Zaštitimo Božić od manipulatora

Kad je dijete Isus prije dvije tisuće godina položeno u jasle, nebo nije poslalo nikakav program, nego poruku u pjesmi: ”Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima” (Lk 2).

Božić je objava Boga koji se ne nameće silom, nego se ponižava do ranjivosti. U štali se Bog odriče svake scenografije moći: nema prijestolja, nema zastava, nema pobjedničkih parola. Ima samo siromaštvo i jedno maleno Dijete koje će kasnije reći: ”Blago mirotvorcima” (Mt 5).

Upravo zato je sablažnjivo kad se jaslice pretvore u pozornicu političkih znakova i povijesnih pamfleta.

U šibenskoj crkvi Gospe van Grada ove su godine uz Isusovo rođenje postavljeni crni križevi, zastave HOS-a i ploče s popisima jama i stratišta, uz tekstove koji, među ostalim, tvrde da ustaški pozdrav ”Za dom (spremni)” potječe iz 16. stoljeća te iznose tvrdnje o tome tko je ”zapravo prodao Dalmaciju Talijanima”.

Postavka je i naslovljena kao da je riječ o ideološkom projektu, a ne o liturgijskom znaku koji bi trebao vjernike uvoditi u molitvu i u otajstvo. Izgleda kao da je Božić poslužio tek kao kulisa, scenografija za još jednu rundu naših starih, nikad zaliječenih ideoloških ratova.

No da ne bude zabune, sjećanje na žrtve i pijetet prema stratištima pripadaju i kršćanskom srcu. Ali mjesto pijeteta nije manipulativna scenografija oko jaslica. Kršćanska memorija je molitva, pokora i istina, a ne ideološki rekvizit. Jaslice nisu tabla za dokazivanje tko je ”naš”, a tko ”njihov”.

U jaslama se Bog izručuje svima: i pravednima i grešnima, i ”našima” i ”tuđima”. Kad u taj prostor uguramo zastave, akronime i povijesne presude, mi ne branimo Krista, mi ga instrumentaliziramo. A takav instrument vrlo brzo postaje idol, sveto više nije dar koji nas razotkriva i mijenja, nego rekvizit kojim potvrđujemo sebe i svoj tabor.

Umjesto da Evanđelje obrati naše srce i naš pogled na svijet, mi ga koristimo da zapečatimo sliku svijeta kakvu već nosimo u sebi, s unaprijed podijeljenima na ”naše” i ”njihove”.

Upravo je zato važna ovogodišnja božićna poruka splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića, koji upozorava da se došašće profanira i ”poganizira”, da se Božić zasjenjuje i čini nebitnim.

Ali dok slušamo tu dijagnozu, ne možemo izbjeći pitanje: zašto se oštar glas najčešće zaustavi na štandovima i lampicama, a umukne pred klerikalnim zloupotrebama? Ako je problem ”poganiziranje”, zar poganiziranje nije i kad se sveto koristi kao platforma za politički revanšizam u crkvi, oko oltara, kraj Malog Isusa?

Jedan vjernik, koji je u šibenskoj crkvi Gospe van Grada odrastao i u ratu svirao na misama, svjedoči kako su tadašnji fratri učili mlade da se bez mržnje i bez osvete odnose čak i prema onima koji su pucali po gradu. Spominje i pokojnog biskupa Srećka Badurinu kao čovjeka koji je usred rata tražio putove dijaloga i pomirenja.

Ta uspomena boli jer pokazuje da je moguće drukčije: da Crkva može biti škola mira i kad granate padaju. I zato je potpuni paradoks da danas, kad granate ne padaju, padaju uvrede, prokletstva i optužbe i to u crkvenom prostoru, s oltara. Danas, u miru, kao da nam ponestaje hrabrosti za Evanđelje.

Problem nije jedan događaj, nego obrazac: kad propovijed i simboli postanu kanal za gnjev i revanšizam. Prisjetimo se ovogodišnje proslave Velike Gospe u Sinju. Fra Marinko Vukman, gvardijan svetišta Gospe Sinjske, s oltara je izgovorio rečenicu koja zvuči kao prokletstvo: ”Neka pate, i neka u toj patnji umru…”, upućenu onima koji kritiziraju i komentiraju u kontekstu javnih polemika. A gdje je tu Krist koji kaže: ”Ljubite svoje neprijatelje” (Mt 5)? Kakvu sliku Boga dobiva netko tko prvi put uđe u crkvu i to čuje s oltara?

Župu Gospe van Grada pastoralno poslužuju franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Dakle, ista franjevačka provincija iz koje dolazi i sinjska priča. To ne znači da treba proglasiti kolektivnu krivnju svih tih fratara, ali znači da se više ne možemo praviti kao da je riječ o izoliranim incidentima koji ”nemaju veze jedan s drugim”.

Zato pitanje nije ”tko je kriv”, nego tko preuzima odgovornost? Što čini Provincija kad njezini ljudi javno pretvaraju propovijed i jaslice u oružje, umjesto u oruđe milosti?

I gdje je u svemu tome šibenska biskupija pod čijom upravom se nalazi župa Gospe van Grada?

U izvještajima stoji da je glasnogovorništvo biskupije odgovorilo ”bez komentara”. A sadašnji šibenski biskup, Tomislav Rogić, je ionako ”razvlašten” (usred višestrukih skandala), pa i ne čudi da se ne oglašava.

No šutnja pred manipulacijom nije neutralnost; šutnja i nereagiranje uvijek su suučesništvo. Kad Crkva šuti pred zloporabom svetoga, onda šalje poruku da je takav govor dopušten, možda čak poželjan, sve dok ”naši” stoje s te strane oltara.

Evanđelje ne poznaje svetinju koja služi plemenskoj identifikaciji, kao da je Bog ”naš” protiv ”njihovih”. Crkva nije produžena ruka stranke, pokreta ni ideologije, nego prostor u kojem se čovjek razoružava pred Istinom. Zato Isus pred Pilatom kaže: ”Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta” (Iv 18), ne zato da bi vjera pobjegla od stvarnosti, nego da se ne bi pretvorila u alat moći.

Krist se ne rađa da bi potvrdio naše mitove i naše povijesne parole, nego da bi srušio idole koje uredno prekrivamo plaštem ”svetoga”: idol sile, idol osvete, idol čistih tabora, idol ”naše pravednosti” koja uvijek traži krivca.

Božić je skandal poniznosti, Bog dolazi bez oružja, bez zastava, bez programa, kao Dijete koje treba zaštitu. Kad to otajstvo zlorabimo da bismo gurali poruke koje dijele, vrijeđaju ili prijete, mi ne svjedočimo Krista, mi ga zlorabimo.

U zemlji umornoj od podjela, od beskrajnih svjetonazorskih ratova, od političkih rovova koji ulaze i u obitelji, jaslice bi trebale biti mjesto gdje spuštamo zidine među nama, a ne gdje ih dodatno podižemo.

Dužnost svih ljudi dobre volje koji su dotaknuti vjerom jest štititi Božić, i od onih koji ga ne razumiju, ali i, još više, od onih koji ga poznaju pa ga ipak zloupotrebljavaju: od svećenika i fratara koji sveto pretvaraju u platformu za obračune.

Ako Božić ne obrati nas, onda ćemo mi nastaviti ”obraćati” Božić prema svojim interesima.

Ako ćemo i ove godine stajati pred jaslicama, stanimo u šutnji pred otajstvom i dopustimo da nas Dijete razoruža. Bez zastava. Bez pamfleta. Bez želje da netko ”umre u mukama”. Samo s jednom rečenicom koja je dovoljna za svakog čovjeka: ”mir ljudima”.

Neka nam ovaj Božić ne bude bijeg od stvarnosti, nego početak njezina ozdravljenja, da u našem društvu prestanu sve ”bitke”, a počne obraćenje srca.

Neka Dijete iz jaslica razoruža naše jezike od prokletstava i mržnje, naše ruke od nasilja, a naše oltare od svake manipulacije.

Svima koji trpe zbog nepravde, podjela, femicida i prezira prema slabijima, neka Božić bude tiho obećanje da Bog stoji uz njih, a ne uz moćnike ovoga svijeta.

Sretan i blagoslovljen Božić svima koji žive u ovoj umornoj zemlji, ali još uvijek sposobnoj za činiti dobro!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost

> Svi tekstovi ovog autora