Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara

U HRT-ovoj emisiji Pozitivno (28. prosinca 2025.) gostovao je fra Božo Mandarić, predstavljen kao svećenik oko kojega se, kako se sugerira, ”događaju čuda”. Mandarić je član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, provincije koja je prošle godine više puta bila u središtu javne pozornosti zbog spornih istupa i epizoda: od fra Marinka Vukmana, preko šibenskog slučaja jaslica s ustaškim obilježjima, do fratra za kojega se navodi da je bespravno sagradio kamenu kuću na državnom poljoprivrednom zemljištu te ga se dovodi u vezu s uhićenim glavnim državnim inspektorom.

Ovo nije nabrajanje radi etiketiranja, nego podsjetnik na jednostavnu činjenicu: kad su crkvene strukture već pod povećalom zbog vjerodostojnosti, javna riječ mora biti opreznija, jasnija i odgovornija, a ne površna i manipulativna.

I doista, ovaj intervju mogao je ostati tiha, ljudska priča, molitva koja nekoga pridigne, oprost koji nekoga oslobodi, nada koja nekoga drži. No problem počinje onog trenutka kada se takvo svjedočanstvo počne izgovarati kao dijagnoza i terapija, a televizijski studio pretvori u improviziranu ordinaciju, bez licence, bez stručne provjere i bez ikakve kontrole. Tada pobožnost prestaje biti utjeha i postaje društveni rizik.

Mandarić je u emisiji iznosio tvrdnje koje prelaze granicu duhovnog svjedočanstva i ulaze u područje dijagnostike i terapije. Govorio je da molitvom ”prepoznaje karcinome”, da su ljudi kojima su liječnici davali ”još nekoliko sati života” nakon njegove molitve živjeli godinama, da je na ultrazvuku ”srce proradilo” nakon njegove intervencije, da su se tetive ”medicinski neshvatljivo” oporavljale.

U jednom je trenutku otišao i korak dalje, u zonu sugestije i kontrole intimnosti, tvrdio je da je tijekom molitve ”vidio spiralu” u djevojci te tražio da je ”odbaci” kako bi mogla primiti blagoslov.

Nije sporno moliti. Sporno je kad se molitva počne predstavljati kao metoda koja ”prepoznaje” bolesti, ”pokreće” organe i ”objašnjava” medicinske nalaze, bez ijednog provjerljivog uporišta, bez dokumentacije, bez odgovornosti i bez jasne ograde da medicina nije opcija nego obveza.

U tom trenutku više ne govorimo o vjeri koja tješi, nego o narativu koji može biti opasan, jer se bolesnima, očajnima i najranjivijima, prodaje ideja da je dovoljno doći ”na molitvu” i da će se ono što je godinama predmet stručne borbe riješiti u jednoj rečenici.

U teološkom smislu to nije pobožnost nego magijsko mišljenje. Bog se pretvara u instrument, a molitva u tehniku koja ”radi” ako se izgovori na pravi način i ako osoba ”odbaci” točno određenu stvar.

A u društvenom smislu to je klasična manipulacija nadom. Umjesto da se čovjeka vodi prema istini, strpljenju i razboru, vodi ga se prema spektaklu, brzom obećanju i emocionalnoj ovisnosti o ”posredniku”. Vjera je tada prestala biti put, postala je prečac. A prečaci su, osobito u bolesti, najskuplji i najpogubniji.

Nelagoda koju takve tvrdnje izazivaju nema veze s nevjerom. Naprotiv, dovoljno je imati elementarno katoličko iskustvo da se prepozna razlika između vjere i magijskog djelovanja.

Kršćanstvo nije ”brzi servis” u kojem se izgovori prava formula pa tijelo ”klikne”, a bolest nestane. Onog trenutka kad se vjera svede na tehniku, Bog se pretvara u sredstvo, a molitva u proceduru i tu nastaje teološki kratki spoj: odnos se zamijeni kontrolom, otajstvo trikovima, poniznost scenom.

Zato Crkva stoljećima inzistira na razlučivanju duhova, ne da bi ugušila izvanredno, nego da bi razlikovala milost od glume, karizmu od taštine i vjernike zaštitila od sugestije i manipulacije.

Autentično čudo ne traži imunitet od pitanja niti se vrijeđa na provjeru, ne treba dim ni reflektore da bi bilo istinito. Spektakl, naprotiv, živi od aureole nedodirljivosti, traži vjerovanje bez kriterija, aplauz bez odgovornosti i šutnju umjesto provjere. 

Odgovornost javne televizije

Ovdje ključna nije ”duhovnost”, nego platforma. Javna televizija ne smije ostaviti gledatelja samog pred tvrdnjama koje zvuče kao medicina. Kad takve rečenice prođu bez protupitanja, ograda i konteksta, one se normaliziraju, kao da je riječ o znanju, a ne o dojmu.

Filozofski problem je još jednostavniji. Javna televizija ne smije brkati vrste tvrdnji. Rečenica ”osjetio sam Božju blizinu” pripada području osobnog iskustva i vjere; rečenice poput ”prepoznao sam karcinom” ili ”srce je proradilo” ulaze u područje provjerljivih tvrdnji koje imaju stvarne posljedice.

Kad se te razine stave u isti koš, raspadaju se kriteriji. Ono što traži dokaz počne se tretirati kao da je dovoljno da zvuči uvjerljivo. Tada emocija preuzima ulogu argumenta, a dojam se prodaje kao činjenica.

Javni servis nije mjesto gdje se takav propust smije dogoditi. On nije župna dvorana niti privatni kanal, nego institucija koja mora prepoznati trenutak kad riječ prestaje biti propovijed ili duhovni savjet i postaje rizik i upravo tada mora postaviti granicu, pitanje i mjeru.

Tu dolazimo do voditelja, Marija Raguža. Problem nije u tome što je razgovarao sa svećenikom, nego u tome kako je razgovarao, razgovor je ispao afirmacija, a ne intervju. Umjesto da tvrdnje tretira kao tvrdnje, Raguž ih je često tretirao kao činjenice postavljajući pitanja u ključu: ”Dolaze ljudi neki koji ne mogu imati djece…” ili ”Imate još jedan zanimljiv slučaj gospođe koja nije mogla imati djecu…”, ”Molili ste i za čovjeka druge vjere koji živi u Australiji…”, ”Imate svjedočanstvo i o osobnom ozdravljenju…” Takva pitanja ne otvaraju prostor provjeri, nego zapečaćuju zaključak unaprijed. Ako voditelj polazi od toga da se ”dogodilo”, gostu preostaje samo da nastavi priču. I tako iz ”navoda” nastaje ”istina u eteru”.

A tu je razlika između voditelja i novinara. Novinar nije mikrofon, on je filter, kontekst i zaštita publike. Njegova je uloga postaviti granicu između svjedočanstva i tvrdnje, između dojma i činjenice, između duhovnog iskustva i medicinskog obećanja.

Osnovne medijske kompetencije u ovakvoj situaciji nisu luksuz nego minimum: kritičko propitivanje, provjera (ili barem zahtjev za provjerom), jasna ograda kad se ulazi u područje zdravlja, kontekstualizacija (što jest, a što nije dokaz), etička procjena rizika i, najvažnije, svijest o mogućoj šteti: što će iz ovoga izvući gledatelj koji je očajan, bolestan ili sklon odustajanju od terapije?

Na javnoj televiziji, financiranoj pristojbom, taj minimum nije stvar stila nego javne odgovornosti. U zemlji u kojoj ljudi već lutaju između privatnih klinika, internetskih gurua, samoproglašenih iscjelitelja i teorija zavjere, voditeljsko ”navijanje” za priču, makar i nenamjerno, postaje pogon za dezinformaciju.

Raguž je i ranije bio na meti kritika zbog formata u kojem ”Pozitivno” češće traži efekt nego istinu, emociju nego kriterij. Ali ovdje to više nije pitanje ukusa ni televizijske estetike. Ovdje je riječ o stvarnoj šteti: kad tvrdnje koje imaju potencijalne medicinske posljedice prođu bez protupitanja, bez ograde i bez provjere, javni servis ne informira, on posreduje sugestiju. A sugestija, kad je upakirana u autoritet i emitirana s logom HRT-a, prestaje biti privatni dojam i postaje javno proizveden rizik.

Ključno je ono što u emisiji nije izgovoreno: provjera i odgovornost. Ako se u eteru iznose tvrdnje koje zvuče kao dijagnoza i terapija, gdje su dokazi, gdje je medicinska dokumentacija, tko preuzima odgovornost ako netko, očajan, odustane od liječenja jer ”fratar vidi”, ”fratar može”?

I gdje su u svemu tome crkveni poglavari? Tko je ovakvo javno djelovanje odobrio, tko ga nadzire i u čije se ime nastupa: osobno, provincije, Crkve? Jer šutnja nadređenih nije puka ”neutralnost”, u javnosti ona zvuči kao zaštita, a u praksi kao dopuštenje.

A HRT, ako već želi biti ”Pozitivno”, mora zadovoljiti minimum javne i znanstvene pismenosti. Svjedočanstvo je svjedočanstvo, a tvrdnja je tvrdnja; dojam je dojam, a dokaz je dokaz; korelacija nije uzročnost.

U području zdravlja standard nije ”čini mi se”, nego provjerljivost i transparentnost. Kad se taj prag preskoči, ne proizvodi se nada nego dezinformacija. I tada javni servis više ne informira javnost nego je oblikuje sugestijom i manipulacijom.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Božić i evanđelje po Bulju
    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti

> Svi tekstovi ovog autora