirao ad oculos svojim ”javnim umiranjem”. Nitko tko je vidio Papu na prozorima papinske palače, neće moći zaboraviti taj prizor.

”Ni Krist nije sišao s križa”, prokomentirat će kasnije Wojtylin osobni tajnik, kardinal Stanisław Dziwisz, Papino dosljedno poštivanje tog principa. To je najveća besmislica koju sam ikad čula. Naime, na križ je pribijen čovjek, Isus, a u takvom slučaju s križa nitko nije mogao sići!

Papa Ivan Pavao naučavao je o posebnom dostojanstvu što ga ima čovjek u bolesti i na samrti. Dostojanstvo pripada – po kršćanskom naučavanju – čovjeku zbog svoje čovječnosti i nije uvjetovano, poglavito neovisno o zdravlju ili bolesti, o cjelovitosti ili invalidnosti, o intelektu, mladosti i starosti.

No papa Pio XII. je 1957. godine, kad je govorio o pomoći u slučaju nemoći suvremene medicine, vidio dalje od njegovog dalekog nasljednika koji je situaciju procijenio samo sa svojeg položaja. A papa ima na raspolaganju, što rijetko koji obični smrtnik ima, ne samo kvalificirane liječnike, nego i duhovne pratitelje i dušobrižnike.

Ljudsko je iskustvo da se ljudska svijest za svoje dostojanstvo može razvijati samo ako je udovoljeno svim nužnim temeljima dostojanstva, ako su u ravnoteži i raspoloživi svi preduvjeti ljudske egzistencije, a to su barem relativna autonomija, samostalnost i neovisnost o tuđoj pomoći.

Čovjek je ipak jedinstvo tijela, duha, uma i duše – ako zakaže jedno, poremećeno je jedinstvo i svijest o dostojanstvu koje više nije cjelovito. (usp. 1. poslanicu apostola Pavla Korinćanima 12,25-27: ”Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi).

Naučavanje da je ”čovjek slobodan i kada je okovan u zatvoru” pripisano je Seneki i filozofima stoicima. Čovjek se ne može osjećati punovrijednim, i svi pokušaji da ga se uvjeri u to da je i dalje osoba u punom smislu riječi, odjekuju kao jeftina, neuvjerljiva utjeha. U takvoj situaciji čovjek više nije kakav je bio.

Liječnik i medicinsko osoblje znaju da i takva čovjeka moraju ozbiljno shvaćati, a to znači da mu moraju uvažavati njegove osjećaje. Nitko nema pravo uvjeravati pacijenta u suprotno, nego moraju prihvaćati da je njegovo dostojanstvo narušeno.

Crkveni ljudi nastoje razuvjeriti pacijente, krivo shvaćenom samilošću i dijeliti ljudsku osobu, kao da je moguće odvojiti tijelo od duha i duše. Kao da duh i duša mogu egzistirati neovisno o tome što se događa s tijelom.

Zazor od moguće zloupotrebe kao razlog za izbjegavanje bilo kakve asistirane regulacije ipak je velik i u pravnoj znanosti. To je bila i briga zakonodavca i slovenski je zakon (koji ne odstupa od zakonskih rješenja u drugim europskim zemljama) zaradio i kvalifikaciju ”nije šija nego vrat”.

Da, tabu je načet: zakonodavac svjestan tog čina, trudio se ugraditi što je moguće teže prepreke od zloporabe. Srećom, za sada može se reći da do propuštanja svih brana nije došlo, jer tabu se ipak neće tako lako razgraditi. Utješnijih rješenja u takvim dilemama valjda i nema.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Novi sveci – zaštitnici mladeži, no ne bez ozbiljne mane
    •  Kako govoriti o mirovnoj etici u prijelomnim vremenima? 
    •  Usamljenost – sve veći problem osoba starije životne dobi
    •  Upozoravanje na opasnosti od rata nije huškanje na rat
    •  Slažem se s pobornicima služenja obveznog vojnog roka
    •  Prozor života spasonosno je rješenje za neželjene bebe 
    •  Antunovski hod: podilaženje ukusu masa nije franjevaštvo
    •  Trumpovi katolici i antitrump
    •  Nacist u mojoj obitelji
    •  80. godišnjica završetka Drugoga svjetskog rata

> Svi tekstovi ovog autora