Životni intervju – Golo Mann (1)

1. 1.Predgovor

U znamenitoj emisiji Zur Person 1965. godine njemački povjesničar, esejist i intelektualac Golo Mann pružio je odgovore novinaru Günteru Gausu koji će svojim obimom i sadržajem konstituirati ono što se naziva životnim intervjuom. 

Iako se mnogobrojne teme toga razgovora kreću od krajnje intimnog do političkog ili od biografskog prepričavanja činjenica do pružanja filozofskih uvida, zajednička nit koja se provlači i ostavlja trajan dojam jest podijeljenost.

Ona je svojom prirodom višeslojna i, kao kod svakog čovjeka, jedinstvena jer je ishod životnog iskustva na određenom mjestu u određeno vrijeme. Kada bi se ti slojevi rascjepa pokušali svesti na nekoliko najznačajnijih, tada se neizbježno nameću sljedeći:

INSTINKT ZA REZIGNACIJOM – DUŽNOST JAVNOG DJELOVANJA

Sudar poriva za povlačenjem u kontemplaciju i osamu – nužnih pretpostavki u pisanju, te (samo)nametnute dužnosti javnog djelovanja u vidu političke kritike jedan je od fenomena koji Golo Mann opisuje u intervjuu. Razlozi za djelovanje tih oprečnih sila očiti su; s jedne strane  akademsko izučavanje povijesti razvilo je kod njega “određeni pesimizam u odnosu na čovjeka i njegove nagone”, dok je s druge strane upravo neposredno proživljena prošlost dovela do zazora od toga da mu osobno bude upućena kritika – kojom je njegova generacija Nijemaca već bila opterećena (Mann je rođen 1909. godine), da se drži suviše politički pasivno čime ostavlja prostor grabežljivim ekstremima da uzurpiraju javni prostor.

IZVUČENI KORIJENI

Mann kao temeljnu životnu prekretnicu opisuje odluku da emigrira iz Njemačke 1933. godine i to u “najreceptivnijoj dobi od 23 godine” kada nije imao vremena da pusti dublje korijene, ali koja ga je činila dovoljno samosvjesnim da tim iskustvom bude duhovno ranjen. Ta trauma odabranog egzila ostavila je trajan trag na njegov život koji je u geografskom smislu bio obilježen jednom nogom u Njemačkoj, a drugom negdje drugdje, dok je na duhovnoj razini taj teret bio utjelovljen osjećajem otuđenja.

ZNANSTVENIK I/ILI UMJETNIK

Golo Mann u intervjuu kao svoju ambiciju predstavlja ideju pisanja povijesne knjige koja bi se čitala “gotovo jednako tečno i zabavno kao jedan roman, a da unatoč tome ostane u domeni znanstvenog”. To spisateljsko usmjerenje on opisuje kao ishod toga što je “vjerojatno vođen određenim instinktom pravovremeno odabrao materiju – ili umjetnički oblik, koji se u svojoj biti razlikovao od očeva rada”. Upravo će odnos s ocem, književnikom Thomasom Mannon, biti jedna od odrednica koja će djelovati i kao teret u smislu njegove (samo)percepcije.

SIN SLAVNOGA OCA – SAMOOSTVARENI ČOVJEK

Odnos sa slavnim ocem opisuje kroz prirodnu zakonitost: “To da manje stablo ima poteškoće u rastu pored velikog stabla poznati je fenomen iz prirodnih znanosti i to zasigurno vrijedi i za ljudsku psihologiju.” Time njegov odabir profesionalnog djelovanja postaje jasnim, ali čini se da je i na intimnoj razini postojao dublji razlog za Golov ambivalentan stav prema ocu. Iako to nije izričito rečeno u intervjuu s Gausom, iz pojedinih detalja može se izvući zaključak kako nije bilo ljubavi – ili barem onoga što bi se smatralo njezinom manifestacijom, od strane oca nobelovca.

Klaus Mann, jedan od Golovih petero braće i sestara, u svojoj autobiografiji Prekretnica opisuje “kako su djeca oca ili zbog njegova zanosa ili zbog povremene nježne pažnje zvala čarobnjakom”. U samom intervjuu, Golo te trenutke kada bi se mudrac spustio s planine i djeci u svojoj radnoj sobi čitao odlomke iz Felixa Krulla ili Čarobne gore opisuje kao “nezaboravno iskustvo”.

Kao političke vrijednosti koje je preuzeo od oca Golo Mann navodi humanizam i toleranciju te potporu njemačko-francuskom pomirenju utjelovljenom u ideji Paneurope. Poštovanje i ljubav prema jeziku i stilu također izdvaja kao nešto na čemu može zahvaliti ocu.

Nemoguće se ipak oteti dojmu kako je sve navedeno produkt naknadne, racionalne, hladne analize. Jedno tumačenje jest kako u vremenu kada je intervju održan nije bilo smatrano primjerenim ni pristojnim u javnosti – a kamoli na televiziji, iznositi osjećaje ili se očitovati o stvarima privatne prirode.

U prilog toj tezi služi televizijski intervju iz 1989. godine u kojem je Golo Mann puno otvorenije govorio o obiteljskim odnosima. Tada je, između ostalog, podijelio kako su dosadašnjih 80 godina njegova života bile emancipacija od danih okolnosti i na određeni način od samoga sebe. On nastavlja: “Gledajući unazad, bio sam poput nekoga tko je dugo bio u mračnoj vodi i tko se postupno primicao svjetlu i nasposljetku se našao izložen blistavoj svjetlosti.” U kasnijem dijelu tog intervjua on izjavljuje: “Bilo je neizbježno da sam priželjkivao njegovu (očevu) smrt. To nije moglo biti nikako drugačije. Bio sam, međutim, najdublje potresen kada je umro.”

Književni kritičar Marcel Reich-Ranicki, koji je osobno poznavao Gola Manna, manje biranim riječima došao je do sljedećeg zaključka: “Bio je izvanredno produktivan čovjek koji je za očeva života jedva mogao stvarati. …Strašno je patio pod svojim ocem. Cijeloga života bio je sin, da ne kažem sinčić. …Nakon smrti Thomasa Manna dokazao je da je bio veliki pisac. …Pisao je divne knjige jednu za drugom. Sve to bilo je nakon očeve smrti. S 46 godina (kada je Thomas Mann umro) imao je samo jedno objavljeno djelo – doktorsku disertaciju o Friedrichu von Gentzu. Očeva sjena bila je tolika da nije bio u stanju stvarati.”

PODIJELJENA ZEMLJA

Hladnoratovska geopolitička i unutarnja podijeljenost Njemačke nužno se odrazila i na stav koji je Golo Mann zauzeo kao društveno angažirani intelektualac. U svome pristupu iskazao je dalekovidnost koja je često izmicala vodećim političarima u Zapadnoj Njemačkoj koji su još sredinom šezdesetih godina bili zaokupljeni dnevnopolitičkom retorikom restauracije granica iz 1937. godine koja nije imala uporište u stvarnosti, osim što je priskrbljivala glasove milijuna Nijemaca protjeranih iz istočne Europe nakon Drugog svjetskog rata.

Tako je Mann bio svjestan kako su iluzije morale ustupiti mjesto realnosti kada se radilo o zapadnonjemačkom priznavanju poslijeratne granice na Odri i Nisi – koju su njemački kancelari sve do Willyja Brandta odbijali prihvatiti, a sve to u svrhu postizanja trajnog mira u Europi.

Upravo će Mann svojim stavom da se gotove činjenice moraju prepoznati kao povijesna baza za put prema naprijed postaviti intelektualne temelje Brandtove Ostpolitik koja je predstavljala zaokret Savezne Republike u diplomatskim odnosima s Istočnim blokom.

Sam Brandt imao je jednostavnu formulaciju za kritičare tog novog pristupa: “Ništa ne dajemo što već odavno nije prokockano.” To je bila nedvosmislena ocjena posljedica nacističke prošlosti s kojom su se Nijemci morali suočiti. Još snažnije od te rečenice djelovala je gesta Willyja Brandta 1970. godine kada je prigodom polaganja vijenca na spomenik poginulima u Varšavskom getu kao njemački kancelar kleknuo i pognuo glavu. Kasnije će napisati da je glavu pognuo nad bezdanom njemačke povijesti i pod teretom ubijenih milijuna. Za svoju politiku pomirenja na istoku Europe bit će nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1971. godine.

Uz priznanje da će politika uvijek do određene mjere biti prljav posao, Mann u intervjuu inzistira na vanjskoj politici zasnovanoj na moralu i taj pristup – nasuprot kritikama da se prepušta iluzijama, predstavlja upravo kao nužnost: “Danas je tako da je vanjska politika osnovana na moralu – što označava vanjsku politiku koja nastoji pomiriti vlastito pravo i vlastite životne potrebe s pravom i životnim potrebama suparnika i koja je do određene mjere istovremeno interesna i iznad interesa, postala praktična nužnost. Sva dosadašnja vanjska politika koja se samo strastveno, lukavo i slijepo borila za vlastitu stranu uvijek je vodila do rata. Rat joj je bio inherentan, rat je bio ultima ratio, ali rata u Europi – sveopćeg rata, sada više ne može biti! …rat više ništa ne može riješiti. Posljedično, moramo pokušati nešto drugo. Posljedično, moramo doći do istinskog mira s tim ljudima na ovaj ili onaj način.”

Luka Draganić,

svibanj 2026.

2. Životni intervju – Golo Mann (1)[i]

Gaus: Gospodine profesore Golo Mann, po obrazovanju ste filozof i povjesničar. Doktorirali ste pod mentorstvom Karla Jaspersa 1932. godine. Sve do prije kojeg mjeseca bili ste zaposleni kao profesor političkih znanosti na Tehničkom sveučilištu u Stuttgartu. Napustili ste tu katedru, ali i dalje ostajete visoko cijenjeni povremeni politički komentator. Povijesti – svojoj znanstvenoj disciplini, služite kao urednik višetomne Svjetske povijesti. Sve navedeno čini široku ljestvicu; filozof, povjesničar, sve donedavno sveučilišni profesor. Kada biste tu ljestvicu mogli skratiti i kada biste život – pa i u profesionalom smislu, mogli posložiti posve po svome ukusu, kako bi on izgledao i čime biste se bavili?

Mann: Zlatni srednji put uvijek je teško naći u životu. U vlastitom životu iskustvo je bilo takvo – kao što mora da je i kod mnogih drugih ljudi, da je svijet isprva jako puno vremena premalo tražio od mene. Ovih dana često zahtijeva malo previše. Rado bih se puno više nego što to danas mogu posvetio jednom velikom djelu. To, dakle, znači da bih najveći dio godine najradije provodio na selu gdje bih mogao dovršiti knjigu kojom bih se mogao ponositi i koja bi godila mojoj i možda još pokojoj duši. Pored toga, rado bih pomalo djelovao prema van kroz medije koji su sada odjednom tu – na primjer, kroz medij televizije. Angažirao bih se pomalo; napisao bih pokoji članak, pokoji esej, ali ništa od toga ne bi bilo toliko intenzivno kao što je to slučaj ovih dana. Kad već pričate o širini ljestvice, moram reći da je zacijelo bilo vremena kada je ona bila još šira. Recimo, kada sam započeo predavati u Americi i kada sam morao izlagati o stvarima o kojima nisam imao blagog pojma. To se otprilike svodilo na to da sam jedne cijele zime svakoga jutra ustajao u tri sata kako bih do osam nabiflao ono što sam trebao predavati iz predmeta koje ovdje radije ne bih spominjao.

Gaus: Spomenite ih ipak.

Mann: Ah, bila je to povijest i geografija i američka Political Science i tako dalje.

Gaus: Rekli ste kako je doživljaj mnogih, pa i Vas, bio kako je svijet isprva zahtijevao malo – možda i premalo, a potom su ti zahtjevi postali preveliki. Je li Vas boljelo to da se od Vas možda i godinama nije htjelo čuti onoliko koliko ste bili spremni ponuditi?

Mann: To me nije svjesno boljelo. Uostalom, u određenim godinama ništa se drugo nije ni moglo očekivati neovisno od toga što sam zacijelo bio još nedovoljno zreo. Rekao bih, međutim, da je bilo teško.

Gaus: Jeste li gorjeli od želje da se uključite u diskurs?

Mann: Da, svakako da se angažiram više nego što je to bio slučaj u prijašnjim godinama.

Gaus: Gospodine profesore Mann, prije svega ste se istaknuli kao politički pisac. Djelomično ste bili hvaljeni, a djelomično kritizirani jer ste političarima Savezne Republike savjetovali fleksibilniju Ostpolitik što je podrazumijevalo i trezvenije razmatranje pitanja njemačke granice – na to ćemo se još zasigurno osvrnuti u ovome razgovoru. Na ovome mjestu ponajprije me zanima sljedeće; je li za Vas bavljenje politikom eliksir života, potreba, nužda ili samonametnuta dužnost?

Mann: Sve od navedenog. Još od mladih dana – od otprilike šesnaeste godine, pratio sam politiku s jakim, često strastvenim, a ponekad i patnjom ispunjenim interesom. Također, često sam uviđao poveznicu između svojih povijesnih interesa i nastojanja s političkom sferom. To znači da sam u svojim određenim radovima svoj angažman iz sadašnjosti takoreći prenio u prošlost.

Gaus: Ne obrnuto? To sudjelovanje pripadalo je, dakle, sadašnjosti i Vi ste taj angažman prenijeli u prošlost?

Mann: Taj pravac bio je jači. Zacijelo se to odvijalo u oba smjera, ali ovaj koji sam najprije spomenuo zasigurno je bio jači. To je samo jedna strana te stvari; znate, kako starite, ponavljanje određenih stvari ponekad djeluje zamorno i pomalo deprimirajuće. Rekao bih da kada se danas povremeno – naglašavam povremeno, politički izražavam tada to u stvari činim više iz osjećaja obveze i dužnosti – onako kako ih ja doživljavam, negoli iz zadovoljstva. 

Gaus: Ovo što ste upravo rekli odgovara onome što ste izjavili u jednome razgovoru o Vašoj političkoj publicistici: “Ne pričinjava mi veselje; ne, ni meni, ni drugima.” Mislim da to zvuči prilično pesimistično. Svojevremeno ste pridodali pojašnjenje; objasnili ste kako Vaš motiv za političko komentiranje proizlazi iz toga što niste još jednom htjeli čuti optužbu kako se Vaša generacija – rođeni ste 1909. godine, držala suviše politički pasivno. Gospodine profesore, rado bih želio saznati je li Vas povrijedio tip kritike koji ste na sebe navukli u posljednje vrijeme kao politički publicist? 

Mann: To ovisi. Postoji tip kritike koji me navodi na razmišljanje o Goetheovim stihovima: “Putniče! Takvome jadu želiš se suprotstaviti? Vihor i osušeni izmet neka se kovitla i praši.” Postoje stvari koje uopće ne čitam, već ih odmah bacam. Moji dobornamjerni poznanici, međutim, imaju potrebu podnositi mi izvještaje o njima. Neizravno, dakle, znam za njih. Na austrijskom bih rekao ovako: “Zapraf mi sam dobroga želiju.” I to me se dalje ne tiče. Postoji ozbiljnija kritika koja me ne boli, ali koja me navodi na razmišljanje i koja je često uzrok toga da ispitam pojedine nazore. Imao sam rasprave s predstavnicima određenih prognaničkih organizacija i od tih ljudi – koji su jedna posebna skupina, naučio sam koliko su njihovi argumenti duboko ozbiljni. To mi je, dakle, dalo dužnost i priliku da vlastito razmišljanje barem preispitam. Povremeno sam – i to otvoreno priznajem, pomalo deprimiran tako pakosnim  i iskrivljenim odjekom na moje izjave koje – u svoj skromnosti, držim umjerenim i benevolentnim. Tada se ponekad zapitam; želiš li još pod stare dane opet iznova svoje vrijeme i svoju snagu tratiti u tome neredu?

Gaus: Jeste li skloni rezignaciji i uključuje li odlučnost da se borite i za nešto založite borbu sa samim sobom?

Mann: Da, rekao bih da je tako. Rezignacija je jedno teško iskušenje za mene kojemu moram pružati otpor.

Gaus: Svjesno pružati otpor?

Mann: Da, svjesno pružati otpor.

Gaus: Smatrali biste derelikcijom dužnosti kada biste se tome iskušenju za rezignacijom olako prepustili?

Mann: Da, tako bi to uistinu bilo. To bi bila izdaja vlastite dužnosti, ali pored toga i ljudi – bili oni malobrojni ili ne, koji na moje iznenađenje nešto od mene očekuju u području političke kritike.

Gaus: Gospodine profesore Mann, kako biste ocijenili stil – takoreći običaje, po kojima se odvija politička rasprava u Zapadnoj Njemačkoj? Biste li na temelju vlastitih iskustava konstatirali da je zadnjih godina došlo do barbarizacije tih običaja?

Mann: Da, do određenog stupnja. U prvim godinama nakon 45. ti običaji bili su gotovo  predobri, gotovo preumjereni da bi dugoročno bili iskreni. Tada sam si uvijek govorio da tako ne može ostati zauvijek; i u Njemačkoj će ponovno – kao uostalom i drugdje, doći do zaoštravanja jer ne smijemo misliti kako su politički običaji u Americi stvar koja je vrlo nježna ili pouzdana. Oni nikako nisu takvi. U posljednjim godinama, posebno u posljednjoj godini, zamijetio sam jednu određenu barbarizaciju ili barem zaoštravanje koje sad pak ide preko onoga što inače smatram normalnim u jednoj demokraciji.

Gaus: Čemu to pripisujete?

Mann: Tome da 1945. godine u biti ništa nije bilo razriješeno; tome da je njemačka nacija doživjela samo izvanjski, vojni, fizički poraz koji je u početku, doduše, imao težinu, ali ono što je toliko dugo bilo prisutno u Njemačkoj naprosto nije bilo eliminirano. Sadašnjim povratom moći kroz sokove visoke konjunkture i slabošću vodstva Savezne Republike određene snage osjećaju da bi i za njih moglo nastupiti proljeće. Vjerujem da je tako. 

Gaus: Spominjete “određene snage” i u vezi s time zanimalo bi me kako Vi sami ocjenjujete Vašu generaciju? U vezi s Vašom političkom publicistikom već sam spomenuo kako ste se referirali na to da je upravo Vaša generacija još ranije navukla optužbu na sebe kako je bila suviše politički pasivna. Gospodine Mann, Vaša osobna sudbina zasigurno je samo djelomično bila tipična za Vašu generaciju, ali unatoč tome rado bih čuo koje su to karakteristike generacije kojoj pripadate?  Ljudi koje na pri tome mislim danas imaju otprilike između 55 i 65 godina i oni su Weimarsku Republiku proživjeli još kao adolescenti i u odraslu dob stupili su nakon 1933. godine. Postoje li tu neke općenite prednosti i slabosti?

Mann: O prednostima ne mogu govoriti, o slabostima već da. To je jedna generacija koja povijesno gledano nije imala sreće uz iznimku onih koji su bili dovoljno snažni – kako u Njemačkoj tako i u takozvanoj emigraciji, da pruže otpor svim porivima za očajanjem. Ovdje u Njemačkoj ta je generacija bila jako osakaćena u Drugom svjetskom ratu. Ona danas naširoko nedostaje. Pripadnicima te generacije u emigraciji hrabrost uglavnom nije bila slomljena, ali ipak su i oni bili pod jakim utjecajem života u teškim i beznadnim uvjetima. To je generacija koja je povijesno iskusna i od koje se – na ovome mjestu ne govorim o pojedincima, zasigurno nešto može naučiti. Ona je zasigurno, međutim, u opasnosti da bude suviše rezignirana i suviše pesimistična ili da opet iznova strepi od ponavljanja loših stvari koje je jednom već proživjela. Usput, želim reći kako bih volio da sam bio rođen koju godinu ranije ili koju godinu kasnije poput mojeg mlađeg brata koji je deset godina mlađi. Njemu Hitlerov uspon ništa nije značio. On danas nije duhovno ranjen poput pripadnika moje generacije. Opet, da sam bio deset godina stariji tada bih u Njemačkoj već bio čvrsto ukorijenjen i mogao bih se vratiti nakon rata; nešto bih već bio našao i mogao bih nastaviti sa životom. Pazite, imao sam 23 godine kada je Hitler došao na vlast; to je najreceptivnije doba, ali i ono u kojemu se zapravo može pružiti malo otpora i u kojemu još imate malo za ponuditi i takvog me je vihor naposljetku otpuhao iz zemlje. To nisu bile sretne okolnosti, generacijski gledano. 

Gaus: Ima li Vaša generacija sklonost samosažaljenju?

Mann: To u potpunosti ovisi o svakom pojedinom slučaju. Ne bih, dakle, mogao poopćavati za cijelu jednu generaciju.

Gaus: Vrijedi li to za Vas?

Mann: Iskreno vjerujem da nemam sklonost samosažaljenju, ali zasigurno ponekad razmišljam o vlastitoj sudbini i uspoređujem je s onime što je možda moglo biti pod jednom povoljnijom zvijezdom.

Gaus: Jednom ste izjavili – pored temeljite kritike toga vremena, da biste vrlo rado živjeli u wilhelminskom dobu. Što biste tada bili; privatni učenjak?

Mann: Da, kada bih imao novca (smijeh). Da, vrlo rado bih bio privatni učenjak i pisac, ali to opažanje zapravo ne vrijedi toliko u vezi mojeg mogućeg položaja u tome dobu koliko se odnosi na to doba kao takvo. To sve unatoč dubokim unutarnjim slabostima koje su kasnije vodile do gorkoga kraja. Tada je bilo više lakoće i više veselja u odnosu na naše vrijeme – u svakom slučaju tako to vidimo danas. Radilo se, dakle, o dobu koje je bilo izrazito kreativno. Hoću reći, tada ste si još mogli dopustiti da se uopće ne brinete o politici. To je ipak bilo lijepo, nije li?

Gaus: Imate li potrebu za lakoćom i veseljem?

Mann: Da što ne znači da te dvije krasne stvari posjedujem, ali čovjek ima potrebu za onime čega nema previše, zar ne?

Gaus: Za sebe biste rekli da ih ne posjedujete u mjeri kojoj biste to željeli?

Mann: Otprilike tako.

Gaus: To da ste Vi samo uvjetno tipičan pripadnik te generacije mora da proizlazi već iz Vaše obiteljske pozadine. Gospodine profesore, rođeni ste 27. ožujka 1909. godine u Münchenu kao sin pisca Thomasa Manna što je zasigurno stvorilo osobitosti. Vjerujem da iz te činjenice proizlazi cijeli niz pitanja. Prođimo ponajprije fenomen kako je to biti sin slavnoga oca; je li iz toga za Vas ikada proizlazilo i opterećenje, recimo u smislu da si netko kao Vi – koji i sami pišete, kao sin Thomasa Manna postavlja ljestvicu zbog koje poželi predati se suštom očajanju?

Mann: Rekao bih da biste u povijesti jedva mogli pronaći sina slavnoga oca kojemu – između ostalog, to nije bio i teret. To da manje stablo ima poteškoće u rastu pored velikog stabla poznati je fenomen iz prirodnih znanosti i to zasigurno vrijedi i za ljudsku psihologiju. To da u kvantiteti ni u kvaliteti nikada neću moći doseći rad svoga oca nikada mi nije bilo naročito opterećenje. Naročito je bilo tako jer sam vjerojatno vođen određenim instinktom pravovremeno odabrao materiju – ili umjetnički oblik, koji se u svojoj biti razlikovao od očeva rada. Ja nisam romanopisac. Kada bih bio, tada bi taj teret sigurno bio izravniji.

Gaus: Je li zamisliva ideja da ste postali povjesničar – i to dojmljivog, silnog talenta za pisanje, jer Vam je to bio izlaz iz opasnosti od možebitne još veće patnje pod očevim teretom?

Mann: To je zamislivo, ali odgovor na to pitanje zapravo ovisi o tome imam li uopće talent za pisanje romana ili ne, a to ne znam jer to nikada nisam niti pokušao.

Gaus: Biste li voljeli jednom probati?

Mann: Možda – nikad ne reci nikad, ali do toga će proći još nešto vremena.

Gaus: Zvuči kao da ste o tome već razmišljali?

Mann: Tu i tamo.

Gaus: Prema Vašim dosadašnjim razmišljanjima, o kakvom bi se romanu radilo?

Mann: Postoje samo dvije mogućnosti; bio bi to ili povijesni roman ili jedan izrazito subjektivan roman, dakle, više ili manje autobiografski roman. Treću mogućnost u vidu kritike spram društva uopće ne mogu zamisliti za sebe.

Gaus: Kada bi se radilo o povijesnom romanu, koje bi bilo preferirano razdoblje?

Mann: Ne bih Vam to mogao odmah reći, ima ih više. Rekao bih nešto drugo; optimistično vjerujem – bez da sam to uistinu još dokazao, kako se povijesna knjiga može pisati tako da se ona može čitati gotovo jednako tečno i zabavno kao jedan roman, a da unatoč tome ostane u domeni znanstvenog. Moja je ambicija postići takvošto.

Gaus: Dozvolite mi da Vam u ovome trenutku taj kompliment iznesem za Vašu Njemačku povijest 19. i 20. stoljeća[ii].

Mann: Zahvaljujem Vam, gospodine Gaus, ali nadam se – Deo volente, da ću to još bolje moći postići (smijeh).

Gaus: Jeste li nezadovoljni sa sobom?

Mann: Uvijek!

Gaus: Zašto?

Mann: Zato što nikada nije tako dobro kao što bi trebalo i možda moglo biti.

Gaus: Jesu li to stilistički ili znanstveni nedostatci?

Mann: Jedni i drugi, ali često nedostaje i krajnje napetosti koju je moguće postići samo pri iznimnoj koncentraciji i miru. Što se tiče upravo spomenute Njemačke povijesti; jedva da je itko u Njemačkoj tada htio nešto od mene. Dvije godine sjedio sam pored Bodenskog jezera u zapanjujućem miru. Često sa sjetom razmišljam o tome vremenu kada su još mogli proći tjedni bez pisma, telefonskog poziva i kada sam naprosto samo mogao sjediti, čitati i pisati. To je prošlo. Možda će doći ponovno.

Gaus: Koje djelo Vašega oca Vam je najdraže?

Mann: Ne mogu odgovoriti na to pitanje jer su toliko raznolika. Mogao bih navesti pojedina koja izrazito ne volim ili koja manje volim poput novele Nered i rani jadi koja se mnogima tako jako svidjela. Osim epizode o djetinjstvu zapravo mi je stran i Tonio Kröger.

Gaus: Zašto?

Mann: Zato što mi djeluje pretjerano; askeza i hladnoća srca kod umjetnika djeluju mi suviše apstraktno i pretjerano. Hoću reći, autor Tonija Krögera sam uopće nije bio takav niti je uopće bio takav kao umjetnik. Ukratko, ne sviđa mi se. Sad, volim li više Buddenbrookove ili Felixa Krulla ili Kraljevsko visočanstvo ili Smrt u Veneciji, to ne bih mogao reći. U svakom slučaju, uspoređujući uistinu velike romane rekao bih da Čarobnu goru smatram najmanje uspješnom – dakle, u usporedbi s Buddenbrookovima, Josipom i njegovom braćom i Doktorom Faustusom, Čarobnu goru bih smatrao najmanje uspješnim romanom.

Gaus: Pomislio bih da Vam Lotta u Weimaru mnogo znači.   

Mann: Da, tako je. Tu knjigu jako volim.

_______________________________

 

[i] Gaus, G., Zur Person; Günter Gaus im Gespräch mit Golo Mann, ZDF, 1965., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=otqooqgPj2Q i https://www.zdf.de/play/interviews/zur-person-196/golo-mann-zeitgeschichte-archiv-zur-person-gaus-100, posljednji posjet stranicama 26. siječnja 2026., s njemačkog na hrvatski jezik preveo i predgovor napisao Luka Draganić, e-mail: luka.draganic95@gmail.com 

[ii] Deutsche Geschichte des 19. und 20. Jahrhunderts

 

(Nastavlja se).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Životni intervju Hannah Arendt (1964.)

> Svi tekstovi ovog autora