Dolazak Hrvata in statu quo ante, Ante Pavelić

Ustaše su u Hrvatskoj, konačno, došle na svoje!

Ustvari na naše dođoše ustaše, jer se sav razuman svijet, ovo hrvatsko građanstvo među nama nadalo kako taj krvožedni sentiment zločinaštva i izdajništva samo je ”ukras” na reveru naših radikalnih redikula s ekstremne desnice; ali avaj, podcijenili smo objektivnu sliku i precijenili svoj razum i razbor pa nam je, što bi jamačno rekao psihijatar Siegmund Freud, podsvijest očitala lekciju.

Da, da: samo se mi tobože naivno pravimo glupima i slijepima, samo se mi tovraže nevino ponašajmo kao da nismo od ovoga svijeta, samo mi i nadalje mislimo kako će se sve oko nas po Duhu Svetome posložiti onako kako je najbolje, jedino moguće i najlogičnije i – stvorit ćemo sjajan humus u vrtu za pupanje i rast zala i izopačenosti, himbe i nenavidnosti svake vrste… Mi, dobrodušni bedaci što igramo ulogu prežitaka nekoć časnog instituta poštene inteligencije – htjeli bismo se od toga zaštititi, ali eto, iz nekog razloga ne možemo se tome oduprijeti.

Kao u nekom tuđem snu, vjerujući kako se samo nečija furešta djeca fiksaju i drogiraju, ter smatrajući kako tek po nekim inim podnebljima haraju neizlječive bolesti, dočekali smo najzad biti placentom svih tih zbivanja: zadesio nas je usud za koji smo nadobudno i nadmeno smatrali kako se događa na nekim drugim mjestima i nekome drugome…

I onda što?

I onda je došlo do naglog otrježnjenja, bez čistilišne faze mamurluka. Oko nas, sve neke razne tabule, pa i – tabula rasa… Jedna u svima, i, svi na jednoj…

Zahvaljujući posljednjim glasačkim aktivnostima za parlamentarni saziv u Republici Hrvatskoj, zbir raspleta postizbornoga kurbarluka bio je takav da su na vlast došli likovi koji otvoreno zagovaraju koljačku Nezavisnu Državu Hrvatsku, paradiraju okolo u crnokošuljaškim procesijama urlajući ustaški poklič ”Za dom spremni”.

Posrijedi je, čuli smo, nestašluk, a ne ustašluk…

Takva datost i dosad nam je pokazivala akutno upozorenje kako nam je država – urološki precizno govoreći – in penis, da se suzdržim od originala, te kako su indikacije onakve da je profilaksa gotovo akcidentalna, a da, istodobno, preporučena kura za dijagnosticiranu boljeticu i nema baš neku obećavajuću perspektivu. Sjebali smo motku, najpreciznije bi rekli najiskreniji među nama…

Može se, naravno, to isto i drugačije kazati, rječnikom licemjerne političke korektnosti koja je, Bogu hvala, samo nujna stilska emanacija eufemističke legitimacije prijesno legalizirane hipokrizije.

Ama, tko haje za to? Iz svega ovoga proizlazi nonpitijski zaključak kako ništa iz povijesti naučili nismo, i, da nam je u Hrvatskoj obrazovni sustav rastočen i izjeden do kosti. Ako ga uopće i ima…

Ali, ima ga, ima; ili, makar postoje refleksi što ukazuju na njegovo postojanje što traje barem pinku vremena, poput ograničene pulsacije života u tkivu odbačenog repa gušterice, koji se nešto vremena do konačnog utrnuća grčevima lijevo-desno otima po betonu ili zemlji…

Sublimirajući i kondenzirajući recentnu društveno-političku situaciju u Hrvatskoj, kristalizacija stanja je jasna: HDZ je činom koalicije s Domovinskim pokretom neporecivo proveo bizarni duhovni ”Croexit”, moralnim galopom momentalno napustivši Europsku Uniju i stečene civilizacijske tekovine te, faktički, preimenovavši Republiku Hrvatsku u ispostavu nekakve Nezavisne Države Hrvatske (što i jest vjekovječna težnja hrvatskog naroda u bespućima povijesnih zbiljnosti od prije Ante Pavelića do iza Franje Tuđmana).

S druge strane, posrnućem RH samim pristankom na koaliciju s neskrivenim neoustašama, despotska ideologija Aleksandra Vučića i njegova Republika Srbija – kojoj se tako slasno rugamo tješeći se kako ima i gorih od nas – u tijelu identičnog mu nacionalističkog sijamskog blizanca Ivana Penave i tjelesima njegove DP-oglavničke sekte, duhovno je postala punopravnom članicom i sastavnim dijelom Europske Unije. Pretjerujem? Možda se pjesnik u meni previše zaigrao? Alal vam vera, naivci! Promislite još pola puta… ne treba ”još jedan put”… Promislite još samo pola puta…

Onda?

Eto, što sam vam rekao… Vidite kako bilo je lako. Što bi rekli naši mladi, osokoljeni stupanjem na jalovost Zakona o hrvatskom jeziku: Srbija in, Hrvatska out… Ili, budi mi dopušteno parafrazirati aktualne ambicije iz naše hrvatske čaršije: umjesto Treće Republike dobili smo – Drugu Nezavisnu Državu Hrvatsku… Po čemu bi se Republika Hrvatska razlikovala od Vučićeve Srbije, da je dati svu vlast u zemlji doglavnicima i krilnicima iz Domovinskog pokreta?

I, umjesto da najposlije u nas započne proces ”suočavanja s prošlošću” – čega su puna usta ponajprije zatucanim i okorjelim desničarima – te da se preispitaju dometi i pogubnosti famoznoga zakona ”Lex AP”, u uredskim radionicama već se bruse zadnje lekture u svakom od članaka i paragrafa endemičnih varijanata onomadnih ”rasnih zakona”, prilagođenih ovom suvremenom nevremenu i modernoj himbi i nenavidnosti.

Dovoljno je pogledati kako se korifeji oživljavanja endehazijskog sentimenta s naše desnice odnose prema stranim radnicama i radnicima u nas, dovoljno je prolistati samo jedan broj zaklamane karte iz Zadra što glumi žurnal četvrtkom, dovoljno je pogledati samo pola televizijske emisije bujičnih poplava s otvorenim ili jedva prikrivenim govorom mržnje, pa da se zaista shvati u kolikoj se mjeri u Republici Hrvatskoj, na primjer, ne poštuju osnovne stavke aktualnog Ustava.

A i onaj spomenuti ”Lex AP”, da bi ironija i tragikomedija bila veća, preobrazio se u skladno modelirani bumerang što je raskošjem kružnoga leta pravedno tresnuo u čelo autora one famozne sintagme ”dvostruka konotacija” – koja istodobno podlo skandalizira i svečano sakralizira krvnički ustaški urlik ZDS – pa smo konačno dobili i realnu upitnost jednadžbe s dvije nepoznanice izraženu u digramu – AP…

Sad smo stvarno pred dubiozom: ili Ante Pavelić ili Andrej Plenković? Ili nema ili? Ili je ili i, a i ili?

Kako god bilo, u Hrvatskoj smo, barem privremeno, u nečemu načisto: nema, predraga braćo i sestre, sad više nikakve ”dvostruke konotacije” koja bi se prošvercala do u našu javnost. Ako smo se u nečemu dosad i kolebali, gledajući valove što njišu naše društvo, pa nam se čini kako smo malo Republika Hrvatska, a domalo potom isti smo Nezavisna Država Hrvatska, nakon preraspodjele karata pošto su recentni parlamentarni izbori u Hrvatskoj dospiveni i utilitarno-lukrativne ministarske i državno-tajničke fotelje popunjene podobnim guzicama, razumno čeljade ne nalazi mjesta ni za kolebanja ni za dvoumljenja. Ondje smo gdje smo, samo potiho, oduvijek i bili: in statu quo ante, Ante Pavelić…

Jerbo, nisu li i minuloga 10. travnja ulicama prodefilirali ustaški duhovni prežitci i njihovi simpatizeri? Nisu li se baš u mom Splitu, poput Indijanaca oko totema, u primitivnoj patetici oko uspravljenog kamenog valjka u Boškovićevoj ulici pozdravljali mrtvi borci što su hotimice svojoj postrojbi nadjenuli ime po ustaškom zločincu, barabi i koljaču Rafaelu Bobanu, tobože vitezu? Vitezu čega, Luciferove infernalne septičke jame? Je li to ustašluk, ili nestašluk?

Hajka ljudske zloće i moralne smrti na sve što je teškom mukom evolucije i skupo plaćenim normama opće uljudbe do danas uspostavljeno kod nas, samo što nije krenula sa svoje početne pozicije.

A počelo je baš nedavno dvjema velikim inicijativama, budući da čim travanj zamiriše u zraku, a njegov deseti dan postane sve bliži, ustaški instinkt naših ”domoljuba” poskoči naglo, kao divlja šparoga na suncu poslije kiše.

Primijetili smo kako su se naši dični krilnici unutar Domovinskog pokreta fino bratski i kršćanski ispizdarali nakon što je ideološka kost vlasti nekako okratila, pa su se raskolili na odvojene dvoglavničke sekte. Jedno krilo ostalo je unutar Domovinskog pokreta, a otpadnici su se zbili u političku špilju Dom i nacionalno okupljanje, skraćeno DNO, pardon DOMiNO…

I jednim i drugim falangistima fundamentalni program je isti: progon Srba i traženje Jugoslavena, te njihova trajna zajednička eliminacija. Ništa obrazovanje i stanovanje, ništa mladi i zapošljavanje, ništa škole i domovi za starije, ništa knjige i kazališta… već samo petparačka ideologija i manipulacija naivnim pukom, od čega pojedini kabadahije zgrću dobre pare…

U očekivanju njihovoga prirodnog samouništenja kao solidno plitkih političkih aktera – za što (nevidljive) ruke daje i drugom vrstom ruku ucijenjeni premijer – jedni, Domovinski pokret, kreću u eliminaciju ”četničkih spomenika” po Hrvatskoj pod egidom novog teksta Zakona o grobljima, dok drugi, DOMiNO, nasrću na ukidanje Dana antifašističke borbe.

Već po tim prioritetima vidljivo je na kojem mjestu je za njih ČOVJEK u ovoj zemlji i briga za osiguravanje kvalitete njegove elementarne egzistencije!?

Kod jednih, raspucani akademik Josip Dabro i pjevač u usponu madridskom ”grobnicom od zlata” dobro je definirao kurs po kojem burdižajemo, dok kod drugih, velmoža Mario Radić nudi potencijal svojih visoko uzdignutih saborskih desnica u vladajućoj većini, uz uvjet imanja Ministarstva kulture i medija među svojim kandžama, ne bi li postigao konačnu potvrdu prekrštavanja Republike Hrvatske u Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Ali, dobro je da hrvatski narod vidi s čim raspolaže, i, tko su mrtvozornici što ga, hrvatski narod, vode u goru prošlost.

Odlično je da na svakom koraku građanin Republike Hrvatske, i građanka, može zorno opaziti razliku između ustašluka i nestašluka! Stipo Mlinarić Ćipe, koliko jučer, bio je dao nedvosmislen odgovor za sve one koji ne znaju što je bilo i koji su ćoravi pa ne vide: ”Uklonit ćemo sve četničke spomenike na teritoriju Republike Hrvatske da ne zagađuju hrvatsku zemlju.”

Nema zajebancije s Domovinskim pokretom i njegovim varijacijama, oni ne trpe konkurenciju: ekskluzivitet koncesije za zagađivanje hrvatske zemlje pripada samo njima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Donaldov ''trumpulin'' za hrvatske desničarske skočimiševe
    •  Zdravka Krstulović veća je i od Torcide i ovakvoga Hajduka
    •  Thompsonova potvrda teze o Hrvatskoj kao ''slučajnoj državi''
    •  Igor Mandić i – Crkva
    •  Album splitskog neoustaškog i neustavnog – primativizma

> Svi tekstovi ovog autora