Veliki i mali u raljama nafte i plina

Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt bila je bezbrižno malo dijete kad su američki i kolumbijski predsjednici, George Bush mlađi i Álvaro Uribe upozoravali svijet da je Venecuela Huge Cháveza leglo ”narko-komunista”.

Bush se čak smatrao istorijski pozvanim osloboditi venecuelanski narod od Cháveza, odnosno od narko-komunističke mafije i tiranije, pa je neuspješno organizirao svrgavanje Huge Cháveza 2002. godine. Cháveza će se riješiti naknadno, na drugi način, opasan po život.

Ono bezbrižno malo dijete, oko kojeg se danas bore Donald Trump i Victor Orbán, u međuvremenu je poraslo i postalo brižno. I počelo lagati jer je to sastavni dio njenog posla.

Tako je Karoline Leavitt krajem avgusta ove godine zabrinuto izjavila da Venecuelom upravlja ”narko-teroristički kartel”. Dodala je da Madurov režim nije legitimna vlada Venecuele, već vlasnik ”Kartela Sunca”, najjačeg i najopasnijeg kartela u zemlji.

Taj ”Cartel de los Soles” osim Trumpa i njegovih papagaja ne pominje niti jedna ozbiljna institucija koja proučava trgovinu drogom. Najnoviji Izvještaj Evropske unije o trgovini drogom uopšte ne pominje Venecuelu, jer u ozbiljnoj borbi s trgovinom droge na tlu Evrope, EU zbog sebe i svog dobra ne može iznositi laži o trgovini koja ne postoji.

Zbog prirode i količine laži o Venecueli kao opasnom šampionu trgovine narkoticima, dva bivša direktora agencije Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge, Italijani Pino Arlacchi (1997-2002) i Antonio Maria Costa (2002-2010) smatrali su se obaveznim kazati ono što znaju. A znaju sve.

U autorskim tekstovima ovih dana tvrde da su ”vlasti Venecuele najviše sarađivale sa stranim institucijama za borbu protiv droge” (Arlacchi), odnosno da je ”saradnja venecuelanskih vlasti i UN-a u borbi protiv trgovine drogom među najboljim u Latinskoj Americi” (Costa).

Costa dodaje da se ”u netom objavljenom izvještaju UN-a za 2025. godinu, kao i u posljednjih 30 izvještaja, ne pominje organizovana trgovina venecuelanskom drogom jer ta trgovina ne postoji”, a Arlacchi veli da je krajem avgusta odlučio napisati svoj tekst i svjedočanstvo jer mu je jasno da se ”geopolitika nafte sve više preoblači u navodnu borbu protiv trgovine drogom”.

Ko želi objektivno posmatrati pitanje trgovine drogom, lako će zaključiti da najveći obim te trgovine u Latinskoj Americi imaju zapravo pouzdani američki saveznici Kolumbija i Ekvador gdje postoje istinski moćni i opasni karteli.

Valjda je logično da treba uništiti one najopasnije, a ne onaj nepostojeći, ali politički i medijski se uvijek može lako dokazati da je prirodno najopasniji onaj ko je bezopasan!

Mora da je strah od nepostojećeg kartela nagnao Trumpa da 8. avgusta 2025. godine odobri svotu od 50 miliona dolara za informaciju ili pomoć u hapšenju Madura za ”narko-terorizam, izvoz kokaina, oružja i destruktivnih sredstava povezanih sa trgovinom droge”.

Američke vojne snage sa najvećim nosačem, Geraldom Fordom, osam ratnih brodova i više od četiri hiljade vojnika, naoružane sa 1.200 raketa, set ratnih aviona F-35 i jednom nuklearnom podmornicom već nekoliko mjeseci krstare blizu obala Venecuele i uništavaju brodiće siromašnih ribara koje ubijaju uz tvrdnju da su posrijedi krijumčari drogom.

Ništa lakše nego uz obilje laži cijelu jednu zemlju pretvoriti u ”legitiman” vojni cilj.

Ne prolazi to bez opozicije u SAD, ne samo političke. Admiral Alvin Hosley, koji je u julu ove godine preuzeo Južnu komandu američkih vojnih snaga dao je ostavku mjesec dana kasnije zbog učestalih i namjernih smrtonosnih napada na ribolovce i njihove brodiće.

Hosley vrlo dobro zna da nikad nisu ubijeni krijumčari već nesrećnici kojima su brodići izvor preživljavanja. A postali su izvor smrti, kao kolateralna šteta bahate namjere jedne velike sile koja smatra da ima pravo oduzeti drugoj državi njena prirodna bogatstva zato što je jača i što može istinu ubiti lažima.

Krajem oktobra ove godine jedan američki agent pokušao je učiniti brzim bogatašem i ”herojem Venecuele” generala Bitner Villegasa, ličnog pilota Nicolása Madura. Dovoljno je bilo da Madura prebaci na mjesto gdje bi ga ”srdačno” dočekale američke vojne snage. Pilot je to hladno odbio.

Na sve brojnije i sve učestalije aktivnosti došla je i dodjela Nobelove nagrade osobi čija porodica je vjekovima samo iskorišćavala i siromašila zemlju a sebe bogatila.

María Corina Machado potiče iz bogate porodice robovlasnika i veleposjednika koji su bogatstvo konvertirali u proizvodnju čelika, elektroenergiju, finansije… To je samo jedna od aristokratskih porodica koja bi za dobar bakšiš i privilegije predala Amerikancima u ruke cijelu Venecuelu i njena bogatstva.

U knjizi objavljenoj 2006. godine ”The Chávez Code. Cracking US Intervention in Venezuela”, Eva Golinger objašnjava ulogu i veliki novac koje je María Corina Machado dobila od strane SAD 2002. godine da se sruši Hugo Chávez.

Golinger tvrdi da prije dolaska Cháveza na vlast, u vrijeme kad su njeni prijatelji vladali Venecuelom, država nije dobila niti jedan dolar od venecuelanskih naftnih kompanija Exxon i Mobil. Sve je odlazilo u SAD.

Tako bi trebalo biti i kad se sruši Nicolás Maduro. On jest nedostojni nasljednik Hugo Cháveza, ali i dalje je bolje rješenje za Venecuelu nego povratak na oligarhiju poslušno oslonjenu na SAD.

Tajne akcije, provokacije, pripravnost američke mornarice, kao i sve jači medijski rat protiv Venecuele najavljuju vrlo skori napad na tu zemlju. Poslije ekonomskog, kulturnog, informativnog… trebao bi slijediti pravi sukob, vojni.

I neće uopšte biti važno ni odlučujuće to što Amerikanci ne žele taj rat. Anketa pravljena 31. oktobra ove godine potvrđuje da su Amerikanci većinom protiv vojne intervencije u Venecueli. Sukob podržava 16 % Amerikanaca, ali 62 % se strogo protivi.

Ulog je, ipak, veliki. Nije mala stvar oteti od naroda sva bogatstva, a Washington uporno želi potpunu kontrolu nad blagom Venecuele. Bivši direktor FBI, James Comey, u svojim memoarima piše kako mu je Trump kazao da Maduro ”sjedi na planini nafte koju moramo jeftino kupiti”.

Venecuela ima rijetku sreću i nesreću da posjeduje najviše rezervi nafte na svijetu. Uz to, poslije Australije, Venecuela ima najveće rezerve zlata na svijetu i četvrta je na planeti po količini rezervi plina.

Čekajući vojni napad na Venecuelu željeli smo ispričati ovu priču o ponašanju velikih sila prema mnogo slabijim državama koje imaju velika prirodna bogatstva. Njihova je politika uvijek bila i ostala nehumana, okrutna, nemilostiva, sebična, licemjerna i iznad svega tragična.

Drugačiji je pristup velikih sila u državama gdje imaju nevelik ili nikakav finansijski interes. Dok u zemljama u kojima imaju finansijski interes prave unutrašnji razdor i stavljaju se na stranu jednih protiv drugih, u zemljama bez tog interese velike sile izbjegavaju podmetati unutrašnje podjele.

To se najbolje vidi iz politike SAD prema Bosni i Hercegovini gdje Amerikanci samo žele da se ne narušava mir i ne zvecka oružjem. Bosna i Hercegovina je za Zapad čisto bezbjednosno a nimalo ekonomsko-političko pitanje.

Međutim, naš odnos prema politici velikih sila je potpuno suprotan u odnosu na venecuelanski. Venecuela trajno želi da je Amerikanci ostave na miru, a značajan dio našeg stanovništva želi da se SAD bave mnogo više nama nego što to sami Amerikanci žele.

Dok Venecuela u Amerikancima vidi crnog đavola, mi vidimo zlatnu ribicu koja bi trebala ispunjavati naše želje, praveći se da ne znamo da se SAD ne žele zvanično svrstavati na bilo čiju stranu u Bosni i Hercegovini.

Iako su se s drugim dolaskom Trumpa na vlast srpsko-američki odnosi u BiH znatno popravili, Srbi generalno vjeruju da su im Amerikanci neprijatelji i to preglasno naglašavaju. Bošnjaci, pak, masovno vjeruju da su im prijatelji i to snishodljivo pokazuju. Hrvati za to vrijeme taktički ćute i gledaju kako da suptilno steknu američku naklonost.

Amerikanci vješto koriste tu trenutnu opštu naklonost pa je otpravnik poslova Ambasade SAD u Sarajevu postrojio 20. novembra ove godine pet lidera glavnih političkih stranaka u Federaciji BiH koji su poslušno došli na sastanak.

Po funkcijama jedan je premijer, drugi ministar spoljnih poslova, a troje su državni parlamentarci. Jedan od njih je i predsjednik Doma naroda. Za ugled zemlje nije dobro da ovakva ekipa ide na noge bilo kom strancu koji čak nema zvanje ambasadora, ali mi izgleda ne znamo držati do sebe.

Smisao sastanka nas povezuje s prvim dijelom ovog teksta, pričom o Venecueli odnosno energentima, ali još više sa američkim interesima u sklopu nove energetske istorije svijeta koja je zvanično započela uništavanjem Sjevernog toka 2, 26. septembra 2022. godine i odlukom da se zatvari dotok ruskog plina u Evropu.

Od početka sukoba u Ukrajini Amerikanci insistiraju da se kod nas izgradi plinska Južna interkonekcija koja bi povezala Bosnu i Hercegovinu s terminalom za američki ukapljeni prirodni plin koji se nalazi na Krku.

Od kraja rata do danas Bosna i Hercegovina uvozi isključivo ruski plin a namjera otvaranja Južne interkonekcije je da se prekine ruski monopol i zamijeni američkim monopolom, najmanje triput skupljim.

Kao i obično, kad vas velike sile žele pokrasti ili poniziti, one se pobrinu da glavni lokalni političari i mediji to protumače kao nešto veoma dobro i korisno za zemlju, pa makar bilo mnogo skuplje.

I odjenanput, na dati znak, čujete svakog oko sebe kako uz gromki eho ponavlja da će nam ta ”nova ruta opskrbe donijeti veću energetsku bezbjednost i potpuno otkloniti ovisnost o ruskom plinu”. Šta da se radi, valja nam obmanuti prosti puk.

Cijenu naravno niko ne pominje. Gorko kod nas redovno dolazi na kraju, a nikad šećer, pa niko neće smjeti objaviti najprostiju rečenicu da ćemo, po principu Kurta i Murta, samo zamijeniti ruski monopol američkim koji ćemo skupo plaćati.

Niko neće predložiti da ostavimo i Ruse i Amerikance da se utrkuju ko će nam jeftinije prodati svoj plin. Neće se sigurno čuti apsolutno ništa što bi bilo jedino korisno za zemlju. Slušaćemo i čitaćemo samo ono što za državu nije ni korisno ni dobro.

Prva faza zatvaranja dotoka ruskog plina počinje u Federaciji BiH gdje je u startu izbio sukob između, uslovno rečeno, Hrvata i Bošnjaka, sukob oko odabira domaće kompanije koja bi distribuirala američki plin.

Hrvati su željeli osnovati posebnu kompaniju koju bi kontrolirao HDZ BiH. Bošnjaci to ne žele jer već postoji kompanija BH Gas, kompanija za proizvodnju i transport plina, koju je osnovala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine 1997. godine.

Taj trogodišnji sukob oko profita i pat pozicija koja se stvorila upravo je riješen na pomenutom sastanku u Ambasadi SAD sa pet u zemlji svemoćnih ali pred Amerikancima nemoćnih lidera.

Amerikanci su vidjeli da će se dva naroda beskrajno prepirati oko unosne distribucije plina pa su im saopštili, čitaj naredili, da će američke kompanije sve preuzeti, i razvoj i izgradnju i upravljanje plinovodom. Nama je ostalo samo da se bespogovorno složimo, lažno smiješimo, trijumfalno radujemo i tu radost prenesemo na mase.

Najbolje je ovu tragikomičnu situaciju i kapitulaciju države opisao poslanik u Parlamentu Federacije BiH, Damir Nikšić: ”Znači, pošto se Bosanski Komanči i Hercegovački Navaho nisu mogli dogovoriti ko će upravljati gasovodom koji prolazi kroz rezervate, Veliki bijeli otac je ponudio da američke kompanije to završe i vode, a ovi su to s oduševljenjem prihvatili i zajedno popušili lulu mira.”

Druga i mnogo teža faza zatvaranja dotoka ruskog plina odvijaće se u Republici Srpskoj, najzapadnijem ruskom duhovnom i političkom bastionu. Trebaće zaista biti vješt i moćan pa nagovoriti mase da zaborave Ruse i njihov mili i triput jeftiniji plin pa ga zamijeniti skupljim i mrskim jenki plinom.

Možda bi nam ovaj naizgled nemoguć i važan zadatak – upad američkog plina u Republiku Srpsku i protjerivanje ruskog – zadatak koji se neće moći zaobići, mogao pomoći da shvatimo zašto Veliki bijeli poglavica neće igrati ulogu zlatne ribice i zašto će i dalje igrati na Milorada Dodika.

Javno će ga kritikovati, ali ispod žita učiniće sve što je potrebno da Dodik ostane gospodar Republike Srpske i izvršava specijalne zadatke.

Kao što je u Srbiji Aleksandar Vučić morao glumiti rusofila pa se onda samoraskrinkati protjerivanjem po američkom nalogu Rusa iz Naftne industrije Srbije, tako će po istom nalogu i Milorad Dodik, koji već dugo glumi rusofila, uskoro morati istjerati Ruse i njihov gas.

I jedan i drugi dobiće od Amerikanaca kao nagradu čarobni diktatorski štap. Vučić je dobio original, a Dodik kopiju. Original će dobiti po ispunjenom zadatku.

Sretna nam trideseta godišnjica mira!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hiljadugodišnji bosanski pat
    •  Genocid je mnogo više političko sredstvo nego opomena
    •  Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom
    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti

> Svi tekstovi ovog autora