Bezumni rat bez isteka roka trajanja

Dvadeset i treća je godišnjica govora kojeg je u Bijeloj kući održao George Bush mlađi i upozorio planetu kako jedna zemlja predstavlja opasnost za svjetski mir zbog posjedovanja oružja za masovno uništenje.

Ta zemlja bio je Irak, a odavno znamo da su optužbe bile lažne. To najbolje zna Tony Blair! Danas se isti princip primjenjuje na Iran. Stigmatiziran je kao planetarna opasnost, a već sad znamo da su sve optužbe ponovo lažne. To najbolje zna Joe Kent!

Riječi koje je Bush izgovorio 17. marta 2003. godine savršeno su i danas aktuelne: ”Opasnost je jasna”, tvrdio je tada Bush za Irak, a danas Trump za Iran, ”koristeći hemijsko, biološko ili, jednog dana, nuklearno oružje, teroristi bi mogli ubiti stotine hiljade nevinih ljudi u našoj zemlji ili bilo kojoj drugoj”.

Tada se Bushu principijelno suprotstavio francuski predsjednik Jacques Chirac, protiv toga rata je glasan bio i Ivan Pavao II., danas nema ko. Sutradan poslije Bushovog govora, 18. marta 2003. godine, Chirac je jasno naglasio da ”Irak u ovom trenutku ne predstavlja prijetnju da bi morao biti napadnut.”

Čovjek koji je 2003. godine najviše uticao na Chiraca, ministar spoljnih poslova Francuske Dominique de Villepin, održao je 14. februara 2003. godine nadahnut govor u Vijeću bezbjednosti UN i dobio snažan aplauz, ali rat nije zaustavio. Ujedinjene nacije već odavno nisu sposobne zaustaviti ratove!

De Villepin i danas govori isto, ubjedljivo i nadahnuto, ali kao privatno lice. Te 2003. godine bio je narodni i medijski miljenik koga su poštovale sve političke partije u Francuskoj, a danas ga manje ljudi doživljava kao miljenika, dok ga mediji i moćne partije medijski linčuju.

Mnogi su te 2003. godine zavidjeli Francuskoj što je smjela glasno kazati ono što drugi nisu smjeli. Na isti način mnogi danas zavide Španiji što je preuzela moralnu štafetu čovječanstva o koju se sve manje država u svijetu otima.

Nije se samo u Francuskoj dosta toga promijenilo na gore, to je planetarna pojava i slika današnjeg svijeta. Nikad u istoriji čovječanstva novac nije tako uticao na visoku politiku kao u 21. stoljeću.

Danas krupni kapital s lakoćom kupuje političare u bezbroj zemalja. Oni djeluju kao taoci planetarnog imperijalnog zla kojem se ne suprotstavljaju već ga licemjerno (p)održavaju.

O tome kako se kupuju političari pročitajte sjajan tekst Chris Hedgesa ”Going to war, again, for Israel” koji je objavljen na njegovom blogu 2. marta ove godine. Iz tog teksta, kao i tekstova autora na koje se Hedges poziva, saznaćete mnogo o ulozi novčanica u pokretanju nemoralnih ratova.

Krupnom kapitalu ne trebaju nezavisni vizionari koji se ne mogu kupiti već političari koji su na prodaju i koji se neće buniti kad pojmovi poput humanosti, poštovanja, pravednosti, zakonitosti, ravnopravnosti, mira, saradnje… postanu prevaziđeni i prestanu predstavljati univerzalne vrijednosti.

Uz pomoć ogromnog novca, vi danas možete mirno prekršiti sve ljudske i moralne zakone jer vas niko neće kritikovati pošto je šutnja kupljena.

Onako kako je dvaput napadnut Irak, nelegalno i zvjerski, 1990. i 2003. godine, uz vrlo mlaku opoziciju zemalja koje nam decenijama drže lekcije iz zapadnih vrijednosti, na još gori način je napadnut Iran 28. februara ove godine.

Nije bilo skoro nikakve opozicije iako je svima jasno da je posrijedi najbezumnija i najopasnija vojna avantura u ovom stoljeću koju su pokrenuli opasni dehumanizirani fanatici koje svijet mora što prije zaustaviti.

Opsjednut sobom i Amerikom, američki predsjednik Donald Trump pravi ridikula od sebe i ne prestaje govoriti kako su SAD daleko najmoćnija zemlja na planeti koja sve može, naročito ono što drugi ne mogu.

Pa šta, nesretni Donalde! Pokušajte biti najbolji, ali ne u zlu i tiranstvu već u humanosti i izgradnji mira! Ipak ste bili kandidat za Nobela i golubicu mira! Sjećate li se?

Kad Trump kaže, kao drugog marta ove godine, ”mi možemo vječno ratovati… Mi imamo daleko najsnažniju i najmoćniju vojsku na svijetu i možemo lako dominirati”, osim što kao dijete želi impresionirati one koji ga nelagodno i u strahu gledaju, osjeti se da je svjestan da Amerikanci više nisu najjači. Kina ih proganja i u snovima.

Lažno hvalisanje više je znak nervoze i srdžbe nego spokoja, ali i odlučnosti Amerike da nipošto ne dozvoli da Kina i BRICS dominiraju svijetom.

Nisu Kina i BRICS sebi zacrtali nikakvu dominaciju već onemogućavanje nehumane i nepravedne dominacije SAD i stvaranje makar prividne ravnopravnosti, poštovanja međunarodnog prava, kao i poštovanja suvereniteta zemalja u svijetu. Ukratko ponovno stvaranje multipolarnog svijeta.

Iran je, dakle, napadnut ne iz bilateralnih već multilateralnih razloga jer SAD snažno odbijaju prihvatiti stvaranje multipolarnog svijeta pa žele oslabiti ili sebi potčiniti zemlje koje su veliki partneri s Kinom, budućim globalnim liderom.

Najvažnija od tih zemalja je Iran i to je njegov glavni ”grijeh” i zato mora skupo platiti. U ovom ratu bez grama milosti i uz tone neljudskosti mogu se očekivati dosad neviđene žrtve i štete u Iranu.

Opustošeni i uništeni, ali i pobjedonosni, Iran uskoro će poražavajuće svjedočiti o stanju svijesti u posrnulom svijetu nepravde i zla.

Poput iračkog, i ovaj rat obilježava ruganje međunarodnom pravu i ismijavanje Ujedinjenih nacija, a naročito mu karakter daje nesvarljivo nasilništvo i iživljavanje. Uz opštu šutnju.

Porazno je zaista da ovakvo flagrantno kršenje međunarodnog prava od strane Izraela i SAD i bacanje svijeta u brzu globalnu finansijsku krizu prolazi bez ikakvih principijelnih kritika.

S druge strane, beznadežno je što generalni sekretar UN nemoćno šuti, a njegova nemoćna organizacija kroz svoju rezoluciju 2817 od 12. marta ove godine umjesto da osudi napadače osuđuje napadnutog. Čemu i kome više služe Ujedinjene nacije?

Ne šuti samo svijet koji time saučestvuje u zločinima. I kod nas slično stanje. Slovenija šuti; Hrvatska je podijeljena premda se ni predsjednik ni premijer ne trude mnogo da jasno podrže bilo koga.

Bosna i Hercegovina šuti a neki njeni epizodisti žele što glasnije dokazati koliko su nebitni; u Srbiji niko osim Vučića ne smije progovoriti, ali on ima drugog posla. Crna Gora je odavno za SAD vezana kao nekad za Rusiju; Kosovo je bilo i ostaće posljednja zemlja na planeti koja će okrenuti leđa SAD, a Makedonija se sjeća da je samo Alekandar Makedonski u istoriji uspio pokoriti Perziju.

Osim laži na površinu isplivavaju često površnost i neznanje. To se naročito vidi po zapadnim analizama da bi se iranska vlast trebala stropoštati ubistvom vrhovnog vođe.

Zapad malo brka pojmove i pokazuje da ne poznaje suštinu i filosofiju iranske vlasti. Personalizacija moći i struktura moći su dva potpuno različita pojma. Personalizaciju moći imali smo u Iraku, Libiji, Siriji…

Ali Iran nije lična diktatura već snažno institucionalizirana teokratija.

U diktaturi diktator kontrolira institucije, a u Iranu institucije kontroliraju lidera. Ali Hamenei nije bio gospodar već čuvar institucija. U Iranu su institucije (koje su brojne i organski isprepletene) jače od vrhovnog vođe pa je zato u Iranu sasvim prirodno osigurati kontinuitet ako bilo ko nestane.

Možda u ovom ratu svi nauče da Iran nije meta koja se može zastrašivati. Iran je država-civilizacija, zemlja znanja i organizacije, strpljivi igrač uvijek strukturalno i opasno pripremljen za svaki vid napada.

Oni koji napadaju Iran moraju znati da je najjače oružje u Iranu rodoljublje, ponos i otpornost, a da je strateško razmišljanje njihova druga priroda.

Vjerski ih vode oni koje možemo i ne moramo voljeti, ali Iran strateški vode umni ljudi i inženjeri duboko posvećeni svojoj zemlji. Oni su ti koji čine Iran neosvojivim, a ne vjerske starješine.

Iran je veoma heterogeno društvo u kojem postoje ogromne ideološke i svjetonazorske razlike. Savremena istorija Irana je puna unutrašnjih lomova i protivrječja, ali ništa Irance ne može ujediniti kao spoljna opasnost koja je za svakog Iranca udar na njihovu tradiciju i ponos.

Ljubav prema zemlji ne mjeri se lijepim riječima koje ne prati jedinstvo svih, već u jedinstvu koje se postiže spontano i bez riječi. A poslije otpora neprijatelju, Iranci se vraćaju svojim vječitim sporovima, tamo gdje su stali uoči agresije koja ih je ujedinila.

Zato je američki, kao i izraelski, pristup Iranu potpuno pogrešan, najgori mogući. Amerikanci decenijama iscrpljuju stanovništvo Irana sankcijama i ne prestaju prijetiti napadom. Stoga mnogi žitelji Irana neskloni vlasti ne okrivljuju za loš standard samo vlast već znatnim dijelom i Amerikance.

Kad bi ukinuli sankcije i prestali se miješati u unutrašnja pitanja Irana, opozicija u Iranu bi se lakše borila za jedno istinsko građansko vodstvo i društvo u kojem bi se ajatolasi i mule držali više privatnog nego javnog života. Pitanje je da li bi opozicija uspjela, ali bilo bi joj mnogo lakše.

Sve je na Bliskom istoku naopako postavljeno. Naročito se potraga za mirom odvija na potpuno pogrešan način. Već decenijama Izrael i Amerikanci vjeruju da se mir i bezbjednost Izraela mogu postići samo prijetnjama, silom, nehumanošću i strogoćom. Zato se trude biti što naoružaniji i moćniji.

Ako ikad mir i razum zavladaju u nemirnim bliskoistočnim krajevima to će uspjeti uraditi samo nove generacije u SAD i Izraelu, rasterećeni mladi ljudi koji će koristiti potpuno suprotnu politiku i suprotan pristup od ovih današnjih.

Pakleni dvojac Trump i Netanjahu sebično i bešćutno su gurnuli cijeli svijet u politički haos i ekonomski kolaps, a sebe pretvorili u nasilnike kojima je jedino stalo da se svi dive njihovoj moći.

Tačno je da su moćni i da mogu triput uništiti svijet, ali da li je to zadatak jednog državnika i smisao bilo čijeg života?

Tačno je da ovi ratoborni mračnjaci mogu sravniti Iran sa zemljom, pobiti milione ljudi i hiljade djevojčica i ostaviti štetu u stotinama milijardi.

I šta onda? Imaju li konkretan plan kako od Irana napraviti američku marionetu? Misle li uopšte da je to moguće?

Da li misle da je ovo način da Iran promijeni politiku prema Izraelu i Kini? Da li će u znak zahvalnosti što su ga uništili, Iran povesti prijateljsku politiku prema Izraelu i prekinuti privilegovanu saradnju s Kinom?

Amerikanci u ovom ratu ne mogu pobijediti, a Iranci ne mogu izgubiti.

SAD moraju voditi računa o jednoj strašnoj logici suprotnosti koja je povezana sa ovim ratom. Naime, što Amerikanci pobiju više ljudi i cijelih porodica, što razarajuće rakete naprave veću štetu u Iranu, što budu imali više ratnog uspjeha to će veći biti njihov poraz.

Što prije Trump shvati da se duboko zaglibio i što prije, kao u junu prošle godine, proglasi pobjedu jer ima više nego zavidnu statisku uništenog i ubijenog, biće bolje i za njega i za cijeli svijet.

Jedino što je bitno jest da poraz SAD ne bude poraz svih nas a to će se dogoditi ako se rat produži unedogled.

Ako se rat brzo zaustavi to će biti znak da je ekonomska logika i dalje jača od nadolazećeg neofašizma, odnosno političko-vjerskog fanatizma od kojeg su oboljele SAD. Ukoliko fanatizam potraje, ulazimo u vrlo opasnu zonu gdje je sve moguće, naročito ono najgore.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Istina o BiH: varanje i zavaravanje
    •  Otvorene vene Latinske Amerike
    •  Veliki i mali u raljama nafte i plina
    •  Hiljadugodišnji bosanski pat
    •  Genocid je mnogo više političko sredstvo nego opomena
    •  Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom
    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći

> Svi tekstovi ovog autora