novinarstvo s potpisom

Sinisa Vuković
Foto: Matko Biljak
Uvriježilo se među civilizacijski osviještenim pucima često rabiti latinsku sentencu: de mortuis nihil nisi bene. U našem se jeziku ona krivo prevodi kao ”o mrtvima sve najbolje”, makar bi njezin izvornik u štokavskoj inačici imao izgledati – ”o mrtvima ništa osim dobroga”. Pa opet, među još širim uljudbenim narodima akt terorizma smatra se nedopustivom čovjekovom intencijom. I koja je to onda humanistička instanca ili farizejska licemjerština što bi nam priječila o dokazanim zločincima, kriminalcima ili teroristima naglas kazivati istinu?
Smije li se o Adolfu Hitleru ili Benitu Mussoliniju, Anti Paveliću ili Juri Francetiću, Draži Mihajloviću ili Slobodanu Miloševiću posmrtno govoriti samo o onome po čemu ih u intimnoj dragosti pamte njihovi najmiliji; ili, imamo valjda i moralni mandat besjeđenja o njima (i) kao izrodima ljudskoga roda ter sramotama vlastitim im nacijama, odnosno dokazanim prijestupnicima i huljama koji su iz čiste obijesti poslali u prekovremenu i, najčešće, monstruoznu smrt desetke i stotine, pa i desetke i stotine tisuća nevinih ljudi, među kojima bijaše i obilato nejači u rasponu od fragilnih žena do nedužne djece?
Ja mislim ne da smijemo, nego i možemo i moramo: govoriti naglas o tim monstrumima, kako bismo tim govorenjem stvorili limes ne bi li generacije iza nas znale gdje je crta moralnog prestupa. A navlaš imamo govoriti o onim hijenama i svirepim ubojicama što su se nakotili unutar naroda kojemu i sami pripadamo. Ergo, institut urednosti čišćenja svojega praga…
Nuka me na ovo razmišljanje nedavna smrt gospođe Julienne Bušić, udovice notornoga Zvonka Bušića.
Vijest o njezinom preminuću rub desničarskog i katoličkog polusvijeta popratio je obznanom čija je zvonjava imala decibele ravne izboru novoga pape ili, barem, biskupa. Surfajući na valovima uobičajene izvankritičke i nepametne nacionalističke propagande, tom soju pripadajuća klatež među nama rastrubila je aviz kako je duh ispustila neporeciva hrvatska mučenica, uz svečano rekvijemsko prešućivanje činjenice kako se s ovozemnog boravka u nebesa preselila žena koja je lijep komad života provela u – zatvoru.
I, taj bokun života nije joj odredila nikakva pogana ili zaostala sekta na nepristupačnom terenu kakve džungle među primitivnim i nepismenim domorocima, nego sama krema anglosaksonskoga prava i zapadne civilizacije u koju se svi mi skupa zagledavamo od stoljeća sedmog. Naime, Amerika! Sjeverna Amerika. USA ili SAD, kako vam je lakše…
Uglavnom, nama nedosanjana uljudba kojoj stremimo i u kojoj su, Bogu hvala, brojni od naših predaka, sebi već omogućili ”američki san”, a čije buđenje, opet Bogu hvala, ostvaruju ljeti na obroncima naših dalmatinskih padina, te u uvalama ubavih naših otoka, za prijatelje škoja…
Da je madam Julienne Bušić odživjela još koji mjesec, dočekala bi u rujnu okruglu 50. obljetnicu svojega terorističkog čina, što ga je izvela zajedno sa svojim dragim Zvonkom i još šačicom pizduna, koji su imali smjelosti u prostoru njujorške podzemne željeznice podmetnuti eksplozivnu napravu, a nad američkom zemljom oteti zrakoplov i istraumatizirati i suputnike i posadu…
Znamo kako je sve završilo: kao prdac u čabar, što se tiče ideološke diverzije i domoljubnih postignuća, ali je ucviljena američka obitelj ostala kraća za jednog člana, policajca Briana Murraya, koji je pokušao deaktivirati paklenu napravu iz kućne radionice terorističke obitelji Bušić. Trojica njegovih kolega bili su ozlijeđeni, ali su, srećom, preživjeli.
Epilog sudske pravednosti jest ovaj: bračni par Bušić osuđen je na doživotni zatvor! Julienne je puštena na slobodu 1989. godine, nakon 13 godina robije, dok je Zvonko u ćuzi odležao čak 32 ljeta.
Pošto je pušten iz američke prdekane, Zvonko je neko vrijeme odživio kao martir i uskrsli Lazar ovdje u nas, eda bi na koncu sam sebi oduzeo život…
Tragizmu te obiteljske situacije ne treba dodavati loživa. Ostaje tek upit procesijama katoličkih adoranata njegovom liku i djelu: što je taj čovjek s darom Božjim da se uopće rodi, realizira kao čovjek, muž i brat, čisto u kršćanskom smislu, učinio na ovom svijetu, i, kakva ga nagrada – ili ”nagrada” – čeka pošto svane Sudnji dan?
Ovih dana, pak, po tjelesnom utrnuću Zvonkove udovice Julienne, razmiljeli su se po medijskim platformama komentari kako je otišla istinska hrvatska heroina i mučenica, u jednoj osobi i splitska Judita i poljička Mila Gojsalić… A kakav je saldo tog martirija? U čemu se ogledaju kreposti mučeništva obitelji Bušić? U čemu se zrcali jednakost grobova policajca Briana Murraya i njegovih ubojica Julienne i Zvonka Bušića?
Dio hrvatske javnosti kao da živi u nekoj pećini ili špilji, izlučen iz stvarnosti i udaljen od svakog oblika razbora ili pameti. Kakvih kognitivnih sposobnosti moraš biti, kakvu mentalnu zaostalost trebaš imati, kakav intelektualni invaliditet moraš posjedovati eda ne bi bio kadar pravo razlučiti dobro od zla, odnosno ne prepoznati one devijacije u društvu ili kod pojedinaca nad kojima se čitav zdravi svijet skanjuje i sablažnjava.
Kakva su to naša uljudbena stremljenja pri kojima se kanimo identificirati s modernošću suvremenih zapadnih vrednota, u čijem su epicentru tekovine i standardi tradicionalno nam uzornog SAD-a, a da mi proglašavamo za svjetovne svetice i svece one individue koje je uzorno nam američko društvo pravomoćno osudilo kao teroriste i pospremilo na dugogodišnje odležavanje po kazamatima?
Uvjerenja sam, a o tome sam već pisao, kako čovjeka u moralnom i humanističkom smislu determinira i određuje ono najmanje i najslabije djelo što ga je u životu učinio.
Banalizirajući, krava što dadne 20 litara mlijeka pa ih prolije, nije simentalka od čije će mužnje nastati štogod kvalitetnog sira ili inih mliječnih proizvoda, nego je prljava beštija što samo utaman ždere i loče.
Čeljade koje je objavilo 20 knjiga ili je dva desetljeća bilo sveučilišnim nastavnikom ili dirigentom u kazalištu, a iz osvete ili mržnje zaklalo je, zatuklo ili upucalo bližnjega, nije nikakav ugledni pisac, profesor ili maestro, nego je on (ili ona, da budem rodno neutralan) prijesni kriminalac, zločinac i ubojica.
Patriot koji je imao ne znam kakve i koliko plemenite ciljeve, a da je na tom putu, kako nas uči Niccolo Machiavelli, skakućući preko leševa kao žaba po lopočima iza sebe ostavio krv i smrt, nije nikakav domoljub ili heroj, već ogubavljeni zločinac, monstrum i terorist.
Imali smo mi među nama i ugledne i časne članove društva, poput alkarskog vojvode iz Sinja generala Mirka Norca, koji je pravomoćno osuđen zbog ratnog zločina što je pucao u potiljak nemoćnoj starici.
Imali smo još slavnih ratnika, poput generala Slobodana Praljka, koji je također dočekao pravomoćnu presudu Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Den Haagu (ICTY). Čuvši kaznu zbog činâ što ih je u ratu napravio, nimalo kršćanski, a još manje vojnički uznosito, junak što je, kažu, srušio Stari most u Mostaru, kukavički je ispio otrov još u sudnici, za izricanja kondemnatorne presude. Učinio je to, tobože, kao vojni časnik, ponosno, ne priznajući pravomoćnu odluku internacionalnog časnog suda.
I, bez obzira na to što je tim činom Praljak okaljao i generala Antu Gotovinu i samu Republiku Hrvatsku – jerbo, neće moći da ćemo poštovati oslobađajuću presudu generala Gotovine, a da ćemo isti taj sud omalovažavati i psovati kad za ratni zločin osudi generala Praljka?! – on je nakon toga u desničarskoj kaci postao gotovo kanonizirana ratna i moralna ikona, kojoj se čak u Hrvatskom saboru održala počasna minuta šutnje…
Neće moći da su, odlukom istog suda utemeljenog od strane Vijeća sigurnosti UN-a, i Gotovina i Praljak istodobno heroji, zar ne?! Jedan je heroj, ipso facto, drugi je zločinac… Res iudicata!
Morat ćemo se, ako doista želimo postati moderno i uljudbeno društvo, ozbiljno pozabaviti s odnosom koji sami imamo prema sebi, kad se i u oficijelnim našim protokolima relativiziraju, ili čak prešućujući poništavaju, pravorijeci tribunalskim čekićanjem doneseni akonto presuđenoga ratnog zločinaštva ne jednom od onih što su nas moralno i kršćanski osramotili, poput Valentina Ćorića ili Darija Kordića.
Imat ćemo etički problem doklegod ratne zločince, nakon što odsluže dosuđenu im kaznu, u civilstvu tretiramo kao žrtve i heroje.
Ako smo doista u stanju mi Hrvati kanonizirati čeljad ogrezlu u kriminal i zločin, te ih štovati kao svece na nekom našem poganom domoljubnom oltaru – a rade to i drugi u komšiluku, nemojmo se zajebavati s umjetnom ćoravošću! – onda doista moramo preispitati svoje kršćanske korijene, katoličke dlačice i trepetljike za koje umišljamo kako nas vode k Bogu i da nas održavaju u blizini Gospe.
Ovakvim nagnućima, formatiranim suprotiva Preambuli Ustava Republike Hrvatske, samo nehotice detektiramo dijagnozu vlastite duhovne boljetice: akutno nam je nužna medicinska preambulanta za kuru kolektivnoga duševnog obogaljenja.
Nema veze, za utjehu, vidjeli smo kako je prošlo ono sa Zlatnim teletom u Starom zavjetu. Sad samo izračunajmo, koliko nama Hrvatima – svetom biblijskom narodu – fali i vremena i koračanja na putu k Isukrstovom evanđelju Novoga zavjeta…
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.




















































