novinarstvo s potpisom
Foto: Novica Mihajlovic (Delo)
Već više od trideset godina (od travnja 1995.) ispisujem ovu kolumnu i to bez tjedna pauze, pod svakakvim uvjetima, čak iz tuniske Sahare ili paragvajske prašume (kada sam kolumnu izdiktirao daktilografskoj službi Novog lista u Rijeci preko jedine telefonske linije koje sam tada pronašao u selu Garatá), a da ne govorimo o onim kolumnama koje sam ispisivao u bolesničkom krevetu, u KBC-u Zagreb (Rebro), kada sam jedva imao snage, i ovo naglašavam uoči još jednog rođendana Autografa (portal je pokrenut 13. listopada 2013.) s obzirom na to da je jedan od razloga (barem mojih) za pokretanje portala je bila potreba da imam prostor potpune slobode za moju kolumnu Democroacia, prostor koji dijelim s kolegicama i kolegama koji prihvaćaju princip dobrovoljnosti i načela koje smo obećali poštivati.
Svašta sam vidio u ovih trideset i kusur godina pa me skoro više ništa ne može iznenaditi ili razočarati, ali ipak nisam očekivao da se Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine mire s fijaskom na Trgu svetoga Petra u Vatikanu. Odnosno da pristanu na fijasko, na mediokritet i na centralizaciju kod najvažnije točke Hrvatskog nacionalnog hodočašća u Rim u sklopu Svete jubilarne godine, 7. listopada popodne, kada se papa Lav XIV. kratko obratio hrvatskim hodočasnicima i navečer kada je najveći krivac za fijasko, zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK, Dražen Kutleša, predvodio svečanu misu.
Zašto fijasko? Zato što se na Trgu okupilo jedva deset tisuća hodočasnika i stotinjak svećenika. Tjednik Glas Koncila naglašava stvar: “To da Papa na posebnu audijenciju primi mnoštvo koje povezuje pripadnost istomu, i to malomu narodu, a ne biskupijama, partikularnim Crkvama ili nekim asocijacijama ili istomu pozivu – iznimka je koja se odmah može nazvati velikom povlasticom, ili velikom milošću”, međutim, deset tisuća je pola zagrebačke Arene na koncertu Severine ili kakvog drugog zabavljača. To je daleko ispod količine vjernika koji žive u nekoj zagrebačkoj gradskoj župi. To je zaista mala skupina za nacionalno marijansko svetište u Mariji Bistrici ili za Veliku Gospu u Sinju, a kamoli za tako dugo najavljeno I na mnoge načine razglašeno “nacionalno” hodočašće u Rim, tim više što su bili pozvani vjernici iz Hrvatske, BiH te mnogih zemalja u kojima žive Hrvati katolici, osobito u Europi.
Trebali su angažirati Thompsona kao animatora, našalio se jedan komentator na Facebooku, pa da se ljudi masovno odazovu, ali šalu na stranu, ako je deset tisuća hodočasnika domet Dražena Kutleše i ekipe (nad)biskupa mogu se frigat’.
Kutleša je na Trgu sv. Petra govorio o vjernosti Kristu, Petrovoj Stolici i Blaženoj Djevici Mariji, ali najviše o Stepincu: gotovo ništa nije rekao u smislu sadašnjeg trenutka. Monoton govor, bez emocija, nije dopirao do hodočasnike koji su najviše pažnje posvetili televizijskim vatikanskim kamerama odnosno velikim ekranima čekajući trenutak kada će sebe vidjeti na njima da frenetično mašu, skaču i lupkaju laktovima susjede: nu, eto, vidi nas na televiziji! Posebno je bilo deprimirajuće vidjeti časne sestre kako čak i tijekom euharistijske molitve i same pričesti mašu sebi samima na ekranima. Rekoh sebi: ako ti je to domet, ako tako svjedočiš, blago tebi, ali za Kutlešu i (nad)biskupe koji za taj cirkus na kraju krajeva odgovaraju to je ono što ovdje naglašavam: fijasko! Organizacijski i pastoralni fijasko i debakl.
Bilo je očito da su mnogi pošli turistički, da za relativno male pare vide papu, Rim i poneki talijanski grad (Asiz, na primjer). Porazno je da se to “proda” ili predstavi kao hodočašće. Naime, hodočašće koje prakticiraju katolici su prigoda da vjernici, osim vlastitog duhovnog obogaćenja i rasta u povezanosti sa samim Gospodinom, rastu i u zajedništvu vjere i ljubavi s onima s kojima putuju. Tako svako zajedničko putovanje doprinosi duhovnom rastu cijele zajednice.
Hodočašća nisu turizam već su poseban vid pobožnosti. U osobnom životu čovjek proživljava određene trenutke u kojima osjeća da Bogu treba nešto darovati. Stoga, žrtvujući osobnu snagu i vrijeme, upućuje se na sveta mjesta koje Božji puk smatra posebnim izvorom milosti Božje. Smisao i cilj hodočašća je osobno obraćenje kroz preispitivanje vlastitog života i dublji susret s Bogom u molitvi, miru i sabranosti.
Sveto pismo svjedoči o strogim propisima po kojima je svaki Izraelac bio dužan nekoliko puta godišnje hodočastiti u Jeruzalem. I sam Isus je hodočastio u Jeruzalem i u mnoga druga mjesta u kojima se okupljalo mnoštvo ljudi kako bi čuli njegovu Riječ kao svjedoci čudesa koja je činio.
I Crkvi današnjeg vremena nisu nepoznati veliki vjerski skupovi u kojima se zna okupiti i više od milijun vjernika. U središtu svakog hodočašća treba uvijek biti osoba Isusa Krista, Blažene Djevice Marije ili lik štovanog sveca.
Ali mi smo svjedočili slabo hodočašće, po gotovo što su (nad)biskupi na dugo i na široko tamburali o jubilejskoj godini koja se poklapa s obljetnicama koji su im, kao, jako važne: 1.100 godina hrvatskog kraljevstva Tomislava (ostavimo sada po strani mitomanska tumačenja te to da nema dokaza da je Tomislav krunjen kod Tomislavgrada u BiH) odnosno toliko od splitskih crkvenih sabora koji su, kako je deklamirao vojni biskup Jure Bogdan, “dalekosežni u svojim odlukama, doslovno sve do danas, sa svojim organizacijskim posljedicama za našu Crkvu i naš narod”.
Tada se, reče Bogdan, uspostavlja Splitska metropolija na području kojeg politički kontrolira kralj Tomislav i kojim upravlja knez Mihajlo. Praktično, tu se 925. godine uspostavom metropolije u Splitu i sudjelovanjem sufraganskih biskupā određuje onodobni etnički prostor – domovina hrvatskog naroda, “Crkve u Hrvata”, kako glasi nacionalistički i etnoreligijski konstrukt po kojem ne prestaju jahati ovdašnji biskupi.
S jedne strane Tomislav je kralj, na saboru su hrvatski biskupi sufraganskih biskupija s Papinim izaslanicima iz Rima. Ovi sabori, tumaču Bogdan, “u crkvenome smislu utrli su smjer crkveno-područnoga ustroja naših krajeva, povezavši ga s korijenima prvih kršćanskih početaka na našem ozemlju”. “Gledano nacionalno-politički, njihove su odluke zaokružile i uokvirile ondašnji hrvatski prostor te ga se, u širem onodobnom okviru i ozračju, moglo u njegovu razvoju ubrojiti u zrele i dovršene političke stvarnosti koje su u obličju kraljevske vlasti i struktura iz vremena Tomislava, vladara s kraljevskim statusom iz hrvatske narodne dinastije (925.-928.), supostojale pokraj drugih, njima sličnih i istodobnih.”
Dakle, supervažna godina, supervažna prilika a jedva se deset tisuća okupilo. Ponovimo, iz svih biskupija i katoličkih misija po svijetu.
Pošto se u ovim kolumnama trudim djelovati i kao kršćanski teolog, nešto što novinar Zvonimir Despot u Večernjem listu poništava, ismijava i obezvrjeđuje (on sebe naziva teologom, a ni po čemu ga kao takvog poznajemo!) iskoristit ću priliku da kritiziram Kutlešu i kolege u episkopatima jer smo za vrijeme te “velebne” mise u Vatikanu vidjeli samo zagrebačke teologe kako pjevaju, čitaju liturgijska čitanja, predvode “molitvu vjernika”, donose darove na oltar i isti opslužuju.
Kakav je to šamar bio vjernicima laicima! Ali to ide na račun (nad)biskupa i predvoditelja slavlja, Dražena Kutlešu, koji očito smatraju da se vjernike lajke nema što pitati.
Papa Lav XIV im je rekao da je “izvorom duboke utjehe primijetiti da korijeni vaše vjere nisu ostali zaustavljeni u prošlosti, već nastavljaju donositi plodove i danas, zahvaljujući svjedočanstvu vaših obitelji, vaših župnih zajednica i vaših udruga. Tradicija naslijeđena od vaših predaka dragocjeno je blago koje brižno čuvate i pozvani ste ga neprestano obnavljati, uvijek ostajući otvoreni prepoznavanju nadahnuća Duha Svetoga”. (Nad)biskupi možda misle drugačije: da je hrvatski narod stado ovaca ili teladi koji gledaju u šarena vrata.
Ja ne mislim tako!
Ne kanim niti je cilj ove kolumne omalovažiti mnoge koji su na ovo hodočašće pošli otvorena i skrušena srca. Dapače. Za njih molim ovako: “Duše Sveti, duše zajedništva, dušo i potporo Crkve, učini da bogatstvo milosnih darova (karizmi) i službi pridonosi jedinstvu Tijela Kristova. Učini da se vjernici laici, zavjetovani i zaređeni službenici svi zajedno natječu oko izgradnje jedincatog Kraljevstva Božjega”!
Isto tako, nije mi namjera eskivirati dobre trenutke ovoga hodočašća jer ih je bilo više i jako sadržajne. Na primjer i za kraj ovoga teksta donosim citatiz homilije riječkog nadbiskupa Mate Uzinića s mise slavljene u Bazilici svetoga Pavla izvan zidina, u četvrtak 9. listopada: ”Odabrani misni tekstovi prikazuju Pavla kao navjestitelja evanđelja svim narodima. U to poslanje navještenja evanđelja svima i svi mi smo, kako smo već čuli, uključeni po krštenju. Povijesnim vezama koje spominju Tita u Dalmaciji i tradicijama o Pavlovim putovanjima uz naše obale, i nama hrvatskim katolicima – koji se poput njega u njegovom vremenu u svojoj svakodnevici susrećemo s onima koji žele zatočiti kršćanstvo u nekim prošlim vremenima, ali i s onima koji vjeruju drugačije i koji uopće ne vjeruju, među kojima ima i onih koji nas ne gledaju s prijateljskim pogledom – sv. Pavao može biti nadahnuće kako postati sinodalna i misionarska Crkva, Crkva koja izlazi i ide u susret drugima, ne protiv drugih. On je prvi pošao ‘po svem svijetu’, prekoračivši granice naroda i kontinenata i otišao k drugima, poganima, da bi navijestio ‘evanđelje svemu stvorenju’.”
Kao i Uzinićeva propovijed, i ova je kolumna poziv na ispit savjesti i na obnovu i obraćenje upućen našoj Crkvi i svima nama: jesmo li spremni graditi mostove povjerenja prema kršćanima na drugi način, jesmo li voljni oživjeti međureligijski dijalog, jesmo li uvjereni da kao vjernici moramo pokazati poštovanje onima među nama koji nisu vjernici, pa svi zajedno, hoćemo li se oduprijeti militarizaciji društva kako bismo istakli blagodat života u miru koji nije samo odsutstvo rata već i kvalitetan i bratski suživot?
Razmislite o svemu ovomu i nastavite nas čitati i podržavati. Hvala.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.