Daytonski sporazum, 30 godina poslije

30 godina nakon Daytonskog sporazuma, stanje u BiH više liči na stanje u kome je Sporazum nastajao nego na tridesetogodišnjicu njegove primjene. Može se čak utvrditi da je gore nego što propisuje slovo Daytona.

Ratne politike su na djelu, državne institucije se blokiraju u radu, opstruira se evropski put države, kriminal je opće stanje, nacionalizam žešći i otvoreniji.

Zašto je to tako?

Sam sporazum to omogućuje. U njega su ugrađene odredbe koje ga kompromitiraju i koje predstavljaju osnovu za njegovu opstrukciju.

Sporazum je u sebi kontradiktoran i predstavlja smetnju ostvarenju mirovnih namjera na kojima je nastao. To je razumljivo ako se vratimo u vrijeme i okolnosti njegovog nastanka i ako poredamo političke činjenice koje su u njega ugrađene: to su ratne politike s kojima se došlo u Dayton na pregovore.

Zapravo, Daytonski sporazum i nije nastao u Daytonu, on je samo dovršenje prethodnih dogovora koji su dobili neprimjereno ime grada u kome je održana konferencija. U Daytonskim pregovorima se nije ništa dogovorilo što već nije bilo dogovoreno – ovdje je samo postalo vidljivo. Sva natezanja, odugovlačenja, uvjeravanja, svi zahtjevi, pritisci, odbijanja i prihvaćanja samo su bili naknadno preživljavanje porođajnih muka za ono što je već bilo rođeno.

Svi akteri ovog događaja došli su s namjerama koje su već bile ostvarene. Razgovori su bili samo ponavljanje povijesti koja je već bila prelomljena preko glava ljudi i naroda, preko sudbine jedne zemlje koju su, krenuvši na put, ostavili da krvari.

Prvo što je prethodno bilo dogovoreno i što se nije moglo problematizirati u pregovorima bio je opći sporazum Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu o etničkoj podjeli BiH na dva dijela. On se ovdje u svom konačnom dovršenju morao objelodaniti i pokazati u punoj snazi svoje konzistencije.

On više nije mogao funkcionirati kao ”lukavstvo uma” koje iz svoje neosvijetljene pozadine upravlja sudbinom naroda, gura ih u ratnom pokliču jedne na druge, progoni, raseljava, ubija, rastjeruje – i sve u prividu kaosa, zle sudbine i razjarene ljudske naravi.

Milošević je taj sporazum objavio pred svima, na plenarnoj sjednici, kao gotovu i neprelaznu činjenicu, kao idejno rješenje koje je u pregovorima dobilo konačni oblik. On je izjavio: ”ja sam to s Franjom davno dogovorio”.

Ta zločinačka ideja realizirana je kao ”razmjena” i ”kompaktiranje teritorija” u kombinaciji sa ”humanim preseljenjem” naroda. Tako je Posavina, u kojoj su Hrvati i Bošnjaci bili apsolutna većina, postala dio Republike Srpske, a Glamoč, Grahovo i Drvar, gdje su Srbi bili apsolutna većina, dio Federacije BiH. Ova razmjena je operacionalizirana, a kasnije realizirana zločinom, na sastanku u Grazu, 6. maja 1992. godine, između Karadžića i Bobana. Raseljeni u vojnim operacijama koje su slijedile iza toga uglavnom se do danas nisu vratili na svoja ognjišta.

Kada smo u pregovorima pokušali ovo problematizirati, i to samo mi članovi be-ha delegacije, Holbrooke to nije dozvoljavao. Za njega je to također bilo ”konačno rješenje” srpsko-hrvatskog pitanja koje je unio u Sporazum u obliku dva entiteta.

Drugi važan sporazum koji je u Daytonu dobio svoju konačnu formu i istinu jest onaj o legalizaciji Republike Srpske između Holbrooka i Izetbegovića. Sam akt legalizacije obavio je Muhamed Šaćirbegović, ministar vanjskih poslova BiH, u Ženevi, 8. septembra 1995. godine, nepuna dva mjeseca prije dejtonskih pregovora, na sastanku ministara vanjskih poslova BiH, Hrvatske i Jugoslavije. Ministar Šaćirbegović ne bi ni u snu pomislio to uraditi da nije dobio dozvolu za to.

Legalizacija je dogovorena na sastanku Izetbegovića i Holbrooka u Ankari, uz velike pritiske. O tome je već svjedočio tadašnji ambasador BiH u Ankari, Hajrudin Somun, a potvrdio Šaćirbegović u jednoj raspravi o 25. godišnjici Daytona.

Tu činjenicu  također nismo mogli problematizirati jer bi Holbrooke  svaki put podigao pred svima potpisani akt iz Ženeve i rekao da je to završena stvar o kojoj se više ne može pregovarati. Legalizacija Republike Srpske je ključna politička činjenica Daytonskog sporazuma. Ona je temelj svih drugih nelogičnosti koje su ušle u Sporazum i koje današnju BiH čine nefunkcionalnom, neracionalnom i nedemokratskom državom.

Nikakvi objektivni uvjeti nisu postojali za njenu legalizaciju. Nakon ”Oluje” vojska RS se raspala, raspale se društveno-političke i ustavno-pravne strukture te ratne tvorevine, lideri RS-a se povukli, cijela ta tvorevina s narodom zajedno bila je u rasulu. U bezizlaznoj situaciji Skupština RS-a prenosi sva pregovaračka prava o njenoj sudbini na Slobodana Miloševića. Umjesto da njenu propast dovršimo, Izetbegović je legalizira prije nego smo došli u Dayton.

Treći veliki sporazum koji se legalizirao i učvrstio u Daytonu jest sporazum američke administracije i Kontaktne grupe. Sve do Daytona vjerovali smo da će američka administracija ustrajati  na principima Washingtonskog sporazuma i obećanjima koje smo dobili. Pregovori su trebali ići u smjeru priključivanja srpskih regija, koje je držao Karadžić pod svojom vojnom kontrolom, u Federaciju BiH. Federacija BiH je projektirana kao federalizacija cijele države, u međunarodno priznatim granicama, a ne na dijelu BiH.

Uostalom, njeno ime to govori, ne radi se o Federaciji u BiH nego o federalizaciji države BiH. Kontaktna grupa je neprestano insistirala na legalizaciji RS-a, njezinoj teritorijalnoj zaokruženosti i izvornoj državnosti. Holbrook je pregovore vodio u smjeru koji je prethodno dogovorio s Kontaktnom grupom. Njihov projekat je i podjela teritorija između entiteta u omjeru 49 – 51%. I ovaj dogovor Holbrook je ugradio u Daytonski sporazum.

Svaki put kada bismo uspjeli preći preko granica koje su postavljene izvan Daytona, Holbrooke bi nas vraćao nazad. Okviri za pregovore bili su postavljeni tako čvrsto kao što je čvrsta visoka željezna ograda postavljena oko paviljona u kojima smo boravili i staza kojima smo se kretali unutar vojne baze Wright-Petterson.

Današnje stanje u BiH još čvršće je stegnuto ogradama unutar kojih su se vodili pregovori. Sve se u tom sporazumu može problematizirati samo ne može entitetska podjela države, postojanje RS-a i njene autonomije unutar BiH. Ona je ustavno-pravna i politička činjenica.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvati nisu dostojni slobode
    •  Odgovor na tekst Ante Nobila: Zašto branim Milorada Dodika
    •  Nobilov upad u BiH
    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)

> Svi tekstovi ovog autora