Nepovjerenje u struku: kako podignuti zdravstvenu pismenost?

U novije doba posebno se spominje zdravstvena pismenost a nekada za taj pojam nismo čuli. Kad biste prosječne građane pitali što taj izraz znači, vjerojatno bi nagađali da je to znanje o zdravlju ili nešto vezano uz zdravlje.

Taj pojam znači koliko je stanovništvo neke države sveukupno, obrazovano u području poznavanja vlastitog tijela, metoda očuvanja zdravlja i prepoznavanja prvih znakova bolesti. To bi uključivalo i znanje o znakovima hitnih stanja kada treba potražiti neodgodivu medicinsku pomoć, ali i sposobnost pružanja hitne laičke pomoći kao npr. masaža srca i umjetno disanje. Smatram da bi bilo bolje to zvati zdravstvena prosvjećenost jer bi bilo razumljivije širim masama.

U doba između dva svjetska rata, te u periodu do negdje sedamdesetih, u tadašnjoj SFRJ se na mnoge neprimjetljive načine djelovalo na podizanju zdravstvene pismenosti. Stupanj te pismenosti bio je nešto bolji u zapadnim dijelovima Hrvatske, dijelu stanovnika velikih gradova, a u bivšoj državi su naročito bili zaostali dijelovi Bosne i Hercegovine, Kosova, juga Srbije i Makedoniji.

Profesor Andrija Štampar je to davno uočio te je još prije 2. svjetskog rata, mnogim načinima je ugradio u svakodnevne aktivnosti elemente zdravstvene pismenosti. On je znao da s jedne strane treba djelovati na komunalnu strukturu, graditi vodoopskrbnu mrežu, kanalizacijsku mrežu ili druge načine odvoda otpadne vode te gradnju pročišćivača otpadnih voda, a s druge obrazovati narod da je važno prati ruke nakon upotrebe toaleta, prati ih prije pripreme i serviranja jela, ne jesti iz jedne posude i slično. Također je veliki dio edukacije bio posvećen borbi protiv tuberkuloze s jedne strane poboljšanjem standarda i uhranjenosti stanovnika a s druge mjerama zaštite i liječenja oboljelih.To su kasnije prenosili i razrađivali brojni liječnici i medicinske sestre koji su koristili svaki dolazak liječniku za obrazovanje.

Kako je u to doba od 2. svjetskog rata počela primjena cijepljenja i liječenja tuberkuloze lijekovima, na neki način je cijelo društvo sudjelovalo svatko na svoj način da se ta bolest što prije obuzda. Stanovništvo je naučilo da je znak razvijenosti neke države ako te bolesti nema a to su pokazivali i zdravstveno statistički podaci. No, u usporedbi s tim vremenima, kada je postojalo snažno povjerenje u zdravstvo, a farmaceutska industrija je bila tek u povojima, tada je bilo znatno lakše provoditi zdravstveno prosvjećivanje nego danas.

Kako sam već u nekim ranijim tekstovima pisala, za gubitak povjerenja na svjetskoj razini, a ne samo u nas, jednim dijelom je odgovorna pojava interneta, društvenih mreža, nove komunikacije. No, znatno više je došlo do pomanjkanja povjerenja i omalovažavanja tuđeg znanja, stečenih diploma i svega vezano uz znanost i zbog stručnjaka i znanstvenika samih.

Naime, nekim je stručnjacima i znanstvenicima bilo toliko važno izgraditi sliku o sebi da budu poznati u javnosti, da su bez imalo predviđanja i razumijevanja što u biti rade, izlijetali s raspravama koje nisu bile valjane ni za znanstvene krugove, a kamo li da se iznose širokoj javnosti koja nema znanja da prepozna točnost informacija ili da razumiju i prihavte procese.

Oni su svi učinili nepopravljivu štetu, koju će teškim naporom trebati popravljati godinama.

Nije tu više riječ o preventivnoj medicini poput cijepljenja ili populacijskih organiziranih programa probira raka, nego se ne vjeruje oficijelnoj medicini.

Proteklih šest godina osjetila sam potrebu da netko stalno reagira na razne netočne komentare po društvenim mrežama, što mi troši vrijeme ali iziskuje silno strpljenje da uopće pridobijem nekog takvog da pročita nekoliko rečenica objašnjenja u kojima nastojim laički obrazložiti što je pogrešno i zašto je važno da nauče nešto o nekom od zdravstvenih problema.

Ne moram ni napomenuti da nisam jedina koja to radim, ali mi se čini da je premalo onih koji reagiraju. Dosta je kolegica i kolega koji misle da ništa ne mogu promijeniti, te koji misle da je gubitak vremena odgovarati na napade na znanje liječnika ili na sam sustav odlučivanja kad je u pitanju populacijsko zdravlje.

Većina stanovnika, laika, nije bilo zadovoljno vođenjem pandemije niti odlukama o mjerama u kasnijim fazama nakon prva tri mjeseca. No, svi oni uglavnom ne znaju i ne razumiju da su mjere donošene na sjednicama stožera civilne zaštite u kojemu su se sagledavali i neki drugi aspekti poput ekonomskih, sigurnosnih, zahtjeva prema drugim državama i drugih. Upravo to smatram bitnim u prosvjećivanju jer moraju razumjeti da su zdravstveni podaci bili samo dio onoga što je utjecalo na odluke stožera ali i na nekoliko iznimaka primjene mjera.

I tako danas, kada stižu u javne medije bilo kakve vijesti o novoj epidemiji, kao npr. nedavno o sumnji na uvezene slučajeve ebole u Italiji (koje su, srećom, opovrgnute), komentatori na mrežama pišu bezobrazne i vrlo odrešito negativne komentare.

Većina komentara je u smislu da ”netko” (vlada ili vlade država) žele imati potpunu kontrolu, zastrašivati i žele prodavati nova cjepiva ili lijekove ili žele nešto treće.

Neki zaista vjeruju u takve teorije zavjere, a neki imaju snažnu potrebu ”educirati” nas neuke liječnike koji smo, po njihovom, prodavali zjake šest godina na studiju i još toliko na svoj edukaciji nakon diplome. Često to pišu osobe koje jedva imaju završenu neku srednju školu, a nemaju uopće predodžbu koliko je opsežan i težak studij medicine.

Također nas prozivaju da ne znamo kritički misliti i tu gotovo nikakva objašnjenja ne pomažu. Kad tvrdim da je temelj edukacije na svim našim fakultetima upravo to da studenti nauče metode kojima se rade istraživanja, te da znaju kritički analizirati složena istraživanja kako bi razumjeli kako se do njih došlo. Kako se u bliskoj budućnosti prema praćenju bolesti očekuju nove epidemije jako teško će se biti boriti bude li rastao udio onih koji niti ne žele biti zdravstveno prosvijećeni, pa čak ako im je vlastito zdravlje ugroženo.

Ono što ulijeva nadu jest da na drugoj strani postoje brojni stanovnici koji na tim društvenim mrežama traže medicinske savjete te pri tome postavljaju i fotografije kožnih promjena, svoje skenirane nalaze ili čak nalaze djece. No, istodobno, jako žalosti kada neki od tih (češće majke djece) napišu da tu traže savjet jer nemaju pedijatra ili liječnika obiteljske medicine ili ne mogu do specijaliste.

Takvi upiti su znatno češći iz susjednih istočnih država, no ima ih i s ovog područja. Stoga će u idućim godinama biti veliki izazov odnosno problem kako omogućiti nužno jačanje istovremeno zdravstvene edukacije već od dječjeg uzrasta, ali i doraslih, uz jačanje primarne zdravstvene zaštite.

U skladu s tim, smatram da bi i u Hrvatskoj trebalo preispitati upisne kvote za studente medicine te ih podignuti. Također treba preispitati edukaciju medicinskih sestara prema različitim stupnjevima potreba i vještina jer su i one vrlo važne u procesima prevencije i liječenja a danas ih nedostaje već samo za procese njege i liječenja.

U protivnom, smatram da ćemo snositi krivicu zbog rasta nepovjerenja u zdravstvo.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Opasno poigravanje s nepovjerenjem u medicinu
    •  Dosegli smo dno dna neznanja i gubitka povjerenja u liječnike
    •  Primalje su izuzetno važne, ali mjesto im je u bolnicama
    •  Velik dio bolesti zajednički je životinjama i ljudima
    •  Demografija i medicina: imaju li poveznicu?
    •  Bez Svjetske zdravstvene organizacije doći će do kaosa
    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike

> Svi tekstovi ovog autora