Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli

Parmenid je pisao o tome kako su misao i bitak neodvojivi, ali da, kako ih eufemistički nazivamo, smrtnici to ne uviđaju. Ovu istinu možemo formulirati na različite načine, meni su nekako najprikladnije ove dvije formulacije: ”Um i bitak su jedno te isto” te ”Misao je bitak, bitak je misao”.

Smrtnici ne dolaze do istine neodvojivosti bitka i misli, oni su toliko podijeljeni u sebi da su, u metaforičkom smislu, dvoglavi: jedna glava im služi za bitak, druga za misao, dok tijelo zadržava energiju potrebnu za mišljenje realiteta i življenja u tom istom realitetu.

Uman čovjek ima jednu glavu – onu svoju, s njom misli sebe, svijet i druge ljude. Ljudi umskog deficita imaju više glava, a najmanje dvije. Što je netko bezumniji, na tijelo mu je nakalemljeno više glava, nijedna nije njegova, ponajmanje ona koju je igrom sudbine, kao standardnu opremu, uzaludno dobio.

Umni ljudi shvaćaju da u podijeljenosti bitka i misli caruje privid dok, naprotiv, istina biva razotkriva u njihovoj povezanosti. Ne želim otvarati rasprave o Parmenidovom materijalizmu i idealizmu, za one koje to zanima, postoji lako dostupna literatura.

Kršćanski spoznajni realizam također prihvaća nauk o povezanosti onoga što jest i onoga što se misli. Spoznajni realizam se kroz povijest razvijao, ali je osnova nepromijenjena, riječ je, dakle, o endogenom razvoju iste povezanosti misli i bitka. Određenje istine kao ”slaganja misli sa stvarnošću”, ne razlikuje se od toga da su ”um i bitak jedno te isto”.

Dvoglavi ili višeglavi ljudi ovo nikada neće shvatiti. Oni će se boriti za misao koja nema bitak odnosno za laž o stvarnosti (privid jest laž), a to ujedno znači da će ono što jest odnosno što je realno biti prepušteno spoznajnom ništavilu. Ovo ništavilo pronalazimo na svakom koraku.

Pogledajmo samo našu društvenu i političku zbilju – tu nailazimo na pravo mnoštvo višeglavih ljudi. Nekadašnji ministar zdravstva, optužen zbog sustavnog kriminala u zdravstvenom sustavu, dobio je, zalaganjem trenutne vladajuće garniture, posao u Vinogradskoj bolnici. Zbog njega je mijenjan zakon kako bi se upravo on mogao javiti na raspisani natječaj. Da nije došlo do izmjena i dopuna zakona koji je u zdravstvenom sustavu sprječavao zapošljavanje osoba optuženim za koruptivne aktivnosti, Vili Beroš danas ne bi bio zaposlen na radnom mjestu neurokirurga.

Dakle, kada je Vili Beroš bio ministar zdravstva, u zdravstvenom sustavu nisu smjele biti zaposlene osobe koje su, makar prema optužnici, radile ono što je on radio. Nakon što je protiv njega podignuta optužnica, premijer Andrej Plenković, koji navodno nije znao što radi Beroš, sada kada zna jer to zna čitava javnost, mijenja zakone kako bi taj isti Beroš bio zaposlen na radno mjesto neurokirurga u Vinogradskoj bolnici.

Iz ovog možemo izvesti samo jedan zaključak – sve što Beroš radi, baš kao i sve što je kao ministar radio, radio je i radi uz podršku premijera Plenkovića. Plenkovićeva misao o Berošu odgovara Beroševoj stvarnosti. Oni su jedno. Kada misli Beroša, Plenković misli Beroša kao vlastitu stvarnost i tu stvarnost, naravno, podržava.

Nema smisla, a ni koristi, raspravljati o tome zašto je Plenkovićeva Vlada najkorumpiranija, odgovor je očit – zato što Plenković misli, bira, želi i brani upravo takvu Vladu. Njegova misao o Vladi odgovara bitku ili stvarnosti Vlade. Ona je Vlada po njegovoj mjeri, baš kao što je Beroš bio ministar po njegovoj mjeri, a sada je i neurokirurg potpuno usuglašen s Plenkovićevom brigom za pacijente kojima će Beroš kirurškim instrumentima prtljati po mozgu.

Istina je da nekoliko godina nije bio posvećen razvijanju neurokirurških vještina, ali je, isto tako, očigledno da mu prsti nisu mirovali – bili su aktivni preko svake mjere i to unutar zdravstvenog sustava.

Siguran sam da bi Ustavni sud potvrdo da je on, u formalnom smislu, radio na vještinama koje je vladajuća koalicija prepoznala kao one koje trebaju zdravstvenom sustavu. U Beroševom slučaju se potvrdila Parmenidova teza o istosti misli i bitka. Njegovo zapošljavanje potvrđuje što premijer jest, što želi da ministri čine te što je sve on spreman učiniti kako bi takve ministre zaštitio. Oni su bitak njegove misli – Beroš je Plenkovićeva stvarnost, Plenković je misao o Berošu. Plenković je Beroš, Beroš je Plenković, prvi je um, drugi je bitak.

Naravno da višeglavi, a najmanje dvoglavi, hrvatski smrtnici ovo ne vide. Oni žive u prividu države, pobjede, ponosa što pripadaju povlaštenim povijesnim okolnostima konačnog, dugo željenog nastanka hrvatske države.

Istina je da države nema, nju bi se, i to eventualno, moglo pronaći pod Beroševim mikroskopom. Da države ima, AP bi, kao um Vilija Beroša i Gabrijele Žalac, odgovarao zbog toga što su oni postali, a postali su sve što im je Plenković rekao da budu.

Oni su njegovo djelo, njegova stvarnost odnosno bitak ili realnost njegovog uma. Zato pred svim tijelima ove države imaju poseban status. Institucije poduzimaju sve da njihov bitak ne dovede do misli koja im je omogućila da bude sve to što su bili. Zbog toga je Plenković o Gabrijeli Žalac, nakon što je procesuirana, upućivao probrane, duboko emocionalne riječi.

Kada je Beroš u pitanju, učinio je korak više – pristupio je izmjenama i dopunama zakona kako bi mu omogućio javljanje na natječaj za radno mjesto u Vinogradskoj bolnici. Ne bi li, u normalnim okolnostima, Plenković trebao biti ljut na Beroša zbog toga što ga je on izabrao za ministra zdravstva, a on ga je, koruptivnim aktivnostima izigrao? Naravno da bi, ali ako na umu imamo Parmenidov iskaz o povezanosti misli i stvarnosti ili pak kršćanski spoznajni realizam, jasno je zašto se Plenković ne može odreći Beroša.

Ponavljam, Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli, oni su povezani pupčanom vrpcom.

Svi izbori – od sramotnog izbora predsjednika Ustavnog suda do izbora glavnog državnog odvjetnika – imaju istu crvenu nit: izabrani imaju zadatak sačuvati premijera kao neidentificiranu misao koja misli Beroša kao svoju stvarnost. Tko to ne vidi, s pravom je dvoglav odnosno višeglav premda se, onako na prvu, može činiti da ima samo jednu glavu. Nema. Ljudi s jednom glavom misle i u stvarnosti prepoznaju misao koja tu stvarnost pokreće.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kutleša je, zapravo, nakanio srušiti zagrebačku vlast
    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis
    •  Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave
    •  U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru
    •  Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu
    •  Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu
    •  Nacionalizam prostituira naciju, Boga i čovjeka
    •  Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili

> Svi tekstovi ovog autora